ZENICA – Dr.sc.Smajil (Bego)Durmišević rođen je 06.2.1956. godine u Vrataru, Žepa, općina Rogatica. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Sarajevu 1982. godine. Specijalista za školsku medicinu i Higijenu-zdravstvenu ekologiju. Dodijeljen mu je naziv primarijus. Magistrirao je 2001. a doktorirao 2006. godine. Vanredni je profesor na Zdravstvenom i Islamskom pedagoškom fakultetu fakultetu Univerziteta u Zenici, Načelnik je Službe za zdravstvenu ekologiju i higijenu Županijskog zavoda za javno zdravstvo u Zenici od 1997. godine.
Ima referiranih ili objavljenih preko 80 naučno-stručnih radova, te preko dvije stotine i pedeset zdravstveno-popularnih članaka i objavljena tri univerzitetska udžbenika i četiri zbirke pjesama: „Nečujni krici – bosanska krvava bajka“, Treptaji“, „Žepski gorocvijeti“ i „Miris divlje ruže“.
Haiku pjesme, lirika, aforizmi i humoreske su mu objavljivane u: haiku el.časopis „Sketchbook“ u SAD; „Kukai“ el-haiku časopis u Izraelu; „Locutio“ el. književna revija u Sloveniji; „KADO“, književni časopis u Rumunjskoj; „Književno pero“ književni časopis u Rijeci, R Hrvatska; „DIOGEN“ međunarodni el. i printani časopis za kulturu Sarajevo; MAXMINUS međunarodni el. časopis u Sarajevu; međunarodni satirični el. časopis „Nosorog“ Banja Luka, književni časopis „Cronica – poesia balcanica“ u Rumuniji; Mainici Daily News. Japan. HAIKU in English; Asahi Shinbun. Japan. Asahi Haikuist Network; HAIKU NOVINE, Niš, R Srbija; Zbornik izabranih pjesama pjesničke manifestacije „Garavi sokak“ za 2011. i 2012. godinu; Haiku zbornik „9. HAIKU KLOŠTARSKI SUSRETI 2011“; The Anthology of the Contest. First Haiku Contest – Sharping The Green Pencil 2012. Romanian Kukai Group. PIM Publishing House, Iaşa, Romania, 2012; The Book of the Contest. Second Haiku Contest – Sharping The Green Pencil 2013. Romanian Kukai Group. PIM Publishing House, Iaşa, Romania, 2013.
Autor je dobio sljedeće književne nagrade i priznanja: Ušao je u Antologiju svjetskog haikua za 2011. i 2012. godinu na italijanskom jeziku – International Capolivery Haiku Contest 2011. i 2012.; dobio je drugu nagradu za pjesmu „Ruke“ na natjecanju WEB Portala Islambosna u martu 2012. godine; dobio je drugu nagradu na natjecanju za kratku novinsku priču „Operacija“ NIPD Naša Riječ, Zenica u travnju 2012. godine; dobio je drugu nagradu na međunarodnom haiku natjecanju – DIOGEN WINTER HAIKU CONTEST Sarajevo u siječnju 2013. godine; dobio je drugu nagradu na međunarodnom haiku natjecanju u Japanu za 2012. godinu na 16th Mainichi Haiku Contest; dobio je prvu nagradu na međunarodnom haiku natjecanju – DIOGEN SPRING HAIKU CONTEST Sarajevo u ožujku 2013. godine; dobio je pohvalu na natjecanju za kratku novinsku priču „Ispit na kauču“ NIPD Naša Riječ, Zenica, u martu 2013. godine; treću nagradu na takmičenju u Hrvatskoj – 15. Haiku dan Dubravko Ivančan, Krapina 2013. ; treća nagrada na DIOGEN SUMMER HAIKU CONTEST, Sarajevo, 2013.; SAKURA Međunarodna haiku nagrada KANADA / JAPAN 2013; EUROPAN TOP 100 most creative haiku authors in 2013., POLJSKA, 2013.; ČESTITKA za knjigu „Miris divlje ruže“, Uredništvo Asahi Šimbuna, JAPAN 2013.; EUROPAN TOP 100 most creative haiku authors in 2014., POLJSKA, 2014.; Haiku susreti Rovinj 2015., Hrvatska POHVALA; PLAKETA GRADA ZENICE za 2015. godinu.
Razgovaramo u njegovoj kancelariji na četvrtom katu uz crni čaj, kao da se poznajemo godinama.
Doktore Durmiševiću, najiskrenije čestitke za Plaketu grada Zenice i što za Vas ona znači?
