Duže vrijeme sam namjeravao, da sa suprugom Fatimom i sestrom Mirsadom obiđem h. Salku Hrvačića i njegovu hadžinicu Muniru – Župku, međutim preticale su me obaveze i svakodnevna okupiranost. H. Salko i Munira žive u sarajevskom naselju Hrasno, gdje su prije oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu napravili kuću. Nisam želio dalje odlagati posjetu tim dragim ljudima, pa sam se, u društvu supruge i sestre, zaputio njihovom domu.
HADŽIJA SALKO I HADŽINICA MUNIRA HRVAČIĆ, SVJEDOCI PROŠLOG, A PRIMJER DANAŠNJEG VAKTA
Posljedica naše opće trke za dunjalukom i njegovim ukrasima ponajviše je uočljiva u manjku vremena jednih za druge, te nedostatku bereketa u našim imetcima. Dodamo li tome mnoštvo brakova koji su pred raspadom, ili se samo na oči drugih, prividno održavaju, primjeri iz života naših roditelja i komšija morali bi nam poslužiti kao poticaj i urnek.
Duže vrijeme sam namjeravao, da sa suprugom Fatimom i sestrom Mirsadom obiđem h. Salku Hrvačića i njegovu hadžinicu Muniru – Župku, međutim preticale su me obaveze i svakodnevna okupiranost. H. Salko i Munira žive u sarajevskom naselju Hrasno, gdje su prije oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu napravili kuću. Nisam želio dalje odlagati posjetu tim dragim ljudima, pa sam se, u društvu supruge i sestre, zaputio njihovom domu.
Hadžinica nas je, frtalj sahta pred akšam, dočekala pred kućom, izražavajući hodžgeldiju po našem starom žepskom običaju. Njen sin Sabrija bio je na kućnim vratima, dok smo hadžiju zatekli s Mushafom na rukama. Kako se nismo vidjeli zadugo, radovalo me da ih zagrlim i poljubim. Džaba je bilo hadžinicu Muniru moliti da se bespotrebno ne zahmeti pripremajući sok, voće, ili kahvu koju inače ne pijemo. Kao i sve naše dobre i čestite majke, kao da nas i ne čuje, gulila je voće i ”nutkala” nas kao u starinski vakat.
Posjedili smo raspitujući se za njihovo zdravlje, djecu i unučad, a onda mi je hadžija pokazao hamajliju štampanu u Zagrebu prije punih 99 godina, zatim staru, prijeratnu štampu Mushafa iz kojeg najčešće uči. Kada je nastupilo akšamsko vrijeme, klanjali smo džematile; ja kao imam, a hadžija mujezzin. Kao bir-vaktile u žepskoj džamiji ili na sijelima, kada bi se, po nepisanom pravilu, jacija u domaćinovoj kući klanjala džematile, i to svih trinaest rekata. Nakon sunneta mujezzin bi tri puta proučio Kul huvallah. Hadžija naglas prouči i Tundžina salavat, a ja primjetih koliko mu je drago jer mujezini. Taj me trenutak vratio četrdesetak godina unazad, u Žepu, gdje se navijek držalo do džemata i tradicije. Svi naši stari ljudi mujezinili su bez greške, a bezbeli svaki od njih mogao je i istupiti pred džemat. Često bi spominjali kako su u mejtefu učili pred r. Muhamed ef. Konakovićem.
Nakon namaza zamolio sam ih za fotografiju, s namjerom da o njima napravim prilog za nas internet-portal. Njihov sin Sabrija dodao mi je parče papira, stari telefonski izvještaj, na čijoj sam poleđini pribilježio njihove biografske podatke.
Hadžija Salko (r. Ćamil i r. Šehra) je rođen 3. maja 1927. godine u selu Stop, tačnije u zaseoku Hrve, dok je hadžinica Munira (r. Đulbo i r. Biba), djevojačko Husejnović rođena 1932. godine u Štitarevu – Župa, Opština Višegrad. Kada se hadžija zamomčio, često je nakon cjelodnevnog oranja ili koševine išao na pendžer u Župu. Do rijeke Drine imao je četrdesetak minuta momačkog hoda, a od Drine još pola sahata. Pričao nam je da je za vrijeme tih svojih pohoda, najčešće znao preplivati Drinu, jer bi čamac obično zatekao na drugoj obali. Tada bi se raspremio, svoje haljine vezao na glavu, preplivao rijeku, a zatim obukao svoje suho ruho. Često bi i nakon višesatnog pendžeranja čamac zatekao na drugoj strani, pa bi u ranu zoru preplivao hladnu i plahovitu Drinu, do Slapa.
Ašikluk su h. Salko i h. Munira 1951. godine krunisali brakom i rodili četiri sina: Muju, Avdiju (poginuo 1993. godine), Hamdiju i Sabriju. Djecu su školovali kao i većina žepljaka, od teško zarađenih para, trošeći uštedu od prodatih janjadi i teladi. Hadžija je oko četiri godine sa prekidima radio u Austriji, a kratko je radio i u Terpentinu i Krasu, međutim nikada nije dobio austrijsku, a ni našu penziju. Od primanja ima jedino invalidninu u visini od 120,00 KM, koju je ostvario na račun povrede tokom odsluženja vojnog roka u Jugoslovenskoj narodnoj armiji, 1951. godine.
