– Gospodine direktore – trže ga ponovo obećavajući glas gosta – GENERALNI predlaže 10%, za Vaš nesebičan trud i zalaganje
PROVIZIJA
Piše: Dr. Smajil Durmišević
– Gospodine direktore,– procvrkuta mlada, atraktivna i dotjerana sekretarica, fatalnog pogleda, što je strujao iz, kao smaragdi, zelenih očiju, načinivši neprimjetan naklon vitkim, manekenskim stasom.
– Gospodine direktore,- ponovi nešto službenije, da bi skrenula pažnju odlutalom, elegantnom gospodinu, u ranim srednjim godinama, uronjenom u nekakva duboka razmišljanja, u svijet menadžerske mašte, poslovnih problema, političke kombinatorike ili emocionalnih dilema, srednjovječnih, još dobrodržećih uspješnih menadžera, koje su životni putevi i konzervativna tradicija odveli, po njihovom shvatanju, prerano pred matičara; a lijepa i uspješna karijera stavila pred životnu dilemu – odbaciti okove prerane bračne zajednice i presahle ljubavi, ustaljenih rodbinskih i tazbinskih veza, zajedničkih prijatelja i poslovnih poznanika, sijela i dosadnih poslovnih tuluma ili zgrabiti izazove što ih pruža novi društveni položaj, moć i poprilično otežao bankovni račun…
– Gospodine direktore, stigli su predstavnici firme „Računajte na nas”, imaju zakazan sastanak sa Vama, znate, u vezi opreme za naše laboratorije…
– Uh, izvini ljubavi, pardon gospođice Milena, ja malo odlutao, ko traži, šta traži…, a, da, delegacija, predstavnici firme „Računajte na nas” (- čudno neko ime, „računajte na nas”, šta li im to znači, prosto da kupci računaju na njihov kvalitet, dobar proizvod i usluge, ili na poslovnu diskreciju…, čudno ime, ma, na koga danas možeš računati…!?). – Dobro, dobro, neka uđu, Ti, molim te, zatvori dobro vrata i ne puštaj nikoga unutra, taman ni šefa finansija, dok ja ne pozovem…
– Jasno, gospodine direktore – značajno i glasom punim povjerenja i odanosti odvrati ljepotica, i izađe ponosno istakavši svoje atraktivno poprsje (“vrijedno” bar koliko najprestižnija univerzitetska diploma, a možda i “vrijednije…!?).
– Gospodine direktore,– začu se ponovo nježan baršunasti glas sekretarice, ovoga puta sa značajnom zvaničnom, službenom notom – gospodine direktore, delegacija koju očekujete, izvolite gospodo, gospodin direktor vas čeka…
– Dobar dan gospodine direktore…
– Dobar dan gospodo, dobro mi došli, mi u Bosni ponekada kažemo i hošgaldum, malo je to iskvareni turski, ali kod nas uobičajeno; kako ste putovali, nadam se da vam se sviđa u našem gradu…
– Hvala lijepo gospodine direktore, ugodno smo putovali, lijepo smo se smjestili u jedan komforan i ne mnogo skup hotel, mada mi ne gledamo na cijenu, mi smo Firma od imena, mislimo mi na imidž i ugled Firme, pa i kada odsjedamo… Ljudi su ovdje prijatni, susretljivi, i nadasve poslovni, daaa, poslovni, lijepih smo poslova i aranžmana sklopili u vrlo kratkom vremenu…, kakva poslovnost, kakva ekspeditivnost…, vi u Bosni ste pravi fenomen, takav napredak, takve poslovne mogućnosti, za male pare, pardon, bez mnogo administrativnih procedura, čekanja…, sve se završi sa jednim čovjekom; praktično, tu, u hotelu, uz kafu… lijepo, divno, naš top-mendžment će biti oduševljen…
– Da, da, draga moja gospodo, napredujemo mi, cilj je Evropa, nema tu više zbora, a i putevi se znaju, pa se i mi prilagođavamo, na svim, kako vi kažete, razinama, od sekretarice do generalnog. Jeste li je vidjeli, a, šta kažete? Evropska marka, za Brisela, tako da kažemo…
– Samo znate šta, gospodo, to prilagođavanje, ta ekspeditivnost, košta to, brate, pardon, gospodo, treba za to znanja, truda i strpljenja, a, opet za sve to treba novaca…, novaca…, gospodo…
– Svakako, gospodine diretore, razumijemo Vas, potpuno, i mi smo to sve prošli, i sada prolazimo. Pa, eto, dovijamo se kako znamo i umijemo… Ali, ljudi smo, komšije, prijatelji da kažemo, sve nas veže isti cilj, poslovni cilj naravno, a bogami, moramo misliti i na sebe, vrijeme leti, politički subjekti se mijenjaju. Penzija, takva kakva jeste, čeka one koji prežive, pa, kako narod kaže u našoj tradiciji „Bog je prvo sebi bradu stvorio…”
– Jasno, draga gospodo, mi imamo malo drugačiju tradiciju, te mudre misli i izreke, ali suština je ista, svi smo mi odgojeni, manje – više, na ovom dragom Balkanu; kultura, tradicija, vjerovanja, navike, nove i stare, ma sve je to tako blisko…
– Nego, gospodo, kako mi je gospodin Generalni direktor, šta radi, muče li ga kakve brige, poručuje li šta, savjetuje li šta? Svima nama je on, u neku ruku, učitelj i stručni i moralni uzor!?