DURMIŠEVIĆ: “Hvala Vam lijepo na čestitci. Nažalost, stiglo je začuđujuće malo čestitki, kako usmenih, tako i elektronskom poštom ili telefonom. Naša posla, šta li!? Ili priznanje i dobitnik nisu vrijedni pažnje. Samo Uzvišeni uzivisuje koga hoće i unizuje koga hoće, neka je On Slavljen…
Javno priznanje lokalne zajednice je velika čast i pričinjava zadovoljstvo, daje osjećaj ponosa i stimulira za dalji ustrajan i pregalački rad, za opće dobro, za čovjeka, za Domovinu i za Zenicu. S druge strane, obzirom da je bila aplikacija i za nagradu Zenice, PLAKETA bi mogla biti i svođenje u očima javnosti angažmana moje malenkosti na lokalni nivo – Durmiševićeva postignuća su lokalnog karaktera, njegova poezija, knjige i doprinos poeziji, nauci i struci su lokalnog nivoa, njegova poezija i radovi se čitaju i objavljuju u lokalnim časopisima, novinama i medijima; ne dospjavaju na svjetsku scenu, ne prevode se na strane jezike, ne objavljuju se u stranim časopisima, antologijama i prikazima; on ne dobiva međunarodne nagrade i priznanja!? Naravno, stvar je posve obrnuta… Sva moja postignuća, ili najveći dio njih je na svjetskom nivou, posebice u haiku poeziji…, unijevši u ovu pjesničku formu elemente bosanskog jezika, bošnjačke i bosanske kulturološke, jezičke, duhovne, tradicionalne i historijske elemente…, razvijajući jednu posve novu formu haiku poezije sa prepoznatljivim lirskim, filozofskim i mističnim elementima bosanskog podneblja i islamskog kulturno-povijesnog kruga…”.
Ono po čemu ste postali prepoznatljivi izvan granica Bosne i Hercegovine, pa rekao bih diljem svijeta jer ste dobili i svjetsku nagradu na tom polju djelovanja, jeste haiku poezija. Otkud ljubav, za, taj književni izražaj kada i klasična poezija gubi na intezitetu čitanosti?
DURMIŠEVIĆ: “Pa, i haku poezija je klasična forma poezije. Ja sam, što svjesno što nesvjesno, tragao za ovom formom. Volim preciznost i konciznost, tako da sam uz haiku poeziju otključao svoj poetski izražaj. Odgovara mi njena stroga forma, leže mi kratki i izražajni stihovi, iako je nekada teško u 3 stiha smjestiti poruku tog terceta, a da se pri tome zadovolji metrika, od koje nisam odstupao. Moja poezija je moj razgovor sa prirodom, biljkama, životinjama, ljudima, Stvoriteljem, sa društvenim subjektima, to su moje reakcije i moji odgovori na događaje u vremenu i prostoru. Ja kroz svoje stihove i druge forme razgovaram s njima. Nije to samo haiku, jer ja također pišem i priče, pretežno satiričnog sadržaja, pišem i patriotsko-zavičajnu liriku slobodnog stiha, aforizme… i to su sve moji načini da “provučem” kroz svoje stihove svoju duhovnost, moralne i etičke principe, principe naše tradicije i općeljudske principe borbe protiv zla i nasilja a za opće dobro, u ime Boga i za dobro čovjeka. Kada ne bih pisao, to bi bilo isto kao kada bih prestao govoriti”.
Zašto pisati!?
DURMIŠEVIĆ: “Zato što se ne smije zaboraviti! Ne smije se zaboraviti, jer ako bi se zaboravilo, moglo bi se ponoviti. Da bi neko znao šta je zločin, on mora da vidi zločin, mora da vidi sliku zločina. Taj zločin je u mojim pjesmama prikazan kao opomena i kao osuda, bez obzira u čije ime, u ime koje ideje… nevažno je, jer zločin je uvijek zločin i mora se tako tretirati! Svaki haiku, na ovu temu, je istinita priča, sa imenom i prezimenom (iako su, naravno, imena izmjenjena, ili, najčešće, nisu ni navedena). Za primjer mogu uzeti sljedeći haiku:/Čopor pijani/ A Zlata naga, u krvi/Za smrt Ga moli / Ovaj haiku, kao i svi ostali, ima svoju priču. Ta Zlata, begovkuša, bila je najljepša djevojka u svom (mom) kraju, koju je jedan četnički vojvoda, oteo, silovao i držao 2-3 mjeseca zatvorenu u svom “štabu”. Noć uoči pravoslavnog Božića, 6. siječnja 1942. godine, zločinci su se ponapijali i natjerali to nevino, muslimansko žensko čeljade, koje nikada prije toga muška ruka osim očeva i bratova, nije dotakla, prisilili je uz batine i divljačke povike – da gola pleše na snijegu, pred raspojasanim pijanim čoporom! Potom su je, divljački se iživljavajući i urlajući – neka se bula malo rashladi – potapali pod ledeni mlaz vode iz badnja (cijev kroz koju ide mlaz vode koji udara od vodeničko kolo). Na kraju su je ritualno zaklali na snijegu…. A ona, blagoslovnjena neka bude, ponižena, maltretirana, obezčašćena i iznurena, samo je Uzvišenog Stvoritelja za smrt molila!?”
