Šta ti misliš o ovoj filozofiji?
– Profesore, što su filozofi oni Grci, pa onaj Kant i Hegel, ali što je filozof Spinoza. Ama on Vam je, on je samo taki. I opići pjevač šta je naučio o Spinozi. Zubović prekrstio ruke, stavio prst na čelo i reče:
– Jeste. Vi Bosanci imate tu ljepotu izričaja. Tačno je. Samo taki. Dobar si ti Lemezane. Samo taki..
S P I N O Z A
Ima u velikim gradovima svega i svačega. Tako i u našem šeheru. Jedni pucaju, drugi štrajkuju, treći organizuju sajmove. Od ovih revolveraša se ježim, a opet ovi štrajkovi su mi neki mlaki, bez jasnih ideja. Razni su sajmovi, ali meni nekako, od rane mladosti, prionu za dušu, onaj o knjigama. Pišu pjesnici, knjževnici, domaćice, starlete, glumci, novinari, naučnici, filozofi, pa i fudbaleri. Svi pišu. Svako na svoj način. Hodam onim prohladnim hodnicima Skenderije i gledam to šarenilo boja. Osjećam miris papira i tek osušene farbe. U ćošku jedne promocije, naletih na poznanika i prijatelja profesora Bajtala, filozofa, pisca, mislioca oštre riječi i buntovnog karaktera. Hodajuća ljudska veličina sa čuvenom krilaticom “Nesposoban sam da budem podoban“. Eglenisanje sa ovim dubokoumnim čovjekom, meni dođe k’o mehlem na živu ranu. Bi promocija njegove, čini mi se desete knjige, i to o našoj sevdalinci. Umolih ga da malo pročešljamo ovu sadašnjost.
– Šta je ovo pobogu profesore?Šta se ovo dešava? Upitah mislioca.
– Nekako,ove male zemlje nikako da preboluju velike bolesti. A boluju od njih. Zbog palanačkog mentaliteta. Sav je Balkan takav. Mi, možda i ponajviše. Ima nas u priči svugdje. K’o onaj najgorči začin smo. Pa i ovo naše stanište što se Bosnom zove, uvijek isto.
– Pa šta smo mi? Društvo ili skup plemenskih zajednica?
– Nismo ništa! Možda jesmo predplemenska skupina, koja zavisi od vođa. Društvo nikako. Društva, pogotovu ona uspješna i sretna se ponašaju shodno svojim pravilima i jedina mjera kakva su, jeste odnos prema djeci i starcima. Kod nas se sve vrti oko prvog lica jednine. Ja i samo ja. Meni i samo meni. A tamo neko sirotanče ili neka nana, što su izgubili babu ili sina što je prsima zaustavljao horde zla, šta im ja mogu?! “Takve su sudbine“. “Takav im grah pao“. Jes’, aha! Tražimo izgovor za našu kaljavu dušu. Svugdje i na svakom mjestu.
– Pa,šta nam se desi? Upitah profesora koji reže po našoj zbilji preciznije od mikrohirurga.
– Velika bolest. Desila se negativna selekcija. Fini, časni, gordi, pošteni sinovi domaje Bosne dadoše život, vjerujući u bolje sutra. K’o osta’? Ratni profiteri, bagra svake vrste, inteligencija koja to nije i prometnuše se putem uprljanih para za vladare. Opasna bolest nas strefi i mogla bi nas progutati, prije one crne rupe. Ima i tvojih zemljaka u ovim što su ostali.
– A zlatne kašike?
– E tu ih nisu pravarili. Tu su im istinu u oči govorili.
– Kako sad to?
– Pa, onaj što im se obratio je kazao: “Ješćemo zlatnim kašikama“. I jedu. Nije im kazao: “Ješćete zlatnim kašikama“. To ti je ogromna razlika i danas vidljiva i ostvarena.
