INTERVJU za AVAZ – Nedžad Ajnadžić

O Rogatici – Lijepa je to čaršija. Žao mi je što su 1992 pa do 1995 godine došli neki zli ljudi i promijenili ritam života i har moniju u lijepoj rogatičkoj ali i u svim ostalim bh. čaršijama. Na svu sreću stanje se popravlja i naravno da imam veoma lijepe uspomene iz svog rodnog mijesta u koje uvijek rado odlazim…. 

 

 

 S obzirom na to da je politika tema koju je vrlo teško zaobići kada je u pitanju život Nedžada Ajnadžića, trenutno predsjedavajućeg Općinskog vijeća Centar Sarajevo, ujedno i kandidata za načelnika ove općine ispred koalicije SDA-SBB na predstojećim lokalnim izborima, na početku razgovara za “Dnevni avaz” upitali smo ga hoće li mu biti teško zaobići je tokom našeg razgovora.  

– Vrijeme i društvo u kojem živimo, naprosto nas tjeraju da svakodnevno razgovaramo o politici. Čak i oni kojima politika nije posao, u porodici i društvu razgovaraju o tome. Često možemo čuti da ljudi govore da se ne bave politikom, ali ako malo bolje promislimo, ona prožima naš cjelokupni život. Prilično je prisutna u svim sferama života i smatram da je nezaobilazna tema. Ali, obećavam da se u ovom tekstu nećemo doticati politike – obećao je Ajnadžić.

 

Ali, odakle početi, jer mnogo je toga ispisano u njegovoj biografiji. Završio je gimanziju, a potom Vojnu akademiju Kopnene vojske u Beogradu, Fakultet političkih nauka, uključujući magistarski i doktorski studij. Početkom agresije na BiH uključio se u redove branilaca BiH.

Šesta decenija

Kao general Armije RBiH, obavljao je komandne i štabne poslove u vojnim strukturama. Bio je i ministar za boračka pitanja u Vladi KS, govori engleski i ruski, autor je nekoliko knjiga… Ipak, titule i funkcije, ostavili smo za neke druge novinske redove, a priču smo pokušali voditi nekim laganijim temama, o djetinjstvu, rodnom kraju, roditeljima, ljudskim sudbinama, porodici…
 
Napunili ste 55 godina 26. juna. Gazite šestu deceniju života. Osjećate li se danas dobro u svojoj koži?

– Ovdje moram razlučiti dvije stvari, privatno i poslovno. Kada je u pitanju privatni život, osjećam se dobro i zbog toga sam zahvalan dragom Bogu. Trudim se da zdravo živim. U poslu koji radim, ima mnogo stresa, ali njega rješavam zdravim životom i sportskim aktivnostima. S druge, poslovne strane, nikad nisam zadovoljan. Smatram da se može i mora uraditi mnogo više za stanovnike naše zemlje i zbog toga nemam potpuni osjećaj zadovoljstva.

Rođeni ste 1961. u Rogatici, kako ste i sami rekli jednom prilikom, ne baš u gradskoj jezgri, ali svakako ponosni što pripadate toj općini. Vratite se malo u rano djetinjstvo, kakve uspomene nosite na tu lijepu bosansku čaršiju, ljude, događaje?

– Lijepa je to čaršija. Žao mi je što su od 1992. do 1995. došli neki zli ljudi i poremetili ritam života i harmoniju u lijepoj rogatičkoj, ali i u svim ostalim bosanskohercegovačkim čaršijama. Na svu sreću, stanje se popravlja i naravno da imam veoma lijepe uspomene iz svog rodnog mjesta, u koje uvijek rado odlazim.

Čemu su Vas tada učili roditelji, a šta Vas sve ove godine vodi u životu?

– Učili su me da poštujem tuđe i volim svoje, da prihvatim različitost u okolini i životu, da, prije svega, budem pošten, vrijedan, pravedan te posebno solidaran, da učim i unapređujem svoju personalnu vrijednost, a to se i desilo.

