Krenuli smo, tako, nas dvoje rano ujutro, odmah iza sabah-namaza, koji klanjasmo, sami samcati, u džamiji šehida Mehmeda-ef. Hajrića u Žepi. U jutarnjem pjevu ptica i planinskoj svježini kao kristal čistoga zraka nanijetismo prošetati jutros ovom stazom, dužine oko 900 metara.
NA PUTU DO MOSTA NA RIJECI ŽEPI
Piše: Smajil Durmišević
Krenuli smo, tako, nas dvoje rano ujutro, odmah iza sabah-namaza, koji klanjasmo, sami samcati, u džamiji šehida Mehmeda-ef. Hajrića u Žepi. U jutarnjem pjevu ptica i planinskoj svježini kao kristal čistoga zraka nanijetismo prošetati jutros ovom stazom, dužine oko 900 metara.
Kao kontrast i nagrada prelijepoj prirodi, prvo u oči “udari” oronula i devastirana zgrada Zadruge. Malo dalje, kao kosturi stradalih planinskih gorostasa iz zemlje vire betonski i željezni ostaci Motela i fabrike dječije konfekcije “Jasna”.
Stotinjak metara dalje: ruševine nekadašnje moderne osnovne škole “Prvi maj” i zgrade Pošte, u kojoj su bili i stanovi žepskih učitelja i nastavnika.
Malo niže, u gomili kamenja što je bačeno pri čišćenju livade, pored ograde, kraj seoskog puta leži slomljeni šehidski nišan, a odmah pored njega iz zemlje viri njegov korijen – koja li je sila i koja li je pamet, koja li je svijest i koji li je ljudski nehat iz korijena slomio – izvalio šehidski nišan i ostavio ga tako kao komad beznačajnog kamena, da svjedoči danas i na Sudnjem danu o našem nehatu, našoj nebrizi, o našem nepoštovanju prema onima koji su bili na dunjaluku i biće, inšAllah, i u vječnosti bolji od nas!?
Poslije nekoliko stotina metara na brijegu ugledasmo staru oronulu damu – Redžep-pašinu kulu, koja je podarila ime najbrojnijem žepskom plemenu Kulovaca i koja svjedoči o snazi i značaju žepske kotline, u kojoj su se zidale ovakve veleljepne građevine, iz potrebe, iz gordosti, iz inata i iz ponosa žepskoga čovjeka. Kula je izgubila drveni krov i unutrašnju drvenariju, zahvaljujući i ukrajinskim vojnicima UNPROFOR-a, koji su se fotografisali sa Kulom u plamenu u pozadini. Nažalost, nema više u Žepi ponositih i imućnih Štitkovaca, žepskijeh begova porijeklom iz Rogatice, koji su stoljećima obnavljali i čuvali ljepoticu – Redžep-pašinu kulu.
Još dalje i još niže sa zaravanka puca lijepi, a sumorni pogled na stari i trošni Kulovaca mlin i šehidsko groblje poklanih nevinih seljaka, stanovnika Vratara i Ribioca, koje četnički zlikovci poklaše 1941. godine! I baš sa te zaravni neki neodgovorni, nehajni i nemisleći Žepljaci bacaju smeće dolje u Božiju ljepotu, u mirisnu vegetaciju, u rijeku Žepu, skrnaveći pogled na rijeku, mlin i šehidsko groblje! Ne misleći, da će se putnici i namjernici ibretiti našoj nebrizi i da će im se pomutiti veličanstveni pogled na ljepote krajolika, na veličanstvene građevine, što svjedoče o ljepoti ljudskog duha i kreativnosti žepskoga čovjeka kroz stoljeća, gledajući ispred sebe gomile smeća!
Par stotina metara niže leži veličanstveni osmanski Most na rijeci Žepi, na njemu se vrše restauracijski i konzervatorski radovi – da se spasi i ostavi pokoljenjima, za koje molimo Uzvišenog Stvoritelja da budu od nas bolji, savjesniji i istrajniji čuvari našega naroda, tradicije, kulture, Zavičaja i Domovine! Amin.