Hadž je obavio 1987. godine, a otkad zna za sebe, ne propušta vakta. Čak ni u bolesničkoj postelji. Ostatak svog vremena provodi u učenju Kur’ana i dova. Godinama je imao probleme sa krivljenjem noge u koljenu. Nije ju želio operisati i ugraditi šipku, jer kako kaže „ne bi mogao normalno padati na sedždu“. Prije četiri godine se pogoršalo njegovo stanje, pa je bio strogo vezan za postelju, bez mogućnosti kretanja. Zadnje dvije godine pomalo prohoda po kući.
Sinovi ga često obilaze i pomažu, a stalno mu hizmeti vrijedna hanuma Munira, iako je i sama prilično bolesna. Prošle godine je imala težak zapetljaj crijeva i bila životno ugrožena. Hadžinica pripada neponovljivoj generaciji naših majki, koje su kako znaju za sebe bile na hizmetu: đedama, nenama, roditeljima, muževima, djeverovima, zaovama, jetrvama, svakovima, unučadima i praunučadima. To je generacija onih majki koje nikada nisu znale za svoje potrebe i prohtjeve, već su na svojim plećima preturale terete, kakve današnje ženskinje ne može, niti želi podnijeti.
Hadžijini sinovi su odgojeni u duhu islama i poznajem ih kao dobre komšije i prijatelje. Sjećam se kao dijete da je najstariji hadžijin sin Mujo dolazio obići moju rahmetli nenu Mušu. Znao joj je donijeti „Jaffa“ narandže, zamotane u prozirne papirne maramice. Rahmetli nena ih nije jela, već bi ih stavila na rafu. Htjela je da od njih zamiriše soba, te bi se čekalo da se neko u selu razboli, kako bi se narandža odnijela hasti i tako bi kružila od haste do haste, sve dok ne bi uvehla i istruhla. Potom bi se kora stavljala na kraj šporeta da se njome nakadi kuća.
Sjećam se rahmetli Avdije, drugog po redu hadžijinog sina. Dok smo kao djeca kradom išli u Jazić, da se na paljikama učimo plivati, Avdija bi u Zelenom vijeru pecao ribe na ljeskov prut. Kao da gledam ogromnu potočnu pastrmku s crvenim pjegama koju je jedne prilike ulovio.
Hadžija je bio jedan od rijetkih domaćina u Žepi koji je godinama u štali držao pitome zecove. Drugi to nisu činili jer „zečija mokraća smrdi“ ili „što od njih zaziru telad“. Telad su bezbeli bila preča jer su se unovčavala, a od tih para đeca su se školovala, kupovali kahva, šećer, zejtin, sijalica i žižak, umetak za bateriju. Vijest da su zecove podavile mačke i tvorovi, uvijek bi rastužila svu đecu na Stopu. Bio sam pomali kada smo, moje komšije, vršnjaci, Mevćo, Musa i ja, od hadžije pojeftino kupili velikog bijelog zeca, da ga ispečemo na ražnju. Bilo nam ga žao jer je prije klanja iza kuće cvilio kao dijete, ali smo jako željeli „omastiti brkove“. Ispekli smo ga na Crkelju, ispod starog velikog bora, u r. Sabrijinoj njivi. Bili smo u pečenju nevješti pa ga prepekli. Bio je žilav i neslan, ali dokrajčen. U selu se o toj našoj gozbi i ”provodu” dugo pričalo.
Nedavno mi je Mujo ispričao detalj iz njegovog ranog djetinjstva. Veli da ga je hadžija bio probudio još prije izlaska Sunca, naredivši mu da nakon doručka odbije ovce uz Previš, pa se odmah vrati kući vodati volove u oranju. Mujo je odbio ovce, pa je u povratku, prolazeći pored kuće r. Šakire Imamović, prvi put u svom životu vidio kamere i snimatelje dok se pripremaju za snimanje. R. Šakira pozva Muju da dođe kako bi i s njim snimili poneki kadar, scenu dok ga prati u školu ili dok čuva stoku. Muji se to dopade. Snimanje bijaše potrajalo, sve dok Mujo ne ugleda babu Salku, kako prelazi drveni most. Ruke mu na leđima iza kojih viri držalica, motike ili krampa. Napusti Mujo snimanje i poleće kući, ali ne može zaobići hadžiju, pa ga držalica dokači nekoliko puta. Uzalud su r. Šakira i snimatelji dozivali hadži-Salku, obrazlažući da Mujo nije kriv, jer se hadžija nije obazirao. Tako je neslavno završila Mujina filmska premijera. Još je po turu dobio kandžiju, zbog koje je bez prigovora do crnog mraka vodao volove. Volovi su imali pravo na odmor, dok bi Mujo pauzu koristio da kopa oplaze.
Hadžija Salko i hadžinica Munira, koju smo svi u selu znali kao Župka, u skladnom braku proveli su 62 godine, što treba da bude lijep primjer današnjim bračnim parovima, koji žive u mnogo boljim uslovima, ali su nezadovoljni i nesretni. Začas je prošao naš topli muhabet, suznih očiju smo se izgrlili i poselamili u želji da se inša’Allah ponovo sretnemo u zdravlju i rahatluku.
Dok sam izlazio iz kuće, pomislih „Hadžinica Župka hizmeti hadžiji pune 62 godine, a posebno posljednje četiri, a on je nijednom ne pofali!“ A onda mi naumpade moj rahmetli babo, koji je davno savjetovao mene i brata riječima: „Kada prvi put kažete svojim ženama da ih volite, posebno pred nekim, gotovi ste!“ I moram priznati da je rahmetli babo bio u pravu. Ako je tako, onda je i hadžija Salko u pravu!!!
Pripremio: Nezim Halilović
Sarajevo; 06.01.2014.g.