Alija Akšamija: Kako sam fotografirao Ivu Andrića

 

“To je bilo 1962. godine. On je došao u Višegrad, bio je zainteresiran za mnoge stvari. A ljudi s kojima je bio u kontaktu rekli su mu za mene. Njima sam bio majstor kojim su se ponosili. Pričali su mu o napretku grada, turizmu, a ja sam bio propagator tog turizma. I on je navratio kod mene, ni danas ne znam kako.

 

 

 

 

 

 

 

 

U posjeti Aliji Akšamiji: Kako sam fotografirao Ivu Andrića

(radiosarajevo.ba)

 

Ako se pitate od čijeg imena će početi zapis o historiji fotografije u Bosni i Hercegovini, odgovor je vrlo jednostavan.

Alija Akšamija, najstariji je fotograf i istinski umjetnik fotografije u našoj zemlji. 

Priredili: Sanja Šabanadžović i Velija Hasanbegović, Radiosarajevo.ba

Rođen je Rogatici 1919. godine, a školovao se u Sarajevu, Beogradu i Americi. Veći dio života provodi u Višegradu i po istočnoj Bosni, gdje radi kao umjetnički i novinski fotograf, hroničar poslijeratnih godina.

S njegovim imenom otvara se historija bh. fotografije. 

Nakon što je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, Ivo Andrić posjetio je Višegrad. 

“To je bilo 1962. godine. On je došao u Višegrad, bio je zainteresiran za mnoge stvari. A ljudi s kojima je bio u kontaktu rekli su mu za mene. Njima sam bio majstor kojim su se ponosili. Pričali su mu o napretku grada, turizmu, a ja sam bio propagator tog turizma. I on je navratio kod mene, ni danas ne znam kako.

To je bila dobra prilika i meni. Imao sam već pripremljene fotografije koje pokazujem onima koje fotografija zanima, koji znaju nešto o tome. I tako sam i njemu dao da pogleda moje radove, fotografije Višegrada i ćuprije. 

Tada sam u svom prostoru imao stol i stolice, gdje je sjedio i na miru gledao u njih. Sad sam ja bio znatiželjan. Kakav će to utisak imati, šta će reći?”, započinje svoju priču Alija Akšamija. 

No, ugledni fotograf, ubrzo će saznati da je Nobelovac ipak škrt na riječima.

“On je to pregledao i ostavio na stol. Čekao sam šta će reći, no on je svaku dobro sažvakao i onda je izgovorio. To je bilo neuobičajeno za naš mentalitet. Danas svako lupi i ne razmišlja o tome. 

Pa ga pitam… Ima li neka koja vam se svidjela? A on ih opet uzme i pregleda. Pa izdvoji jednu, za koju sam mu objasnio da sam tu pravio neke kombinacije, odstranio sve sto je višak i što nije u vezi s mostom. I rekao sam mu da bi ta fotografija mogla biti interesantnija. Recimo, kada bi njegov lik bio pored mosta. 

On mi je ponudio poslati svoje fotografije, ali onda ona ne bi bila moja fotografija. Shvatio je da želim da ga uslikam. Rekao je: dobro, sutra ćemo”, prisjeća se gospodin Akšamija. 

A Andrić je tih dana posjećivao škole u Višegradu. 

Fotograf Akšamija je zabilježio svaki trenutak, bez narudžbe. Često je to radio, snimao razne događaje u gradu sa željom da fotografijom ovjekovječi trenutke koje bi neko, nekad opisao u knjizi. Bavio se i izložbenom / umjetničkom fotografijom. 

“Izađemo mi iz te škole, a on meni kaže ‘hoćemo li’? Nije bilo sunca, samo oblaci, htio sam to prebaciti za sljedeći dan. Njegov odgovor je bio: A sutra bi mogla padati kiša. 

I tako sam ga uslikao. Napravio 20-ak fotografija koje je tražio da mu pošaljem. Ja sam bio s njim u kontaktu, ali on i dalje nikada ništa nije rekao o tim fotografijama. A ona koju je on odabrao da mi pošalje, bila je loša… ja bih je bacio u smeće“, siguran je Akšamija.

 

I tako su nastale najpoznatije fotografije Ive Andrića, koje će biti reproducirane u književnim leksikonima, monografijama i društvenim magazinima. 

Iza leđa mu je ćuprija Mehmed-paše Sokolovića, oko čije je povijesti okupio svoj slavni roman, i koja je, nijema i kamena, postala općenito najznamenitiji lik južnoslavenskih književnosti. Na drugoj slici, snimljenoj istoga dana, iz neznatno promijenjenog rakursa Andrić gleda ravno u kameru. Treću fotografiju, ovoga puta na drugoj obali Drine, Akšamija je snimio devet godina kasnije. Iako zapravo nitko i ne zna da su to njegovi snimci, da je Alija Akšamija u životu snimio samo te tri slike, imao bi mjesto u povijesti, pisao je Miljenko Jergović. 

Zanimljivo je to, da se dugo nije ni znalo ko je napravio čuvene fotografije, sve dok se nisu pojavile kao reprodukcija u jednim novinama s potpisom autora. 

“Pokazalo se da je to bila i njegova i moja volja – da napravimo fotografije. Nije on mogao reći ‘uslikaj me’. Ja sam iskoristio priliku i na kulturan način izrazio svoju želju. 

A kada sam spomenuo fotografije iz škola u Višegradu… ne sjećam se da je iko izrazio želju da ih kupi. Isto je bilo i s Titom, kada je došao. Ni ljudi iz komiteta, općina nisu spominjali da bi htjeli veće fotografije. Takav je bio tadašnji mentalitet“, zaključuje vrsni umjetnik Akšamija. 

Nagrada za životno djelo

Alija Akšamija dobitnik je brojnih nagrada i priznanja poput nagrade za životno djelo u oblasti fotografskog djelovanja koju mu je 2008. dodijelio Komitet Asocijacije nezavisnih profesionalnih fotografa Europe (PPofE), na prijedlog njemačke Akademije za primijenjenu umjetnost (IVAS) u Hanoveru.

Jedan je od najzaslužnijih bivših jugoslavenskih fotografa koji je živio van centra fotografije (Beograd, Zagreb, Ljubljana, Sarajevo i dr.), ali je svojim radom i učešćem na brojnim domaćim i međunarodnim izložbama osigurao veliki broj nagrada i plaketa.

Godine 2008. dobio je Evropsku nagradu za životno djelo iz likovne umjetnosti – oblast fotografskog kreativnog djelovanja.

Radiosarajevo.ba – 11. decembar 2014.