PAKAO RATA Ferid Spahić, jedini preživjeli s gubilišta Paklenik
U prokletoj jami izgubio sam sve ljudske osobine
Izgubio sam sve ljudske osobine, sve ono što čovjeka čini čovjekom. Sve one osobine ostale se u onoj prokletoj jami. Ovo je samo jedna koža, u kojoj su upetljani jad i čemer. Već se 20 godina borim sa sobom. Sjedim, pušim, ne mogu da spavam. Stalno mi je pred očima slika onih 49 ljudi koji su tog 15. jula 1992. godine ubijeni u jami Paklenik. Za mene je život davno izgubio smisao. Nema kod mene muzike niti veselja. Datumi u vezi sa zlom sudbinom vječno će mi ostati urezani – ovako je svoju potresnu životnu ispovijest za “Dnevni avaz” započeo Ferid Spahić, jedini preživjeli s gubilišta u mjestu Paklenik kod Rogatice, gdje je odveden sa još 49 komšija iz okolice Višegrada.
Konvoj smrti
Priča o Feridu i hrabroj starici Mini Jahić, 81-godišnjakinji iz sela Mrčići kod Sokoca, koja ga je spasila u svom domu, obišla je cijeli svijet. Za ovaj hrabri čin bivša američka državna tajnica Hilari Klinton (Hillary Clinton) dodijelila je 2011. godine nani Mini priznanje za ličnu hrabrost.
U potresnoj ispovijesti 51-godišnji Spahić govori o dešavanjima u konvoju smrti, susretu s ratnim zločincem Milanom Lukićem, bijegu sa strijeljanja, prvom susretu s nanom Minom…
Početak agresije Ferid je sa suprugom Mirsadom dočekao u svom selu Smriječje kod Višegrada.
– Pred početak agresije na našu zemlju u okolnim selima dešavale su se stvari koje nisu nagovještale ništa dobro. U Bosanskoj Jagodini, jedinom srpskom selu u tom kraju, podizane su barikade. Bila je to priprema za sve strahote koje će se poslije desiti. Oni su znali šta žele. Zbog toga se čovjek nikako nije mogao osjećati sigurnim. Muškarci su se krili po šumama, dok su žene, starije osobe i djeca ostajali u kućama, jer u to vrijeme za njih nije bilo opasnosti. Bilo je to vrijeme velike neizvjesnosti, kada nismo znali šta da radimo – prisjeća se Spahić.
Foto: F. Fočo (S hrabrom nanom Minom Jahić)
Uskoro su počela prva paljenja sela, ali i ubistva.
– Do nas su stizale razne priče, ali ništa nismo znali sa sigurnošću. Nažalost, jednog dana došao je red i na naš kraj. Spaljena su dva zaseoka Brijeg i Gornje Bare, u kojem su ubijene dvije žene i zapaljeno je nekoliko kuća – govori Ferid.
Zagrizli mamac
Narod je poslije ovoga zahvatila panika. Kako kaže Ferid, znali su da se mora tražiti neko rješenje ako žele spasiti žive glave.
– Ranije smo se bili dogovorili da se 13. juna okupe svi muslimani i da zajedno odlučimo šta ćemo dalje. U selu se tog dana pojavio Đorđe Gacić. Zvao nas je da dođemo. Niko nije htio da izađe iz šume tako da sam prvi krenuo prema njemu. Ostali su došli poslije za mnom. On nam je rekao da su došli ljudi i da ubijaju sve redom. Etničko čišćenje je započelo i niko to ne može zaustaviti. Tada sam prvi put čuo taj izraz – etničko čišćenje. Gacić nam je rekao da će narednog dana biti organiziran konvoj za Skoplje, Olovo i Kladanj i da svi možemo da se na taj način spasimo – prepričava nam Spahić događaje od 13. juna.
Nakon toga je dogovoren sastanak u Bosanskoj Slatini, na koji su, pored Spahića, krenuli Salko Omerović, Alibeg i Ismet Kustura.
– Sjedili smo u kafanu zajedno sa starim komšijama kao da je sve normalno. Nismo komentirali mnogo o konvoju dok nije došao Ljupko Tasić. Njegova riječ se nevjerovatno poštovala. On je bio komandant bez papira. Da su bili pregovori s nekim drugim, sumnjam da bi iko došao. Na kraju krajeva, mi smo razgovarali s glavom kuće. Čim je sjeo, rekao je: “Ljudi, vidite šta se dešava. Imate organiziran konvoj u tri pravca – Skoplje, Olovo i Kladanj.” Siguran sam da Skoplje nikada nije bilo u planu i da je ubačeno kao mamac, i to dobar mamac, na koji smo svi zagrizli. Imali smo ovu jedinu slamku spasa, koja je veoma klimava – kaže Spahić.