Istražujući obilježja haiku poezije, pored one odrednice u značenju da je smiješan stih, našao sam, da haiku pjesnik uranja u predmet svoje pjesme i ne ističe svoje „ja“. Čini mi se da Vi to itekako poštujete.
DURMIŠEVIĆ: “Haiku poezija zahtjeva određen napor, jer nije jednostavno da se u samo tri stiha smjesti cijela jedna priča, poštujući metriku, druge elemente haiku zapisa i poruku tog terceta. Nekada stihovi teku, takoreći, kao kada se česma otvori i pjesma sama teče, a nekada se oko jednog terceta, i uz inspiraciju, treba potruditi, da se zadovolje svi ili približno svi elementi ove pjesničke forme. Haiku poezija je moj govor. U ovoj Zemlji, na ovom prostoru i u ovom vremenu, svako ko ima imalo dara i vještine pisanja treba da piše. Sva naša sjećanja, sve naše vrijednosti, naša postignuća i naše padove moramo pretvoriti u riječ. Jer, RIJEČ je spomenik od materijala sa vječnim trajanjem! Naše knjige, naša sjećanja, naše pjesme, naši romani – naša povijest i naše vrijednosti pretvorene u RIJEČ, to su vječni spomenici našoj borbi za dobro a protiv zla i nasilja, i vječni spomenici zločincima, da ih se stide i da ih proklinju pokoljenja, da se na tim sramnim primjerima uče buduća pokoljenja – šta je čojstvo, junaštvo i viteštvo, šta su i ko su heroji i gazije, a šta su i ko su zlikovci i ubice! Poštujem formu i suštinu haiku poezije i haiku stiha. Ali, ja pišem BOSANSKI HAIKU, nastojeći u tu prastaru formu poezije dalekog i mudrog Istoka unijeti bosansku dušu, oslikati haiku stihom naše vrijednosti, naše uzlete, naše padove, našu prošlost, sadašnjost i naslutiti našu budućnost…, ukazati, opomenuti i bratski zaružiti…”.
Dobitnik ste veoma zapažene druge nagrade na međunarodnom natjecanju haiku poezije u Japanu. Vaša poezija prevedena je na više jezika. Prošle godine promovirana je Vaša knjiga haiku poezije „Miris divlje ruže“. Što nam, kao autor, možete reći o toj knjizi?
DURMIŠEVIĆ: “Knjiga pjesama „Miris Divlje Ruže“ je pjesnička tetralogija, koju grade četiri pjesnička ciklusa: SUZA, MIRIS DIVLJR RUŽE, RASUTI BISERI I SOKOLOV LET. Knjiga je promovirana 29.4. travnja 2014. godine u Tokiju od strane direktora Svjetske Haiku Asocijacije, Banje Natciušija. Za nju sam dobio čestitku u vidu plakete od Uredništva Asahi Šimbuna, japanskog dnevnika koji izlazi u dnevnom tiražu od 10 milijuna primjeraka. Za knjigu sam dobio pisanu čestitku od Hermana Rampujea, predsjednika Vijeća Europe i poznatog haiku pjesnika. Osvojiti bilo koju nagradu iz oblasti haiku poezije u Japanu je san svakog haiku pjesnika, a osvojiti DRUGU nagradu na Minichi Haiku Contest – tj. natječaju u Japanu, e, pa to se dogodi samo ponekom i samo ponekad… Hvala Uzvišenom to „srebro“ je prvi put stiglo i u malu za haiku poeziju do tada nepoznatu i za haiku svijet beznačajnu zemlju – Bosnu i Hercegovinu, prvi put u povijesti BiH…”.
Da se vratimo Vašoj profesiji, u kojoj je nemjerljiv Vaš doprinos u pogledu ispravnosti vode i hrane koju konzumiramo, na čemu ste stručno posvećeni skoro cijeli svoj radni vijek. Da li pijemo zdravu vodu i kakva je hrana koju unosimo?
DURMIŠEVIĆ: “Sa aspekta standardnih analiza naša hrana je približno istog kvaliteta kao i u Europi. Sofisticirane, skupe analize na: hormone, antibiotike, pesticide, mikotoksine, teške i toksične metale… se nedovoljno izvode, da bi se moglo reći kakvu hranu jedemo sa toga aspekta zdravstvene ispravnosti…!?
