Prije 25 godina ovim riječima se obratila komšinica mojoj mami dok smo sa strahom I nevjericom promatrali kolone koje su se iz okolnih mahala slijevale pored naše kuće u pravcu autobuske stanice. Žene u kućnim haljinama sa svežnjima u rukama, ko bez glave žure brišući uplakana lica…..djeca trče za njima, a ni jedni ni drugi ne znaju kuda idu ni zašto ….
Nižu se tako moji aprili, evo, dvadesetpeti po redu!
Skoro pa identičan prizor, pred akšam i tog predvečerja puhao je lagani povjetarac, činilo se kao da će kiša …
– A šta ti Suada čekaš , što ne ideš?
– Gdje da idem, zašto?
– Pa gdje ide sav ovaj svijet … idi i ti … vodi djecu ….
Prije 25 godina ovim riječima se obratila komšinica mojoj mami dok smo sa strahom I nevjericom promatrali kolone koje su se iz okolnih mahala slijevale pored naše kuće u pravcu autobuske stanice.
Žene u kućnim haljinama sa svežnjima u rukama, ko bez glave žure brišući uplakana lica…..djeca trče za njima, a ni jedni ni drugi ne znaju kuda idu ni zašto ….
Mirisalo je proljeće baš kao i ovih dana što miriše …
Gledala sam te rijeke sumanutog svijeta I nisam željela vjerovati da je to poslednji put da prolaze tim ulicama … da povratka neće biti ….
Četiri dana poslije , 18-og u mjesecu aprilu i mi smo uzeli svoje zavežljaje I krenuli u nepoznato … da se sklonimo od nečega za što nismo znali da postoji i da vreba nad nama kao podivljala zvijer nad svojim plijenom …. Krenuli smo na nekoliko dana, dok se ” ne smiri “, tek da se sklone ženska djeca ….
Sjećam se samo posljednjeg pogleda, onog dubokog pogleda bez iskre u oku što naslućuje nesreću ….
I ostalo je na pogledu, bez pozdrava jer ipak vraćamo se za par dana ….
Tog dana smo otišle, ostala su dva tamna, muškom suzom natopljena oka, silueta čovjeka koji poslednji put ispraća voljena bića , dva oka koja su gledala za nama kao da su htjela još nešto reći, objasniti, obećati … a nisu ništa , ostao je u zraku samo muk i oproštaj bez riječi ….
Od tada je prošlo 25 godina …..
Sad smo odrasle ali sa istim bolom u grudima i onom teškom jetimskom suzom u oku koja kad se otkine I kamen prepolovi .
Nikad se nismo vratili, i nikad nećemo ….
Gdje da dođemo, kome da se vratimo?
Nijedan put više ne vodi tamo ….
Čaršiju ne čine kuće, dvorišta i moderna zdanja …
Čarsija su njeni ljudi, akšamluci, mahale pune dječije graje, mirisne cvijetne avlije , bajramske sofre, šetališta kojima prolaze zaljubljeni …
Čarsija je tamo gdje je dom … ondje takve više nema ….
…. nižu se tako moji aprili , evo, dvadesetpeti po redu , mirišu proljeća kao i onda u onom gradu u onoj čaršiji kada su sva djeca imala očeve , sve majke djecu, sve sestre braću …
I uvijek je ista sjeta I ista čežnja za istinom I za onim danima kad smo vjerovali da čovjek čovjeku ne može biti vuk …. a bio je, i vuk i guja ljuta ….