Narod iz Smriječja, ali i iz okolnih sela, njih skoro 150, okupio se u Bosanskoj Jagodini. Svi su autobusima i jednim Tamićem, koji je vozio Spahićev školski drug Slaviša Tasić, prevezeni u Višegrad.
– Bili smo svi na trgu i čekali šta će se desiti. Iz hotela “Višegrad” izašao je Tasić, koji je naredio da napravimo spiskove za svaki autobus posebno i da naglasimo gdje želimo ići. Naravno, svi smo odabrali Skoplje. Na trgu u Višegradu u autobus je ušao Milan Lukić, koji je tražio da njegov školski drug Esad Kustura zvani Zenga izađe napolje. Lukićeva namjera bila je da ga odmah ubije, ali je od toga odustao nakon razgovora s Tasićem. Nije on bio neki spasilac, već potpuna suprotnost. On je, vjerovatno, znao šta će se na kraju desiti – govori Ferid.
Autobusi i kamioni su, umjesto prema Skoplju, skrenuli ka općini Sokolac, a muškarci su na Išerića brdu odvojeni od žena, djece i starijih uz objašnjenje da “ih vode na razmjenu”.
– Nekoliko muškaraca uspjelo je pobjeći sa ženama i djecom, a već tada smo mogli naslutiti šta nas čeka. Pomislim u sebi da imam 29 godina. Trebam da živim, a moraš da umreš. Znaš koji je to osjećaj? Katastrofa… Noć smo proveli na Sokocu, a ujutro je autobus sa nas tačno 50 krenuo ka Rogatici. Kada smo tamo došli, rekli su nam da u vreće ubacimo sve dokumente, satove, nakit… nakon toga su pretukli nekoliko ljudi, među kojima sam bio i ja. Udarali su nas šakama, nogama, kundacima… Sav sam bio u krvi. Poslije su nam polučeličnom žicom zavezali ruke na leđa. Samo se u kaubojskim filmovima možeš odvezati. Opet su nas vratili u autobus, u koji je tada ušao i Predrag Milosavljević – govori Spahić.
Lov na ljude
Autobus ih je dalje odvezao na gubilište kod zloglasne jame Paklenik.
– Ispred mene je bila cijela kolona, ja sam bio posljednji. Tada su došli i uzeli deset ljudi i poveli ih naprijed. Pogled je počeo da luta i mozak je prestao raditi. Potom su prvu dvojicu doveli do jame. Predrag Milosavljević ispalio je kratke rafale i obojica su bila mrtva. Tog momenta mozak shvata da je došao kraj. Listam djetinjstvo u dijeliću sekunde, a posebno su mi pred očima ostale slike sestre Sadete i slika s ribarenja na Rzavu, gdje sam sretao i Milosavljevića… – prisjeća se Spahić jezivih scena.
Tada je Ferid uložio posljednji napor da se pokuša spasiti.
– Sam sebi kažem, dobro, ovo je kraj, ali opet, gledam ima li neki izlaz. Tog trenutka ponovo počinjem da razmišljam. Ne vidim više ubijanje. Niko ne miče. Svi su kao ukopani. Dolaze po drugih deset ljudi. Približava mi se smrt. A tog momenta mi se živjelo, da me hoće neko primiti u rudnik i zakopati kamenjem, ne moram vidjeti svjetlost, samo da živim. Ponovo počinjem da gubim mozak. Deset sljedećih dovedeno je pred jamu. Svi su četnici bili oko jame da bi posmatrali strijeljanje. Tada odlučujem da bježim koliko me noge nose. Udaljio sam se nekoliko metara kada sam čuo povike: “Eno ga, pobježe!” Tada počinje pucnjava, osjetim, meci prolijeću, ali nijedan me nije ni okrznuo – kaže Ferid.
Zaustavio se Ferid tek kada je došao do jednog muslimanskog sela, jer je tada znao da je na sigurnom.
