Fadil je bio samac, jedno vrijeme je radio u Tehnotransu a onda je prešao da radi kao majstor (nastavnik) u Školi sa praktičnom obukom… Volio je i automobilizam i bio je jedan od aktivnih članova AMD-Rogatica.
Podljunske komšijske priče
* Priča šesta*
FADIL Šuvalija
Mehmetbeg i Pašahanma Šuvalija su bili naše prve komšije i imali su sina Fadila, te kćerke Almasu, Nailu, Ćamku i Adilu. Ćamka i Almasa su se udale u Sarajevo, Adila u Vlasanicu a Naila u Kosovsku Mitrovicu..
Imali su i unuke i to od kćerke NAILE – Dzevada, Ševalu, Mirsadu, Bahriju i Hatidžu, od kćerke ĆAMKE – Aliju i Nedžada, od kćerke ALMASE – Ahmeda, Mustafu i Ibrahima i od kćerke ADILE – Amira, Amiru, Fadilu i Almu.
Firdeuza
Imali su oni još jednu sestru Firdeuzu, koja je poginula tokom II svjetskog rata. Naime, kada su izbjegli iz Rogatice i kenuli pješice za Sarajevo, Firdeuza je kada su odmarali na jednom mjestu, primjetila da su u žurbi zaboravili njeno ruho koje je priprmala kao djevojka.
Kroz glavu su joj prolazili vezeni kompleti koje je sa ljubavlju vezla. Kako ću u Sarajevo bez ruha, bez mojih vezova koje sam godinama vezla.
Samo je ustala i rekla: Odoh ja u Rogaticu po moje vezove, heklanje, po moje ruho. Samo vi nastavite stićiću ja vas. Niko je nije mogao zadržati u tome, žurno ih je napustila, ne sluteći da ih nikada više neće vidjeti.
Poginula je kažu priče prilikom bombardovanja, negdje kod Stjenica, kada se vraćala iz Rogatice sa svojim ruhom koje je uspijela ponijeti. Sa ruhom, koje kao mlada, nikada neće unijeti u kuću svog mladoženje. Ovu tužnu vijest Mehmedbegu su prenijele neke komšije koje su je u zbjegu vidjele kako mrtva leži a u naručju joj kažu neki zavežljaj koji je stegnula čvrsto uz sebe. Oni nisu znali šta je u tom zavežljaju, ali su njeni najmiliji, njeni roditelji itekako znali šta je bilo u tom zavežljaju, uplakani i sa suzama u očima nastavili su za Sarajevo. Nastavili su putem spasa, jer na povratak i pronalazak i dženazu Firdeuze nisu ni smijeli pomišljati…
Mehmetbeg i Pašahanma
Kada sam ja imao nekih dvanaest-trinaest godina Mehmedbeg je bio u staračkim poznim godinama, imao je blizu devedeset godina. Bio je malo poguren od godina ali se moglo vidjeti da je u mladosti bio visok. Lice prošarano borama otkrivalo je težak život. Život prepun ratova, selidbi, povrataka, novih početaka. Preživio je i I i II svjetski rat. Često je znao pričati uz kahvu u hladovini šljivika u našoj bašti, za hastalom, o Rusiji o raznim bitkama i ofanzivama na istočnom frontu. Znao je ići u sitne detalje prisjećajući se svih tih događaja, te o kraju rata, povratku u Bosnu, u Rogaticu i o mnogim drugim stvarima, ali meni kao djetetu to tada nije bilo nešto posebno interesantno, tako da sam mnoge njegove priče površno slušao ne trudeći se da nešto upamtim, a kasnije se ispostavilo da su ove priče itekako važne i da su pouke iz tih priča veoma bitne.
Po profesiji je bio zidar.
