Davne 1980. dođoh na par dana da obiđem familiju a upoznavši dušu čaršije, njezino bitisanje i insane koji mi srcu prirastoše ostadoh tu s njima.
Nostalgično kroz Rogaticu
Brzo prođoh, inaće da je ko prije ko zna kad bih…. stigao na destinaciju. Lijevo na ulasku ne bi Šumara i Macana a ni preko puta Halče u butiku.
Krenuh dalje, nema ni Šehe a.r., ne radi ni Asteriks, niz čaršiju, osvrnuh se nema ni Ljotija, ni Brice a.r.,, igralište prazno, a danas bi se igrale utakmice rukomet i košarka i tu bi bila sva čaršija.
Ne radi ni Plava laguna – kod Žože,
Ne bi mi ni jarana Kviska u brijačnici niti Dade u sahđžijinici, niti Šicera a.r. i Nedima u knjižari, pa dalje se osvrnuh pogledom, nema nikog ni kod Frnde, Kape a.r. (možda bi se i koja lovačka čula…) ni jaran Pleho nije tu, …… elem samo prođoh kroz čaršiju koja je nekada imala dušu a sada samo sjećanja na one koji su je činili.
Davne 1980. dođoh na par dana da obiđem familiju a upoznavši dušu čaršije, njezino bitisanje i insane koji mi srcu prirastoše ostadoh tu s njima.
Javih se starom, ”Ja ostajem ovdje na djedovini” i nikada se nisam pokajao jer sam je živio i volio svom dušom. Rogaticu takvu kakvu je pamtim činili su plemeniti ljudi, njihov jedinstven način življena, uvijek otvorene duše i prihvatanja drugog.
Gara