Zbog nezadovoljavajuće zdravstveno-ekološke situacije na slivnim područima izvorišta, zbog nedovoljnog angažmana na higijenskom uklanjanju čvrstih i tečnih otpadnih materija, zbog devastacije šumskog blaga, zbog sanitarno-tehničkih karakteristika lokalnih vodnih objekata, veliki postotak uzetih uzoraka vode iz lokalnih vodnih objekata je mikrobiološki i kemijski nezadovoljavajuće čistoće i predstavljaju rizik za dugoročno oštećenje zdravlja stanovništva i pojavu vodom prenosivih oboljenja u sporadičnoj ili epidemijskoj formi. Voda iz gradskih vodovoda je boljeg kvaliteta, jer se djelomično pročišćava, dezinficira i drži pod određenom zdravstvenom kontrolom…”.
Izvan svog radnog mjesta, Vi ste veliki borac na polju ekoloogije, točnije podizanja svijesti na očuvanju prirode koju nam je Uzvišeni Bog podario.
DURMŠEVIĆI: “Molim Uzvišenog Stvoritelja da mi oprosti što ću parafrazirati ajet iz Kur’ana Časnoga: O ljudi, sve što je na Nebu i na Zemlji Mi smo kao ukras stvorili, da bi Vidjeli kako će se ljudi vladati. Kako će se ljudi odnositi prema svojoj životnoj sredini zavisi od mnogo čega: od odgoja, od vjerskog odgoja i imana, od školskog odgoja i obrazovanja, od opće kulture, i na koncu od zakonskih propisa i stava države preko svojih inspekcijskih organa. Prema meni, najvažniji su zakoni oni u srcu i imanu: da znaš šta smiješ šta ne smiješ – Stvoritelja radi, pa ti onda ne trebaju ni zakoni, ni policija ni inspektori…!? Štititi okoliš i Prirodu to je dio vjere, i za to ćemo odgovarati…”.
Iako predano radite kako bi Zenica bila prepoznatljiva po dobru, po lijepom, ne zaboravljate i svoj rodni kraj. Imam saznanja da ste veoma često u Žepi?
DURMIŠEVIĆ: “Čovjek je društveno biće. Koji treba i želi imati identitet: ko je, šta je, odakle je…, odakle je krenuo i gdje će preseliti u vječnost. Samo Zavičaj daje čovjeku puni identitet. U Zavičaju znamo ko si ti: ko ti je dedo i nana, ko su ti otac i majka, znat ćemo ko si i kada preseliš, zastaćemo kraj tvoga mezara, spomenuti te po dobru ili po zlu, vjerojatno ti i fatihu proučiti; a tamo daleko, ko si ti Bošnjo, ti bosanče, ti si tamo samo broj, i to vjerojatno nepoželjan broj…, tamo ne znaju ni ko si ni šta si, ko su ti preci, kakav si bio kao dječarac ili djevojčica, jesi li bio dobar đak, ili nestaško…neće ti se, vjerojatno, a Bog Uzvišeni najbolje zna, znati ni ko su ti potomci, jer će se za 2-3 generacije asimilirati, istopiti i utopiti, postati neko drugi po imenu, tradiciji, po jeziku i kulturi, po vjeri i svjetonazoru; zaboravit će za otadžbinu, za stare džamije, za tekije, za naše mezaristane i stare nišane, zaboravit će ko su i odakle su…, a tamo će biti tuđi, nevoljeni…, auslenderi…”.
Na kraju, što možete poručiti građanima Zenice ali i Bosne i Hercegovine?
DURMIŠEVIĆ: “Živimo časno i pošteno, radimo ustrajno i vrijedno, posvetimo naše živote porodici, Zavičaju i Domovini, ugradimo naše živote u hajir i napredak za opće dobro, u ime Boga i za dobro čovjeka. Tako nam Bog pomogao”!
Zaršavamo tihu besjedu, punu neobične mirnoće u kojoj se s malo riječi kaže puno a tek primjetni decibeli, naglašavaju čovjeka, predanog da služi ljudima gurajući sebe u nebitnost ovodunjalučkog postojanja, samo predanost kako bi drugima bio od pomoći. Stisak ruke, istinski, čovječan i prijateljski i požalih što ovaj razgovor ne potraja duže. No obaveze doktora Durmiševića naložile su da nastavimo neki drugi put. Obećah jer se imalo i ima puno lijepog čuti. Odlazim sa poklonjenom zbirkom haiku poezije u ruci. Nestrpljiv da zavirim, oči se zaustaviše na broju 216., : „za prvo mjesto lahko-naklon, za treće istinu zbori“.
U glavi ostaje slika njegove radne prostorije sa zidovima prekrivenim nagradama iz cijelog svijeta. A čovjek tih, još na prstima korača ispod zvijezda, da im svojim korakom ne remeti mir.
preuzeto sa. Dnevno.ba