Majka. Šta čovjek može napisati a da može opravdti i opisati ovu riječ. Osoba koja je od insana najvrednija poštovanja i ljubavi. Ovih dana se navršilo 18 godina od preseljenja na Ahiret moje drage majke, a imala je samo 52 godine.
Moja dobra majka Rukija a.r.
Davnog 1.maja 1962. godine uzeli su se Alija Fejzić i Rukija a.r. Bila je to povod za svečanost u Alijinoj porodičnoj kući u Podljunu. Pozvane su komšije, rodbina, prijatelji. Pjevalo se i veselilo cijelu noć.
Žena je kažu smiraj za čovjeka, njegova njiva i suputnica kroz život, kraljica njegove kuće, majka njegove djece, utočište njegovog srca, čuvar njegovih tajni i šapata. Ona je najvažniji, stub porodice.
Sve to i mnogo, mnogo više bila je moja majka.
Majka. Šta čovjek može napisati a da može opravdti i opisati ovu riječ. Osoba koja je od insana najvrednija poštovanja i ljubavi.
Ovih dana se navršilo 18 godina od preseljenja na Ahiret moje drage majke, a imala je samo 52 godine.
Ne smijem pitati – Zašto?
Ne smijem pitati – Zbog čega baš moja majka da umre tako rano?
To mi nije dozvoljeno i zato i ne pitam.
Allahova volje je takva, svi ćemo mi umrijeti neko prije neko kasnije, neko mlad, neko star.
Ono što smijem i što hoću je da se prisjetim njenog lika, njenog osmjeha, njene suze, njenog pogleda, njenog savijeta, njene blagosti, njene brige i sikiracije. Hoću da se ovim kratkim osvrtom prisjetim moje majke i sa vama da podijelim, dio, mali dio njene veličine..
Majka!
Poštovanje prema majci treba i mora zauzimati veoma visoko mjesto u svijesti svakog čovjeka. A o tome govori i sljedeći hadis –
Prenešeno je u Sahihu da je čovjek došao Poslaniku s.a.v.s. i rekao:
‘O Allahov Poslaniče! Ko je najpreči za moje lijepo druženje i ponašanje prema njemu?’
On reče: ‘Tvoja majka.’
Čovjek tada upita: ‘Ko poslije nje?’
‘Tvoja majka’, odgovori on.
‘Ko poslije nje?’, ponovo upita čovjek.
‘Tvoja majka’, ponovo odgovori Poslanik, s.a.v.s.
Čovjek ponovo upita: ‘Ko poslije nje?’,
a on tek tada reče: ‘Tvoj otac!’
Ono što ne pamtim, ali što znam iz priča je, da je vijest o tome da me nosi u svom stomaku za moju majku bila najljepša vijest na dunjaluku, radovala se i osjećala se najsretnijom osobom na svijetu. Nosila me u svom stomaku devet mjeseci, radujući se pri svakom mom pokretu. Kako su mjeseci prolazili, ja sam rastao i bila je sretna zbog toga iako joj teret postaje sve teži.
Kada je došlo vrijeme poroda brinula se da mi se nešto ne dogodi, a kada začula moj plač, pogledala me i privila mu uz sebe, zaboraviši na svaku bol i tegobu. Bilo je to oktobra 1963 godine..
Majčine ruke su bile moja nosiljka, a njeno krilo moja postelja. Hranila me i bdijela nad mnom noćima. Dok drugi spavaju ona je bila budna da bi moj plač umirila, nahranila, presvukla, umotala. A onda bih ja utonuo u san. Majka bi tad zaspala ali opet spremna da na najmonji moj pokret ustane i vidi šta mi treba.
Moja majka..
Moja dobra majka..
Kada sam počeo da hodam nesigurnim koracima, ona je uvijek bila iza ili pored mene, brinući se da se ne padnem ili da se ne povrijedim. Prve riječi ona me naučila. Brinula o meni dan i noć. I tako tri i po godine brige a onda, moja majka se opet porodi, rodi mi mlađeg brata (januar 1967) i onda nastade dupla briga za moju majku…
Uz svu brigu o djeci, kući, o svoj brizi za svog muža, njegove roditelje moja majka je radila u ”Sjemeć”-u i sve stizla, moja vrijedna majka..