– Pretpostavljam da su, kada sam počeo da bježim, vjerovatno to isto probali i ostali. Tada je nastalo pucanje nasumice. Teško mi je bilo kretati se, jer su mi ruke na leđima, a bio sam i na nepoznatom terenu. Prošao sam pored srpske kuće, niko me nije vidio. Usput sam padao nekoliko puta, ali sam se dizao i nastavljao. Gledao sam da nikoga nema za mnom. Gore su se i dalje čuli pucnji, nastavio se lov na ljude. Prošao sam kraj nekoliko srpskih sela, a kada sam došao do kuća u kojoj sam vidio nanu u dimijama, znao sam da je spas veoma blizu – kaže jedini preživjeli s gubilišta u Pakleniku.
Tu su mu odmah skinuli žicu s ruku, koja mu se od brojnih padova bila skoro usjekla do kosti.
– Kada su počeli da me odvezuju, ječao sam od bolova. Sutradan sam upoznao Minu Jahić iz sela Mrčići, koje od jame nije bilo udaljeno ni kilometar. Za njih sam sada bio velika opasnost, jer su svuda okolo bila srpska sela, a bio sam jedini svjedok ubistva 49 ljudi – prisjeća se Ferid.
Svi su znali, dodaje Ferid, da on mora otići iz sela ili da ga sakriju u neku kuću, ali da ostali ne znaju da je tu.
– Tada je Mina odlučila da se oporavljam u njenoj kući, a da izgleda kao da sam napustio selo. Zbog toga slobodno mogu reći da je ona moja druga majka. Zbog mene je riskirala svoj život. Mislim da sam 12 dana bio nepokretan. Kada sam se fizički oporavio, počele su da mi se vraćaju slike sa strijeljanja. Nisam mogao ni da jedem niti da pijem. Čim bih zaspao, čuo sam pucnje, jauke… Jama mi se stalno vraćala u snove. Moja Mina je otišla u selo Kalimaniće i dovela jednu nanu, koja mi je salila stravu. Nikada nisam u strave vjerovao, ali meni je stvarno pomoglo. Kod Mine sam bio skriven 30 dana – kaže Spahić.
Nakon toga se priključio Armiji RBiH te je nekoliko mjeseci ratovao u okolici Višegrada i Goražda.
– Za mene život nije imao drugog smisla. Učestvovao sam u brojnim akcijama. Nisam znao šta mi je sa suprugom Mirsadom i ostalom rodbinom. Ona je s kumom i njegovom porodicom otišla u Srbiju, a uspjela je potom doći do Beča. Poslije nekoliko mjeseci, odlučio sam da idem preko Grepka i dalje do Hrvatske, da idem vani… Želio sam da vidim suprugu i na kraju smo se 3. marta 1993. godine našli u Visokom – kaže Ferid.
Spahić od 1996. živi u naselju Ljubinići kod Ilijaša.
– Tu smo kupili ruševnu kuću i obnovili je uz pomoć ljudi iz Haga. Tamo sam svjedočio kao nezaštićeni svjedok, oči u oči, i znali smo da se ne mogu vratiti nazad na svoje. Radim u INA-i, ali pokušavam naći rješenje s firmom da bih nakon svega otišao u penziju – kaže Spahić.
Milanu Lukiću sam “zabio nož u leđa”
Spahić je o ovom stravičnom događaju detaljno svjedočio 2001. na suđenju Mitru Vasiljeviću, koji je za zločine u Višegradu pravosnažno osuđen na kaznu od 15 godina zatvora, te dva puta na suđenju Milanu Lukiću, koji je osuđen na kaznu doživotnog zatvora.
– Na neki način bio sam bitan svjedok u procesu protiv Milana Lukića. Uspio sam svojim svjedočenjem da mu “zabijem nož u leđa”. Žao mi je što za sve što je uradio nije kažnjen Ljupko Tasić. S njim sam imao priliku da razgovoaram u Hagu. Jedino on i ja znamo punu istinu.
U razgovoru mi je rekao: “Komšija, gdje si ti da nešto pravimo u selu?”, na šta sam mu odgovorio da ja ne mogu napraviti koliko on može spaliti. Historija se, nažalost, ponovila. Ista prezimena, Tasići, Lukići, Vukadinovići… klali su 1942., ali i 1992. godine – s ogorčenjem govori Spahić.
Želim da me sahrane u Smriječju
Nakon svega što je proživio, Spahiću je želja da bude sahranjen u Smriječju.
– Želim da se barem na taj način vratim na svoje. Tamo su mi sahranjeni majka i najbliži. Naravno, volio bih da se vratim, da tamo živim, ali postoje razni rizici. Neću da izazivam sudbinu – kaže Ferid.
Autor: Denis ZEBA
AVAZ
2013