Godišnjica rušenja helikoptera na Žepskoj planini

Pad helikoptera Armije RBiH kod enklave Žepa u noći 7. maja 1995. godine i dalje je jedna od misterija minulog rata. U ovoj tragediji poginula su sva tri člana posade i devet putnika, među kojima i trojica od četvorice tuzlanskih ljekara koji su upućeni u Srebrenicu, a povrijeđeno preostalih deset putnika…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Godišnjica rušenja helikoptera na Žepskoj planini

Pad helikoptera Armije RBiH kod enklave Žepa u noći 7. maja 1995. godine i dalje je jedna od misterija minulog rata. U ovoj tragediji poginula su sva tri člana posade i devet putnika, među kojima i trojica od četvorice tuzlanskih ljekara koji su upućeni u Srebrenicu, a povrijeđeno preostalih deset putnika…

Nakon pada helikoptera, obustavljen je “vazdušni most” za Žepu i Srebrenicu. A to se kasnije itekako odrazilo na subinu istočnih enklava, jer su u Tuzli ostali komandant 28. divizije Naser Orić i 15 njegovih saboraca – oficira koji su završili Ratnu oficirsku školu u Zenici i trebalo je narednim letom da se vrate u Srebrenicu.

Jula 1995. njihova pomoć u odbrani Srebrenice bila bi dragocjena. Naredbu za let helikoptera za Žepu izdao je komandant RV i PVO brigadir Sifet Krekić, a komandant 1. vazduhoplovne brigade major Mustafa Husić odredio je posadu u sastavu: major Džemal Malkić – vođa vazduhoplova, natporučnik Enver Čokić – drugi pilot i natporučnik Izet Džambić – tehničar letač.

Let je bio planiran za 5/6. maja 1995. godine, ali je zbog loših meteo-uslova prolongiran za 24 sata. Međutim, 6. maja 1995. u 23, 43 sata Komandi 1. vazduhoplovne brigade u Tuzli, koja je organizovala let, stigla je kratka depeša iz Zenice od komandanta RV i PVO brigadira Sifeta Krekića koja je glasila: “Gotovost potvrđena. Vedro, vidljivost 10 km, ujutro sumaglica. Slaba turbulencija duž vazdušnih grebena. Mlad mjesec zalazi u 00;33.” 

“Meka” zove “Pantera”

To je bio znak da su uslovi za let povoljni. Na heliodromu Višća kod Živinica posada i putnici pripremali su se za let od 00, 30 do 01, 30 sati 7. maja. U helikopter je ušlo 19 putnika. Među njima su bili načelnik Štaba 28. divizije Ramiz Bećirović, komandant Manevarskog bataljona iz Srebrenice Ejub Golić i načelnik Štaba 285. brdske žepske brigade Ramo Čardaković, kjoji su zajedno sa Orićem dvadesetak dana ranije izašli iz Srebrenice i Žepe.

Ovim helikopterom u Žepu su se vraćala i četvorica boraca koji su ranije upućeni na kurs u Sarajevo: Selman Karić, Hasan Homarac, Dževad Džebo i Numo Krluč. 

Za Srebrenicu su putovala i četvorica tuzlanskih ljekara koji su dobrovoljno prihvatili poziv da pomognu narodu ove enklave. To su bili dr. Sead Halilović, dr.Muharem Deljković, dr. Husein Halilović i dr. Dževad Džananović.

Helikopterom je putovalo u Žepu i Srebrenicu još nekoliko vojnika i civila, među kojima je bila i Hasiba Salihović i njen unuk Emir.

Helikopter je sa heliodroma Višća poletio u 02, 10 sati. Dok je iznad rejona Žljebova letio na velikoj visini protivvazdušna odbrana srpske vojske pokušavala je da ga obori. Prema njemu je usmjerila nekoliko reflektora i gađala svijetlećom municijom.

Na heliodromu Igrišnik na Žepskoj planini komandant 285. žepske brigade Avdo Palić i major Nedžad Brgulja sa grupom boraca čekali su helikopter. Brgulja, koji je pilot, imao je zadatak da navodi posadu helikoptera. Kada je helikopter nadlijetao Točionik, Brgulja je začuo zvuk helikoptera, ali ga nije vidio i pozvao posadu: “MEKA ZOVE PANTERA – PRIJEM.”

