Kako prilazim groblju vidim neko čuči taman onde gdje smo palili logorsku vatru.
Nedaleko od njega parkirah auto, a taj čovjek se onako trznu i onako uplakanih očiju gleda u mene.
Poznadoh i ja njega i on mene.
Suze govore više od riječi
U prošli ponedeljak odoh u Rogaticu.
Poželio malo da obiđem kuću i radnju a prvenstveno da posjetim mezarje.
Kako stigoh u Rogaticu nako pravo odoh na Ptičijak gdje i jeste naše porodično groblje.
Kako prilazim groblju vidim neko čuči taman onde gdje smo palili logorsku vatru.
Nedaleko od njega parkirah auto, a taj čovjek se onako trznu i onako uplakanih očiju gleda u mene.
Poznadoh i ja njega i on mene.
Priđe mi do auta i onako snazno se rukovasmo i bratski izljubismo.
Pitam ga šta je kakav je problem, što plače a on ponovo buknu u suze.
Jedva ga razumjeh šta mi govori.
Jecaj je prekrivo neke njegove riječi ali je rekao ovako nešto….
– Moj Irfo šta uradih..
– Prodah babinu kuću, a ni ekser u nju zakuco nisam
– I zemlju prodah babinu i evo samo ovdje mogu doći i na Hrid da vidim svoju bruku..
I opet suze, koje pričaju umjesto njega.
Razumio sam ga dobro i osjetio njegov bol, svi mi osjetimo isto..
Sa tim našim sugrađaninom proveo sam skoro cijeli dan.
Pričali smo mnogo što – šta, ali vjerujte mi samo jedno da je čovjek vrištao kad smo došli u Tekiju i sjeli u kuću da kahvenišemo.
Grlio me kao da sam mu najrođeniji…
Na kraju ovog teksta – hoću da kažem koja je ljubav u tom čovjeku za Rogaticom i koji je samo žal što je prodo babovinu..
Vjerovatno ima još takvih koji danas žale zbog učinjenog!!!!
A nikad se ne zna možda će doći vrijeme da sadašnji vlasnici, prodaju kuće i zemljište ljudima od kojih su ih kupili…
Kažem možda će nekad doći i to vrijeme!!!