Ove slike koje kolaju mojim venama i mojim mislima, od mladih dana su ostale ugravirane u moj um i ja ne moge a da ih se ne sjećam sa strahopoštovanjem i ponosom.
Polazak u osnovnu školu, prvi školski dani, prva slova, prvi brojevi, prve zadaće, lektire ništa to nije moglo bez majke.. Uvijek je bila tu da pomogne, objasni i riješi meni tada teške školske probleme…
Odlazak u školu u Sarajevo njena briga, sikiracija i danas mi u mislima… A tek sikiracija kada je brat otišao na studij u Beograd.. Osoba koja me je voljela nesebično, svim srcem, koja je uvjek mislia na mene, koja je znala zaplakati i tugovati za mnom, njene dove su me uvjek pratile, a njeno dobročinstvo prema meni je bilo beskrajno i nesebično ..
Moja majka.
Moja najbolja odgajateljica, naučila me skromnošću, naučila me da budem ponosna i stabilna ličnost, koja voli i poštuje druge, ona je bila moj primjer lijepog ophođenja prema drugima, govorila mi je da zlo drugih ljudi uzvratim dobrim, naučila me da budem iskren, human i pošten.. Naučila me da budem ČOVJEK! Moja majka.. Moja dobra majka.
Nikada ne mogu zaboraviti 4.maj 1992 godine kada je zajedno sa mojom suprugom (koja je bila u petom mjesecu trudnoće) napustila Rogaticu.
Na autobuskoj stanici muk, tišina, nevjerica.
Nismo znali da će sve to tako biti.
Nismo znali da će se desiti zlo.
Ušla je u autobus i sjela na prvo sjedište.
Gledao sam je.
Gledao sam moju majku i ne sanjajući da će to biti njihov težak put u neizvjesnost, ne znajući da ću ja proživjeti sve te strahote koje sam preživio.
Gledao sam majku, a ona ponosno sjedi i ne daje mi nikakav znak da joj je teško. Smiješi mi se malo, želeći me time ohrabriti, želeći mi dati snagu da sve to preživim, da sve to izdržim, da budem jak.
Nije pustila ni suzu, iako su joj oči bile pune suza. Oči koje čekaju samo da autobus zamakne na prvoj krivini, pa da krene potok. Potok koji će teči tri godine i sedam mjeseci mjeseci..
Tri godine i sedam mjeseci sikiracije, iščekivanja, nadanja, zebnje šta će biti sa mnom, da li ću preživjeti…
Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma stao je rat. Pokušavam nabaviti svu potrebnu dokumentaciju za odlazak u Dansku. Ide sporo, ali mi proces ubrzava jedan naš Rogatičanin (Š.K.) kojem se eto i ovaj put zahvaljujem. Sakupio sam sve potrebne papire, imam i dokumente za spajanje sa porodicom, kao i medicinsku dokumentaciju da mi je majka puno bolesna. Ovu maminu medicinsku dokumentaciju sam smatrao kao nešto što će mi pomoći da što prije dođem u Dansku, ali nikako i da su ti papiri pravi a posebno dijagnoze koje stoje na njima…
Sjećam se odlaska iz Sarajeva za Zagreb. U Zagrebu ostajem sedam dana dok nisam izvadio sve papire.. Sedam dugih dana… Dolazim u Dansku.. Konačno ću vidjeti majku, ženu i sina koji se rodio u septembru mjesecu 1992 godine, brata koji se uspio iščupati iz čeljusti zla..
Znam, čuo sam da mi je majka bolesna, ali nisam svijestan da mi je majka na smrt bolesna. Ne mogu to da vjerujem niti želim da vjerujem u to..
Nije moguće da je moja majka na smrt bolesna, pa ona je skoro prije par godina otišla zdrava iz Rogatice.