Malkić se javio i pitao Brgulju: “Vidiš li odakle me pucaju?” “Vidim”, odgovorio je Brgulja, a Malkić kazao: “Nalazim se južno od tog mjesta”.

Na helikopter je ponovo otvorena vatra sa više strana kada se približavao Žepi.

Kobni zaokret

Brgulja je u izvještaju od 12. 5. 1992. godine ovako opisao posljednje trenutke leta i pad helikoptera:

“Helikopter sam ugledao kad se pojavio neposredno prije Zlovrha u rejonu žepskih koliba na visini od 100 metara iznad terena. Tada sam mu se ponovo javio i pitao ga: “VIDIŠ LI ME?” Odgovorio je: “VIDIM TE AKO SAM TI U PRAVCU.” Rekao sam: “JESI, SAMO NASTAVI!” Od tada više nisam imao vezu sa posadom helikoptera. Odmah poslije tog razgovora posada je upalila svjetlosni far. To je trajalo jednu sekundu, zatim ga ugasila da bi ga ponovo upalila istočno od samog Zlovrha 100 metara. Normalna reakcija pilota trebalo je biti da, poslije preleta Zlovrha, ide u lijevi zaokret, nakon nekog vremena pređe u desni zaokret i zauzme elemente za slijetanje u kurs 010. Međutim, helikopter na istoj visini i upaljenim farom od Zlovrha okreće u kurs 030 stepeni i leti prema jugoistočnim padinama Orlovog kamena. Tada ga počinjem opominjati: “IDI LIJEVO, IDI LIJEVO”, na šta on ne reaguje, niti mi saopštava zašto je pošao u taj kurs. Nastavlja u tom kursu i konačno na jugoistočnim padinama planine Orlov kamen ide u lijevi zaokret, u kursu oko 300 stepeni, nastavlja u tom kursu, smanjuje progresivnu brzinu… Ponovo ga upozoravam: “IDI DESNO, IDI DESNO”. I dalje smanjuje brzinu i u jednom momentu, pri dosta maloj brzini, okreće se u pravcu heliodroma. Svjetlosnim farom obasjava heliodrom, krug u koji treba da sleti. Ja sam stajao na sredini kruga. Gestikulacijom, pokretima ruku, dajem mu znak da ide prema meni. To je trajalo oko dvije sekunde. Međutim, helikopter se ponovo okreće u raniji kurs, nastavlja prema bukovim stablima. Tada ga već počinjem panično upozoravati: “IDI DESNO, IDI DESNO, IMAŠ PREPREKE, IMAŠ PREPREKE, NE TAMO, NE TAMO, NE, NE. To je bilo posljednje što sam izgovorio neposredno prije nego je udario u vrh jedne od bukava i srušio se. Moram napomenuti da je far bio uperen direktno u ta bukova stabla i nema sumnje da ih je posada morala odlično vidjeti.”

U udesu helikoptera poginula su sva tri člana posade – piloti Džemal Malkić i Enver Čokić, letač tehničar Izet Džambić, te putnici: dr. Sead Halilović, dr. Muharem Deljković, dr. Husein Halilović, Nurudin Mustafić, Hasan Homarac, Avdo Mirvić, Selman Karić, Sabrija Ćesko i Hasiba Salihović.

Teže i lakše su povrijeđeni ostali putnici: Ramiz Bećirović, Ejub Golić, Hamed Malić, Mehmed Malić, Samir Karić, dr. Dževad Džananović, Dževad Džebo, Ramo Čardaković, Numo Krluč i jednogodišnji Emir Salihović.

Uviđaj u planini

Istražni sudija Osnovnog suda u Žepi Ferid Ostojagić 7. maja 1995. u 9 sati ujutro počeo je uviđaj o udesu helikoptera, kome su prisustvovali javni tužilac Edhem Omanović, pomoćnik komandanta za bezbjednost Salih Hasanović, pripadnici vojne policije Asif Hodžić i Mujo Bičić, te zapisničar Raska Lošić.