U poslijeratnom periodu obnove, poslije II svjetskog rata, zidao je mnoge kuće u Podljunu ali i u Rogatici. Prvo je sazidao svoju kuću, a onda se sa mojim djedom Abdulahom a.r. pogodio da njemu izida kuću. I izidao je…
Bio je karakterističnog izgleda, tipični Bošnjak. Na glavi mu je bio veoma često, manje više svakodnevno fes. Lice su mu krasili bijeli brkovi koji su na sredini bili žučkasti, ma gotovo žuti od duhana kojeg je pušio. Pušio je isključivo motane cigare i motao je onako sa merakom. A kada smota cigaru onda ide ceremonija pripaljivanja iste sa onim starinskim upaljačima koji ne upale iz prve već nakon više desetaka pokušaja, ali i to ide uz ceremenoju čejfa.
Na njemu obično košulja, a sjećam se posebno jedne sa ljubičastim prugama. Na njemu još pantolone onako smeđkaste a u nekim prilikama i crne čakšire a oko stomaka tipični pojas nekada crveni a nekada onako tamno žuti – oker… Na nogama nezaobilazne zepe…
U ruci je imao štap sa kojim se pomagao pri hodi ali koji je služio da nama djeci zaprijeti onako usput ili da onako lagano kao potrči za nama..
Mi djeca smo ga se malo i pribojavali jer je bio poprilično ljut..
Često smo znali igrati lopte na Mejdanu a ako bi slučajno lopta ušla u njegovu avliju, znaj da je igra završena.. Nikada nam lično nije vratio ni jednu loptu, ali smo mi molili Fadila da nam vrati loptu, što je on uvijek činio.
Pašahanma je bila mirna tiha i radna žena. Uvijek je bila odjevena u neki kat a sklodno boji kata na glavi joj je bila šamija u slićnoj boji…
Mogao sam imati nekih åest-sedam godina kada je,Fadil imao fiću i nama djeci je to bila atrakcija.
Hoćemo li jedan krug djeco – znao je ponekad reći.
Mi svi u glas: „Hoćemo“.
Pašahanma bi iz avlije prozivala Fadila: Fadile, Fadile stavi Mustafu naprijed a ostali neka sjedu pozadi.
Jeste li ćuli hajmo svi pozadi…
I onda se sva djeca počnu gurati ko će sijesti pozadi i kada svi sjednu Fadil bi spustio stolicu i rekao – Hajde Mustafa ti naprijed.
Provozao bi nas tako do TPR-a a onda do Toplika i nazad..
O ovoj vožnji pričalo se po desetak dana i prepričavalo do najsitnijih detalja…
Okupljanje rodbine
Bila je to kuća u koju se non-stop dolazilo, čim bi ševa propjevala u rano proljeće.
Rano proljeće i već su tu prvo Ćamka (dok je bila živa) i Almasa koje su dolazile prve da pomognu oko lopatanja i sređivanja bašte, cvetnjaka, krečenja i pospremanja kuće.
Obićno sa školskim raspustima dolazili su Mehmedbegovi unuci i unuke i tu bi ostajali mjesecima. Dočeci 1.maja, ramazanskog i kurbanskog bajrama nisu mogli proći bez familijarnog okupljanja Šuvalija u Podljunu.
Ma bilo je ko u košnici…
Pašahanma je umrla dosta rano tamo negdje krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih, dok je Mehmedbeg živio znatno duže i umro je sa 96 godina starosti 1985..
I poslije smrti Pašahanme i Mehmedbega nastavilo se dolaskom kod Fadila, Nastavila se tradicija ove familije da se okupljaju u Podljunu.
Fadila su izuzetno cijenili i poštovali..
Bilo je to vrijeme dolazaka, poštovanja, respekta. Nije bilo kuće u Podljunu a da nije dolazila rodbina, posebno u doba ljetnjih i zimskih raspusta, ali ipak takav respekt i poštovanje koje je imao Fadil od sestara i njihove djece malo ko je imao ne samo u Podljunu već i u cijeloj Rogatici.