Je li bilo nestašluka u ranom djetinjstvu, batina, ljubavi koje se pamte?

– Smatram da sva djeca u životu moraju praviti nestašluke, izuzetak nisam bio ni ja. Bilo je raznih nestašluka. Jedan, koji bih izdvojio, desio se u vrijeme Bajrama, kada je majka napravila tepsiju ružica, koje je ostavila prekrivene u jednoj od prostorija. Mi smo se, kao djeca, ganjali i ja sam prilikom igre s obje noge stao u tepsiju, odnosno u ružice. Naravno da je bilo i ljubavnih pogleda u to vrijeme, ali se moja ozbiljna ljubavna veza desila u Sarajevu, kod Vijećnice, u današnjoj ulici Avdage Šahinagića.

Koje ste godine došli u Sarajevo i tu započeli život?

– U Sarajevo sam došao 1980. i od tada ovdje živim.

nedzad-ajnadzic-2

Smatram da se može i mora uraditi mnogo više za stanovnike naše zemlje

Da li biste se mogli osvrnuti na svoju poziciju generala Armije Republike BiH i Vojske Federacije BiH s neke druge strane, ne političke? Pamtite li neke važne ljudske sudbine koje su ostavile snažan pečat na Vas?

– Ponosan sam, prije svega, na činjenicu da sam branitelj države BiH. Iskreno, žalim za svim patriotima koji su dali život za odbranu države BiH i suosjećam s njihovim porodicama. Svi oni koji su svoj život ugradili u temelje naše države, za mene su heroji. Ali, odbrana naše domovine nije imala alternativu. Dobili smo državu i sada je treba graditi. Kada bih morao imenovati jednog, to bi bio rahmetli Safet Zajko, veliki legendarni komandant, veliki narodni heroj, koji je dogovarao susret sa mnom zbog planiranja borbenih djelovanja i zajedničkog sadejstva s jedinicama. Nazvao me je telefonom i rekao da će doći kod mene u komandu 101. brigade. Nažalost, tog dana je otišao sa predstavnicima komande Prvog korpusa, tačnije s brigadirom Džambasovićem na Mijatovića kosu.  Dok sam ga iščekivao, stigla je vijest da je ubijen snajperom u rovu na Mijatovića kosi.

Predani i zaljubljeni

Kad se kaže general, to znači strogoća, autoritet… možda strah. Kako biste opisali svoj karakter?

– Oni koji upotrebljavaju strah, nisu dobronamjerni. Biti general i imati autoritet znači biti dobar domaćin, veoma pravedan, i imati dobru sposobnost razumijevanja prostora i objekata. Imati čin, u konačnici, znači imati formalni autoritet, a ponekad se dešava da to nije tako i u praksi. Generali bi trebali biti veoma obrazovani i organizirani ljudi.

Bili ste generalni direktor KJP ZOI ’84. Vaša sjećanja na Olimpijadu, posjećujete li danas BiH planine?

– Olimpijada je nešto najbolje što se moglo desiti u BiH i nadam se da će skoro u našoj zemlji biti organiziran i Evropski festival mladih (EYOF). Veoma sam ponosan na vrijeme provedeno u KJP ZOI ’84. Želim da ZOI bude jaka firma, da bude veoma referentna u osnovnoj djelatnosti u kojoj radi i da stalno bude u razvoju i uspjehu.

Jeste li stigli ovog ljeta otići na odmor? Šta je za Vas idealan godišnji?

– Ove godine nisam bio, jer sam posvećen poslu koji radim i koji predstoji. Za mene je idealan godišnji tamo gdje čovjek dođe u poziciju da se posveti sebi, svojim najbližima, porodici, a kada se odmor završi, da se vrati zadovoljan i, što je najvažnije, živ i zdrav, bez saobraćajne nesreće.

Da, prošle godine imali ste nesreću u Crnoj Gori. Je li taj događaj ostavio ikakve posljedice po Vaše zdravlje?