Istovremeno je formirana i komisija koja je utvrđivala uzroke i posljedice rušenja helikoptera. U Komisiji su bili: Nedžad Brgulja, Safet Hodžić dr. Brenjamin Kulovac, dr. Ilijaz Pilav i sudija Ferid Ostojagić.

Doktori Pilav i Kulovac su zvršili pregled i obdukciju članova posade i utvrdili da su sva trojica poginula od posljedica rušenja helikoptera, te da ni na jednom od njih nisu pronađene rane od vatrenog oružja. U zapisniku je, između ostalog, zabilježeno da je na Malkićevoj ruci bio zlatni prsten sa pločom i simbolom sunca. Čokić je u novčaniku imao rješenje o dodjeli stana, a nosio je i hamajliju. Džambić je imao na ruci tanku zlatnu veru, a u džepu na grudima tespih i hamajliju.

U stručnom izvještaju koji je potpisao Brgulja piše:

“Na dijelovima helikoptera koji potpuno nisu uništeni nismo pronašli tragove pogodaka iz vatrenog naoružanja. Na dijelovima koji su potpuno uništeni i smrskani nemoguće je utvrditi da li su pogođeni i na kom mjestu.”

Komandant RV i PVO brigadir Sifet Krekić 15. maja je formirao Komisiju za ispitivanje udesa helikoptera na Žepskoj planini u sastavu: major Adem Tokić, pilot, pukovnik Mustafa Čehajić, dipl. ing., pukovnik Abdulah Ahmić i kapetan dr. Samir Matković. Komisija je 27. maja 1995. godine podnijela izvještaj u kome je navela da nije bila u mogućnosti da “materijalno dokaže osnovni uzrok udesa”, te je filozofski ovako zaključila: “OSNOVNI UZROK UDESA JE: NEUTVRĐENI UZROK”, te da se “prvostepena i potpuna odgovornost za udes ne može odrediti”.

Istinu o padu helikoptera na Žepskoj planini više je nemoguće utvrditi. Jer, nakon pada Žepe, njegovi dijelovi su razneseni. Ostao je samo jedan točak.

Čudan zvuk

Evo šta su o udesu helikoptera kazali neki od putnika: 

Ramiz Bećirović: Kad smo pošli sve je bilo normalno…Poslije su na nas na nekoliko mjesta pucali. Vidio sam svijetleće metke. Nekoliko minuta prije slijetanja pucalo je sa svih strana i helikopter kao da je išao gore – dolje. Nekoliko puta palio je far i gasio ga.Ramo mi je rekao da ćemo uskoro sletjeti. Nedugo zatim došao je lom i prasak.

Ramo Čardaković: Pucali su na nas na prvoj liniji čim smo došli na četničku teritoriju. Poslije izvjesnog vremena ponovo su na nas pucali. Čini mi se da nismo bili pogođeni. Helikopter je išao na cik-cak, ali čini mi se da je sve bilo normalno… Vidio sam svjetla na heliodromu i ubrzo čuo samo lomljavu i prasak.

Milovanovićeva pohvala

U Glavnom štabu Vojske RS smatrali su da su njihovi vojnici oborili helikopter “muslimanske vojske” kod Žepe. Zato je zamjenik komandanta Glavnog štaba general pukovnik Manojlo Milovanović 23. maja 1995. izdao naredbu o pohvali jedinica koje su pucale na njega i oborile ga. U ovoj Milovanovićevoj naredbi piše da su prvo vatru otvorili vojnici kojima je komandovao rezervni vodnik Zoran Gajić i “tom prilikom naneli teška oštećenja helikopteru”, te da je potom vatru otvorila jedinica pod komandom rezervnog potporučnika Milenka Jankovića, “koja je nakon nanesenih novih oštećenja helikopteru, isti uspjela oboriti”. 

Pored pohvale jedinicama, za odlikovanje su predloženi rezervni poručnik Milenko Janković i vojnici Saša Vićanović, Ljubimnir Dobraš i Željko Ćebić.

Istočna Bosna/Šefko Hodži