Pa ja sam je ispratio sa stanice još vidim taj njen pogled, još mi tu u mislima, pred očima.
I sad ga vidim taj lijepi majčin pogled, pun topline, one majčinske topline. Pogled pun ljubavi i ponosa.. Ma ljudi, nije moja majka bolesna na smrt, to je nake druga žena, to je neka zabuna..
Tješio sam samog sebe.
Ali utjehe nije bilo. Moja majka je bila teško bolesna i samo je čekala dan kada ću ja doći da mi preda ženu i dijete. Imala je samo tu želju.
Dolazim u stan a moja majka, moja lijepa, dobra i hrabra majka je sjedila na fotelji. Ustala je nakon višemjesečnog ležanja na specijalnom bolničkom krevetu. Htjela je da me dočeka sjedeći iako je imala svakodnevne jake bolove. Obukla je najljepši komplet koji je imala, čak je i frizuru novu uradila, našminkala se. Sve mi je bilo jasno kada sam je vidio, opaka bolest je učinila svoje. Na ulasku u dnevni boravak reče mi: ”Dobro mi došao sine”!
Ugledavši je nekih par sekundi sam bio u nedoumici da li da se radujem ili da počnem plakati iz sveg glasa.
Gledam je, gledam moju hrabru majku šta je ona sve spremna uraditi, ovako bolesna dočekala me sjedeći, dotjerana, našminka. Čekala je moju reakciju sa malim osmjehom na licu. Uzvratio sam joj osmjeh i jedva izgovorio – Dobro te našao majko!
Kažu mi i brat i žena ali i medicinsko osoblje da je imala par kriza i da su se i ljekari čudom čudili da je te krize preživjela, kao da joj se život produžavao, tačno onoliko koliko joj je trabalo da me dočeka, da se ispriča sa mnom, da mi preda ženu i dijete i da na miru umre..
Moja majka je sve to izdržala i bolove i strašnu bolest. Sve i mirno umrla. Bio sam pored nje, samo je par puta uzdahnula, kao da joj ponestaje zraka i onda ispustila dušu. Sve se desilo u minut vremena… Moja hrabra majka…
Nije mojoj majci produžen život, jer niko ne može produžiti ili odgoditi čas smrti, nego je Allah dž.š. ubrzao moj dolazak i podario i meni i majci tih četrnaest dana da provedemo zajedno.
Tih četrnaest dana nikada neću zaboraviti. Tih četrnaest poklona što su mi dati. To je nešto što se ne zaboravlja i hvala Allahu dž.š. na tim poklonima.. Teško sam podnio njenu smrt, ali bi mi siguran sam, puno teže bilo, da je nisam zatekao živu..
Majko moja nikada ne mogu zaboraviti tvoje nježno srce, blagost, toplina pogleda i sigurnost zagrljaja, dušu veću od hiljadu drugih duša, dušu koja je bila ispunjena neizmjernom milošću, tvoju neopisivu ljepotu, tvoju blagu narav. Niko kao ti nije znao veseliti se kad sam ja veseo i tugovati kada sam tužan. Niko kao ti majko nije znao voliti i žrtvovati se, podnosi teškoće da bi meni bilo dobro, a ne traži ništa zauzvrat. Niko kao ti nije znao čekati me i brinuti se da mi se šta nije dogodilo.
Niko kao ti dobra moja majko…
Gospodaru moj oprosti grijehe mojoj majci Rukiji i učini je ponosnom i sretnom na Ahiretu. Allahu moj, oprosti mojoj majci grijehe, greske, neznanje i sve ono sto Ti znas da je kod nje. Gospodaru moj, učini je od onih, koji će naslijediti džennetske blagodati! Nemoj je poniziti ni osramotiti onog dana, kada ljudi budu proživljeni! Gospodaru moj učini moju majku jednom od onih s kojim čes Ti biti zadovoljan i uvedi je s Tvojom milosću među Tvoje dobre robove! Amin.
EL Fatiha!
Mustafa Fejzić januar 2014