– Bez obzira na sve što se moglo desiti, zahvalan sam dragom Bogu da se nije desilo ono najgore. Živ sam i, naravno, funkcioniram. Bio je to težak udes, ali je, vjerovatno, moja jaka biološka japija doprinijela da to premostim na pravi način i da budem funkcionalan i u velikoj kondiciji.

Podijelite s nama trenutak kada ste upoznali suprugu. Kada ste se oženili i dobili djecu?

– Suprugu sam upoznao 18. januara 1982. Bili smo posvećeni jedno drugome, veoma predani, naravno zaljubljeni, nije nikakva tajna. Brak smo zasnovali 1985., tačnije 9. februara sam se oženio. Kada bih imao priliku da se opet oženim, sve bih isto uradio. Imam sina, 1989. godište, i kćerku, 1992. godište. Veoma sam sretan i ponosan na njih.

Volim planine

Sigurno je porodica Vaša oaza mira.

– Da, jeste. Imamo uspona i padova, kao i većina ostalih porodica, ali moja i ambicija moje supruge je da naša djeca budu dobri ljudi i korisni društvenoj zajednici, da budu pošteni, pravedni, predani i solidarni, da se bave naukom i posvete obrazovanju. Nije hvalisanje, ali na dobrom smo putu i uspjeli smo u svemu što smo željeli za njih dvoje. Sin je magistar ekonomskih nauka, a kćerka studira na Fakultetu za upravu.

Imate li neki svoj kutak u prirodi, možda porodično imanje na kojem uživate?

– Porodično imanje na Nišićkoj visoravni je kutak koji me odmara i relaksira. Okupaciono sam angažiran, radim sve i svašta i, naravno, anuliram radne stresove. Ovo mjesto ne bih zamijenio ni za jedno na morskoj obali, jer zapravo, više volim planine.

Brzo hodanje, lagano trčanje, tenis…

Kako provodite slobodno vrijeme?

– Često nemam dovoljno vremena i nekada mi je, zbog silnih obaveza, dan prekratak. Slobodno vrijeme koje nađem, posvećujem isključivo čitanju, nauci i sportu. Te rijetke slobodne trenutke volim iskoristiti za sportske aktivnosti, brzo hodanje, lagano trčanje, tenis, košarka i teretana, to najviše volim.

Preporučujem “U sjeni narovog drveta”

Kažete da najradije čitate Nedžada Ibrišimovića i Abdulaha Sidrana. I sami ste autor nekoliko knjiga. Koje štivo možete preporučiti?

– Da, autor sam nekoliko knjiga, naučnih studija i istraživanja. Ponosan sam i na prilično veliki broj objavljenih naučnih radova u renomiranim međunarodnim časopisima. Ono što preporučujem za Bosance i Hercegovce, posebno za Bošnjake, je knjiga “U sjeni narovog drveta” Tarika Alija (Tariq), to nije loše pročitati nekoliko puta. Snažne su poruke koje dobivamo kroz te knjige.

Blic pitanja

Slavite li rođendan?

– Svoj ne slavim i to mi nije pretjerano važno. Rođendan sina i kćerke svakako.

Svirate li neki instrument?

– Ne, ali volim muziku.

Pjesmu koju najradije čujete, možda i zapjevate….

– “Snijeg pade na behar na voće”.

Omiljeni glumac?

– Emir Hadžihafizbegović.

Omiljeni film ili TV serija?

– “Otpisani”.

Čini li odijelo čovjeka?
 
– Ne, ali je važno biti skladno i skromno obučen.

Vaš fudbalski klub je…

– FK Sarajevo.

Kuhate li?

– Ne, jer ne znam, moram biti iskren.

Šta je za Vas novac?

– Bez novca ne možete živjeti. Kada govorite o novcu, važno je da razumijete da su na istoj deredži oni koji imaju mnogo novca i oni koji nemaju ništa ili imaju malo. Najbolja je srednja linija.

Šta Vas najviše nasmije do suza?

– Dobar vic.



Autor: Senida ALAGIĆ- ALETIĆ 

AVAZ

 

 

 

Komentariši