Zamislih se nad riječima mislioca i sve kontam da dodaje malo crne boje više, da nas drže budnim, a opet mi pred očima oni novinski natpisi govore da je debelo u pravu. Zadnjih dana su izlazili naslovi: “11541 prazna crvena stolica“; „Rijeka krvi tekla opkoljenim gradom Sarajevom“; “I nakon deset godina bol,suze i grč na licima građana glavnog grada BiH“; “Policajac ubio djevojku u Mostaru“; “Demobilisani borci i dalje na pločnicima“; “Špirić povećao sebi budžet za 40%“; “Oslobođen Zoran Marjanović za zločine u Rogatici“; “Mirko Šarović potpisao Ugovor o saradnji sa Hrvatskom“; “Anri Levi u Sarajevu zbog filma „Bosna“.
Rastasmo se ošamućeni od ove surove stvarnosti. Naručih jaču duplu kahvu, zapalih škiju i mislima pobjegoh u svoju lijepu seharu.
Kad li smo mi počeli filozofirati?
Uvedoše u onim školama dva nova predmeta; logiku i filozofiju. I dovedoše profesora sa Teslinog kraja. Od Gospića iz Like, stiže u našu samoljubivu čaršiju profesor Zubović. Visok, crn, ćelav, sa terhanli naravi. Krenu on podučavati nas tim novim naukama. Jedni to shvatiše ozbiljno, drugi onako, a treći nikako. E, pričalo se da je među trećim bio i pjevač Kasim Lemezan. Ganj’o pjesmu i košarku. Jedno kod kudovaca, a drugo odmah na susjednom igralištu. Mala raja ga zvala Džerdža. Isto k’o on bac’o na koš. “Iza ušica“, što bi rekli stari.
Biti u Rogatici, a ne nositi nadimak je bilo jeres, veća nego biti pop, a ne ići u crkvu. Zubovića prozvaše Spinoza. Volio tog filozofa. Čuo ti to naš pjevač i odluči da, što bolje savlada znanje o tom filozofu. I uradi tako. Dođe i doba propitivanja. Zalomi ti profa dnevnik na prezimenu našeg pjevača.
– Lemezan!
– Izvolite druže profesore.
– Šta ti misliš o ovoj filozofiji?
– Profesore, što su filozofi oni Grci, pa onaj Kant i Hegel, ali što je filozof Spinoza. Ama on Vam je, on je samo taki. I opići pjevač šta je naučio o Spinozi. Zubović prekrstio ruke, stavio prst na čelo i reče:
– Jeste. Vi Bosanci imate tu ljepotu izričaja. Tačno je. Samo taki. Dobar si ti Lemezane. Samo taki.
Dade pjevaču ocjenu, dobar. Elem, naš ti pjevač upade među mlade talentovane filozofe. Staja podebljanja trojka haman do kraja godine. Pred sami kraj, eto ti profe iz Gospića, ponovo zalomi dnevnik i poistiha izusti:
– Lemezan Kasim.
– Recite, naš predobri profesore.
– Učio si?
– Jesam. K’o vavlica.
– Šta je to?
– Oni naši stari to kažu za onog k’o zna i brzo to kaže.
– I ti si ta vavlica?
– Ama profesore, jedini u razredu. K’o vaš zemljak Tesla.
– E dobro vavlica, a šta si naučio?
– Sve profesore, ali Vam moram nešto reći. Svi ovi filozofi na jednu stranu, a onaj Spinoza na drugu. Čast Kantu, pa i Hegelu, ali Spinoza. On je meni, kako da kažem, ma filozofčina.
– Znaš Spinozu?
– Sve.
I naš ti pjevač ponovo o Spinozi. Zubović zavali četvorku i ne znajući da mu je pjevač cijele godine prodav’o isti fol. Ispa’ profa naivan k’o naša mlada fudbalska reprezentacija.
Svaka ljubav se plaća.
Plati četvorkom i profesor Zubović svoju zaljubljenost u filozofa Spinozu.
Lemezana održa pjesma.
I danas.
A, da li je filozofija održala Zubovića u Rogatici?
More biti.
Na sajmu knjiga, krajem aprila 2012.godine
Aci Tagor 1414