Sestrići i sestrićne su Fadila i cijenili i poštovali čini mi se više nego svoje roditelje…
Bašta i avlija
Iznad bašte bio je jedan mali dio koji je bio zatravljen i tu je u hladovini krošnji nekoliko stabala bio hastal sa klupama gdje se sjedilo veselilo, pjevalo, muhabetilo, kahvenisalo.. Do ovog hastala vodila je staza koja je bila na desnoj strani bašte a pored staza sa strane prema imanju Vahida Brankovića jagodnjak pa brižno okopano cvijeće. Avlija je bila kaldrmisana a kasnije je ta kaldrma cimentirana onako okolo kamenja, tako da je kamenje ostalo da viri. Iz avlije sa lijeve strane ulazilo se u kuću a u produžetku opet sa lijeve strane je Fadil napravio jednu šupu a uz nju i garažu. U avliji je sa desne strane bio jedan uži cvijetnjak sa kadifama, a ovaj cvijetnjak se produžavao na zapadni dio gdje su dominirale ruže u raznim bojama i mirisima…
Specifićnost ovoj kući davali su bršljenovi koji su bili posađeni uz kuću tako da je kuća iz avlije faktički bila sva u bršljenu, a od ulice je bršljen uhvatio skoro pola kuće. Ljeti je ovo zaista lijepo i impresivno izgledalo. Između naše i Fadilove bašte bila je klasićna drvena ograda, a u donjem dijelu bašte do garaže, uz samu ogradu bio je lociran manji malinjak, koji se proširio i sa jedne i sa druge strane ograde…
Moto trke
Fadil je bio samac, prvo je radio u Tehnotransu a onda je prešao da radi kao majstor (nastavnik) u Školi sa praktičnom obukom… Volio je i automobilizam i bio je jedan od aktivnih članova AMD-Rogatica. Učestvovao je u organizaciji Šestoseptembarske trke motora gdje bio i sudija, brzinske auto trke Sutjeska nisu prolazile bez njega, motokros u Rogatici opet kao sudija itd.
Inače moto trke su se održavale 6.septembra praznika Dana oslobođenja Rogatice. Takve trke što se tiče BiH održavale su se još u Prnjavoru, Sarajevu, Srebrenici i Vlasenici. Rogatička utrka imala je kružni tok Titovom, pored bolnice, pored TPR-a, pa Podljunom, Mejtašom, Toplikom i ponovo Titovom. Bili su to neustrašivi vozači iz bivše države u lkasi 250 i 125 ccm a evo nekih od njih Mustafa Sunulahpašić, Zijad i Kemo Bucalo, Maricevic A., Saric M. Uzurov M. I mnogi drugi..
Šesto septembarske trke mi ostaju u sjećanju jer je kod Fadila dolazio i kod njega boravio Kemo Bucalo koji je bio jedan od stalnih učesnika ove trke ali i jedan od učesnika koji je uvijek imao zapažen plasman.
Mi djeca bez obzira na to ipak smo navijali za Mujicu koji je iz godine u godinu pobjeđivao. Onako u crnom odjelu kada bi obilazio počasni krug zaustavili bi ga u Podljunu gdje ga je čekao vijenac od sviježeg podljunskog cvijeća, pleten s ljubavlju i pažnjom od podljunskih dijevojaka.
Mujica bi sa tim vijencem nastavio počasni krug a mi smo sretni trčali za njim.
Bilo je to divno vrijeme.. Neponovljivo.
Negdje 1985 godine kada je moj brat Abdulah diplomirao, trebali smo ići u Beograd na taj svečani čin. Mi smo tada imali zastavu 101, bili smo svjesnii da bi vožnja do Beograda bila na neki način naporna pa smo razmišljali šta i kako. Fadil se sam ponudio da nas odvuče, što smo mi prihvatili jer je on tada imao Citroena sa kojim je bilo znatno udobnija i brža vožnja. Pored nas i Fadila sa nama je išla i fadilova sestra Almasa.
I tako taj komšiski suživot je teko u nekom skladu i harmoniji, sve do maja 1992 godine.