– Dragi gospodine direktore, evo Ugovora, Vi ste se već dogovorili sa Generalnim, utanačili ste pojedinosti…, robu, opremu, cijene… (šta prikazati, šta ne prikazati; oguli nas država sa svojim nametima, kao i vas, dragi moj direktore, mora se čovjek snalaziti, uraditi šta može, spasiti firmu, radnike, obezbjediti platu…, razumiju se i razgovaraju značajnim pogledima i gost i direktor).
– Kolega, pođi malo van, pravi društvo onoj direktorovoj ljepotici, imam ja nešto, ovako privatno, da progovorim sa gospodinom direktorom!
– Svakako šefe, ne morate mi to dva puta kazati…, uh, jeste riba Bogo dragi…, pardon direktore…, ja onako…, mladost…
– Ništa, ništa, samo ti izvoli, zlato je svakom zlato, šta se tu može… (našali se direktor, mada mu kroz grudi proletje neka nevdljiva struja, malo ga žacnu, kao tračak ljubomore, ali ono što treba da čuje zasjeni taj u poslovnom svijetu nepoželjni osjećaj ljubomore prema poslovnom partneru ili posredniku; ali, i moderni čovjek se teško oslobađa onih iskonskih nagona i atavizama, posebno ljudi na položajima koji imaju velike društvene brige i obaveze, i, naravno, svoja nedodirljiva prava, u koje spadaju i mlade, atraktivne sekretarice, asistentice, odani saradnici, koji su kao članovi obitelji, moglo bi se reći…).
– Gospodine direktore, GENERALNI Vas toplo pozdravlja, izražava osjećanja najdubljeg prijateljstva, odanosti i razumijevanja (- Ma, reci glavno, šta si razvezao o bezvezarijama, majmune niskorangirani – postaje direktor već pomalo nestrpljiv, srce mu pojačano kuca, a znoj počinje da ugrožava miris njegovanog tijela i prijeti da kompromituje slavljenički susret sa odanom i zaslužnom sekretaricom, dragom i nenadoknadivom saradnicom…).
– Gospodine direktore – trže ga ponovo obećavajući glas gosta – GENERALNI predlaže 10%, za Vaš nesebičan trud i zalaganje, On smatra da je to uobičajeno, da je pristojno sa obje strane; ali ako Vi niste zadovoljni, otvorena su vrata razgovoru i drugim, da kažemo dopunjenim rješenjima. Naš uvaženi GENERALNI je u kontaktu i sa vašim predsjednikom Upravnog organa i sa Ministarstvom, to je sve dogovoreno, usaglašeno, kako se to danas kaže (pokuša gost biti malo aktuelan i u trendu…), tako da sa te strane neće biti nikakve smetnje u realizaciji ovoga projekta…, mada ste Vi posigurno o svemu detaljno informisani, bolje nego mi…
– Pa, eto, gospodine, tako da kažem, prijatelju i saradniče, nemam ja ništa protiv, ako su Uprava i Viša instanca tako dogovorili, onda se i ja slažem, (- ma, ko mene, na kraju krajeva, šta pita – pomisli u sebi mlađi, ali već dobro „uhodani” i nagodni direktor!).
– Znate kako je moj gospodine– tvrdi pazar direktor – život jeste skup, valja to sve isfinansirati – stanovi, kuća, vikendica, auto, porodica, djeca već poodrasla, a, bogami, i saradnici očekuju neku pažnji, da kažem, ne mogu se oni, a i ne smiju, zaboraviti… No, ne treba biti pohlepan, neka smo svi zdravi i zadovoljni, neka živi naša saradnja i neka naše Više instance sarađuju, a mi ćemo kao poslovni ljudi i lojalni građani i domoljubi, ispuniti što je do nas, za korist domovine, zajednice, radne ustanove i našega prijateljstva…
– Živjeli! Neka živi dogovor! Neka se i naše drage državne strukture malo ugledaju na nas (namignu značajno direktor gostu), mogle bi što-šta naučiti o ekspeditivnosti, o međudržavnoj saradnji i, naravno, o solidarnosti susjeda i bliskih saradnika, zar ne?! Mi se, radni ljudi, obični svijet, da kažemo, lahko dogovorimo, i svima bude potaman, a da li toga ima Gore, na višim sferama, Bog zna najbolje…
– Doviđenja, sretan vam put. Pozdravite GENERALNOG… Bila mi je čast i ZADOVOLJSTVO…
– Hej, Ti mala, dođi ovamo, moramo sređivati neke papire…!