Prolomi se neciji glas ucionicom gdje nijemo iscekujemo svaki tren zivota ” Tekija gori !!!” Kao ptica uzletih uz stepenice na zadnji sprat skole, a noge olovno teske. Drhteci se penjem na skolsku klupu ucionice juznog krila skole, skole znanja djecijih radosti, sad u ruhu pakla. Pogled se ukoci. Dah od uzasa mi zasta kao da mi je posljednji
TEKIJA GORI !
Prolomi se neciji glas ucionicom gdje nijemo iscekujemo svaki tren zivota ” Tekija gori !!!”
Kao ptica uzletih uz stepenice na zadnji sprat skole, a noge olovno teske. Drhteci se penjem na skolsku klupu ucionice juznog krila skole, skole znanja djecijih radosti, sad u ruhu pakla.
Pogled se ukoci.
Dah od uzasa mi zasta kao da mi je posljednji.
Grlo suho steze, a suza nece.
Nedam da krene.
Nedam da mi pogled zamagli taj prizor sto me boli i dusu razdire. Kupim te slike uzasa urezujem u sjecanje duboko.
Jezici plamene azdahe se sire sve vise. Bas kao da me dohvacaju stresam se drhtim dok bolni srsi kroz kicmu se sire. U trenu kao krila da dobih poletih mislimima kao spas, spas …a samo gledam.
Tekija, Gracanica gori.
Pucnjava, metez, krikovi zena, djece se razlijezu u ehu.
U tom bezumnom trku spasa pogodjeni padaju dok se miris krvi siri ulicama. Plamenovi se kao azdaje jezici vijaju, a kuce jece, pucaju, prolamaju se u sivilu i zgaristu
Tezak miris izgoretine sto kuca sto ljudskih izgorijelih tijela se sve vise siri. Dusa me boli sto letim k’o spas. A koga sad da spasim iz tih kandzi pakla, kandzi tih bezdusnih dusa sto ljudima ih nemogu zvati. Tih zvijeri sto lome mi krila dusu kidaju u bezdan bacaju.
Pogled mi se magli.
Ipak suza na svoj tezak put krece.
Nevidim vise ni kuce, ni svoje komsije, ni prijatelje sugradjane svoje. Ni nekadasnju veselu djeciju graju necujem . Samo jezivi krici bola se razlijezu. Svijam polomljena krila da uzletim sama da se vratim, a gdje.
Gdje je to moje gnijezdo? Posljednji pogled bacam na zgarista i mirise paljevine i mrtvih tijela i krvi kupim. Nezelim da zaboravim ni jedan lik i krik. I bog posla kisu. Kisu tako jaku da azdaha jezike povuce. Kisu tako cistu da spere mucenicke grijehe i kristalno ciste nevine duse vinuse se onako olaksane, visoko u nebo.
Na tren utihnu sve.
Onako polomljenih krila sletih medju svoje.
Medju zive.
Drhtavim glsom pocinjem da pjevam pjesmu….. “Ne, nelomite mi krila dok letim ..”
Kimeta Šošo