Izbjglištvo u Karačićima
Dođe i ta kobna 1992 godina. Počeše granatiranja, ranjavanja, ubistva…
Fadil je napusti Rogaticu sa prvim granatiranjem i otišao u pravcu Vragolova i Karačića sa prvim zbjegom 25 maja. I ja i babo smo tada krenuli ali smo ispod Zorlovca bili „prokovani“ paljbom iz raznog oružja i oruuđa cijelo poslije podne tako da smo se poslije prekida vatre vratili kući i sutradan smo otišli sa jednom manjom grupom u Karačiće. Našli smo i Fadila koji se smijestio u jednoj kući u Karačićima na samoj strmoj ivici kanjona.
Žao mu je što nema mjesta za nas i ispriča nam jednu interesantnu priču.
Vidite Alija i Mustafa, ovaj čovjek je sa svojim babom, majkom i ostalim ukućanima 1941. godine bio izbjeglica u Rogatici kod nas u kući u Podljunu i bili su kod nas sve dok se Rogatica nije napustila pred napadom četnika. Eto kako je vrijeme došlo, sada, 1992. godine sam ja izbjeglica kod njih.
Čudna je sudbina nas Bošnjaka. Čudna!?
Zbog nedostatka hrane ja i babo smo se nakon sedam dana provedenih ovdje ponovo vratili u Rogaticu i bili smo tu sve do 19.7.1992, te je napustili 20.7.1992 negdje oko 3 sahata ujutro. Ponovo smo došli u Karačiće na isto mijesto. Tu smo ostali nekih sedam dana i krenuli smo za Goražde u poznatom zbijegu smrti… U ovom zbijegu sam par puta vidio Fadila sa onim svojim sivomaslinastim rukasakom na leđima, gdje se prebacuje od zaklona do zaklona dok su granate i tombloni neprekidno padali oko nas.
Izbjglištvo u Ustiprači
Dolaskom u Ustipraču ja i babo smo otišli u prostorije Mjesne zajednice i tu prespavali. Fadila nismo vidjeli do sutradan.
Došao je u prostorije Mjesne zajednice sa nekim čovjekom. Ja sam Adem reče čovjek i Fadilov sa prijatelj, živim sa ženom i troje djece. U jednoj sobi je Fadil pa ako hoćete da se smjestite u tu sobu sa njim…
-Kako nećemo rekosmo uglas.
Adem je bio jedna velika ljudina, ljudeskara, duša od čovjeka. Miran, tih, pošten, radan, pravedan. Njegova žena Mevka bila je slična njemu sa svim kvalitetima ljudskosti i poštenja..
Imali su troje djece Baja a.r. bio je vrsni fudbaler i borac i dvije kćerke Rapku i Adviju. Bili smo kod njih 10-tak dana a onda nam je Adem saopštio da ipak nemaju dovoljno hrane i da bi dobro bilo da nađemo neki smjestaj a i on nam je pomogao u tome, tako da smo prešli u stan kod jednog starijeg mještanina Škame Muradifa a.r.. Babo je ostao tu do deblokade Goražda a ja sam ostao sve do pada Ustiprače u maju 1993 godine…
Adem i njegova žena su umrli poslije rata, Baja je poginuo u jednoj akciji 1993 godine, Rapka i Advija su Sarajevu… O svima njima imam izuzetno visoko mišljenje. Hvala im za tih desetak dana što nas udomiše i nahraniše.
Izbjglištvo u Goraždu
Babo i Fadil su otišli u Goražde i smijestili se u kuću Šapčanin Alije i Munire inače mog tetka i tetke, koji su izbjegli rat i Goražde napustili negdje s proljeća 1992 godine.. Nešto kasnije tu su došli i Jašarević Edhem i Behija.. Svi su doprinosili kolektivu na svoj način odlazak u drva rezanje i cijepanje istih, donošenje vode, odvoz smeća, nabavka hrane itd. U početku se nešto dobivalo od hrane ali kasnije je bilo kako se snađeš. Fadil je više puta kupovao brašno i žito i na taj način doprinosio da se problem ishrane dovede bar na neki minimum…
Negdje u januaru, februaru 1993 godine babo je odlučio da ide na Grebak da donese brašna. Fadil mu se pridružio s ciljem da pređe Grebak i ide u Sarajevo kod svoje rodbine. Cijelu noć su pješačili kroz šumu. Temperatura -15 C, snijeg pola metra. Jedva su nekako došli na Grebak iscrpljeni i umorni..
