“Zlo je danas ovdje, sutra…”

Akif Agić: "Zlo je danas ovdje, sutra..."

ŽIVA LOMAČA, zapaljeni u kući u Višegradu, svi i starci i žene i djeca 1992 godine.
Prijedor Tomašica ubijeni 1992.  Vlasenica, Bratunac, Foča, Rogatica, strašni zločini 1992.

 

 

 

 

Akif Agić

 

“Zlo je danas ovdje, sutra…”

 

Zlo je kao jak vjetar, sad ovdje, a sad daleko.
Zlo tutnja kako hoće i ide gdje hoće, tamo je gdje ga traže.
Zlo je bilo i bit če uvijek , dok se živi, ono ide nekad ispred dobra, a nekad iza.
Strašni zločini koji se čine trenutno po Bliskom istoku su samo potvrda da je trenutno tamo, ali se širi i po Lesotu, Ukrajini, Somaliji, Libiji.

Zlo dođe kad se ne nadaš, a ode onda kad si pomislio da je tu…
Ubistva, zvjerstva, zločini su uvijek bili i uvijek će bit’, jer tako hoće oni gdje se dešava to. 
Kada dobro bude jače, onda zlo ide dalje brže od vjetra, daleko.

Zlo u Bosni je strašno, a dobro ga još nije pobjedilo.
ŽIVA LOMAČA, zapaljeni u kući u Višegradu, svi i starci i žene i djeca 1992 godine.
Prijedor Tomašica ubijeni 1992.
Vlasenica, Bratunac, Foča, Rogatica, strašni zločini 1992.

Svuda po Bosni pred očima cijelog svijeta se čine strašni zločini, silovanja, paljenja, ubijanja.. strašni zločini.
Tek 1995. kad su uradili GORE OD NAJGOREG, kad su počinili ZLO, STRAŠNO ZLO U SREBRENICI, rekli su dosta.

Ovo zborim, zbog potresni slika s ratišta na Bliskom istoku i ukazujem da je ZLO pripremljeno i napravljeno tamo daleko od domova tih nesretnih ljudi…
Šutili su svi, svi državnici kad je maksum gorio u kuči ŽIVA LOMAĆA, kad je bila Tomašica, Foča, Vlasenica.. i cijela Bosna. 
Svi su šutjeli ili su bili nedovoljno glasni da se čuju.

Zlo je kao vjetar i sad stiže te režime što su šutjeli, kad se ne šuti.
Sad je ZLO Siriji, Libiji, Iraku, Afganistanu, Somaliji, ali i Ukrajini.
Tek veliko zlo očekuje one koji su sve ovo pravili, takvo zlo je potreba i ono će biti brzo u zloj kući…

Zlo je brže od vjetra, danas ovdje a sutra tamo gdje ga traže.
Zlo se istjeruje dobrotom, a sad je nema, nema dobrote među živima.

Autor: Akif Agić

Komentariši