Alija neka ti je Allah na pomoći pri povratku jer ovo je put smrti rekao mu je Fadil na rastanku. Alija Bogati halali ako je šta bilo u ovo ludo ratno vrijeme, ako sam šta reko ili pogrešno uradio. Halal i tebi bilo Fadile i sretan ti odlazak u Sarajevo, pa vidimo se ako Bog da, kad se ovo ludilo završi u našoj Rogatici. Poselami svoje u Sarajevu.
Poselami i ti sve u Goraždu.
Čuvaj se!
I ti se čuvaj!
Tako je Fadil otišao u Sarajevo i ostatak rata proveo u Sarajevu, kod rodbine…
Želja za povratkom u Rogaticu
Potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma stao je rat i nastalo je neko novo poglavlje. Kada su uslijedile prve posjete Rogatici Fadil je bio tu… Kuća mu nije bila srušena ali jeste oštećena. Familija koja je bila u kući Fadila Brankovića koristila je njegovu kuću kao svinjac.
Naravno da ga je to itekako pogodilo.
Pitao je tog čovjeka: Pa bi li ti ikada u svojoj kući držao svinje?
Ovaj mu odgovori – Ne bih.
Pa što si ih bolan ovdje držo.
A ovaj mrtav hladan – Pa morao sam negdje….
Uslijedile su prve donacije i izgradnja kuća u Podljunu, Sejo Ćano, Pezić Galib, Kerla Suljo, Ajanović Ibro, Muftić Midho itd.
To je ohrabrilo i druge, to je ohrabrilo i Fadila. Uspio je vratiti kuću i imanje i isprazniti kuću. Negdje 2003 godine počeo je sa čišćenjem kuće, što nimalo nije bilo lahko. Zamijenio je puknute crijepove, razbijena stakla na prozorima i vratima, promjenio podove, okrečio zidove i plafone, ofarbo stolariju i stvorio minimum za povratak. Nabavio nešto namještaja, osnovno…
Fadil se odlučio vratiti na porušeno i obnoviti tamo gdje su stali njegovi roditelji, gdje je i on stao u maju 1992 godine.
Krenuo je praktično od nule, kao što su uostalom i većina povratnika. Vratio se isključivo zbog velike ljubavi prema istočnoj Bosni, prema Rogatici.
Želio je biti svoj na svome.
I tako taman što je stvorio minimum za povratak, desilo se nešto za šta niko od nas ne zna kada će mu doći.
Jednog vikenda došao je u Rogaticu, sa svojom sestrom Almasom. Sređivali su nešto u kući, avliji, bašti. Bilo je proljeće 2004 godine. Sunčani april…
Hajde nam Almasa ispeci jednu kahvu.
Hoću Fadile reče ona.
Idem ja zovnuti Seju pa da kahvenišemo kao nekad, onako komšijski…
I kahvenisaše…
Ispričaše se, o svemu i svačemu, naširoko i nadugačko…
Odoh još nešto uraditi oko kuće reče Sejo, čeka me započeti posao…
Odoh ja malo prileči, nije mi nešto dobro, valjida umor reče Fadil…
Ma, nije stigao ni do kreveta pozlilo mu je i pao pored kreveta..
Sejo, Sejo zagalami Almasa nešto mi Fadilu nije dobro…
Sejo se vrati i on i Almasa se samo pogledaše i onako konstatovaše da je Fadil umro…
Vratio se na svoje i umro je na svojoj babovini 6.04.2004.
Tiho i mirno, baš onako kako je i život živio..
Ukopan je u Vlakovu u Sarajevu..
Neka mu je vječni rahmet i njumu i ostalim rahmetlijama spomenutim u tekstu…
EL FATIHA!
Fejzić Mustafa
april 2014
