Kako to izgleda kada bivši logoraši dođu na mjesto gdje su bili zatočeni, a to mjesto, kao danas Šljivovica, u Srbiji, još miriše na smrt
Bivši logoraši u Šljivovici:
Uvijek mislim na ljude koji su bili dobri prema meni
U taj logor je on, kao maloljetnik, ušao 31. jula 1995. godine.
Bili su to dani u kojima je i druga tzv. zaštićena zona Ujedinjenih nacija, Žepa, padala u ruke Vojske Republike Srpske, a oko 800 muškaraca iz Žepe, bježeći preko Drine, završilo je u barakama pomenute Šljivovice i Mitrovog polja.
“Proveo sam u Šljivovici tri dana, pa su me prebacili u Mitrovo polje, gdje sam ostao do 12. februara 1996. godine, a onda su me opet vratili u Šljivovicu”, kaže nam Jusufbegović, koji je u međuvremenu završio pravni fakultet, i angažovan je pri Savezu logoraša BiH.
Zajedno sa Medžlisom IZ Žepa Savez logoraša je organizator ovogodišnjeg prisjećanja na kraj jula 1995. godine u Žepi.
“U Šljivovici sam bio do 10. aprila, i, kad god ovdje dođem, i razgledam mjesta svoga zatočenja, uhvati me posebno raspoloženje. Teško ga je i opisati, svi smo mi bili tako blizu svoga kraja, i mene može razumjeti samo neko ko je takođe bio logoraš”, kaže nam Jusufbegović, napominjući da je u grupi od desetak bivših logoraša, koji su danas posjetili Šljivovicu, bilo i onih koji su prvi put došli na to mjesto.
A Šljivovica danas zjapi pusta, napuštena, svi objekti su srušeni, samo se još dva nekako drže, a pitanje je i oni do kada će.
Miriše sve, i poslije toliko godina, na smrt, upravo onom koja je i pokosila neke od logoraša iz Žepe. Njih 30 se nije vratilo iz ova dva logora u Srbiji, o čemu su danas novinarima govorili i članovi Fonda Humanitarno pravo iz Beograda, koji su sa bh. logorašima posjetili Šljivovicu.
Senad nam kaže i to da, kad god se sjeti logoraških dana, a da bi samome sebi pomogao, pokušava najviše misliti na onih nekoliko osoba, čuvara, logora, koji su, i u užasnim uslovima, iskazivali ljudskost.
“To mi je i tada budilo nadu da ću preživjeti, a budi mi i danas, da će nam svima biti bolje, da ćemo prevazići ove podjele, makoliko one bile duboke”, govori taj mladi čovjek, koji je noć prije, u Žepi, nakon prikazivanja isječaka iz četiri dokumentarca što ih je uradio Savez logoraša BiH, učestvovao u svojevrsnoj javnoj raspravi.
Prisustvovao joj je i Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša, kojem je posjeta Žepi na neki način bila otkrovenje:
“Kad god pomislim da sam sve naučio o proteklome ratu, nešto me demantuje. Sada me je cijela Žepa demantovala. Pomalo se i sam stidim što je to herojsko mjesto na totalnoj margini, zaboravljeno od svih. Obilazio sam tamošnje planinske visove, pokazivali su mi odakle su sve gađani, i, nevjerovatno je da je iko od Žepljaka ostao živ”, govori, očito, vrlo uzbuđen, Mešković.
Naročito ga je pogodila priča Žepljaka o leševima koji su danima, tog jula 1995. godine, plutali Drinom.
“Jedan mještanin je pričao o lešu muškarca, čije su ruke bile svezane na leđima, a i noge, povijene u koljenima. Bio je proboden cijelom širinom tijela, i, takav, bačen, u Drinu. Dugo se vrtio pred očima preplašenih ljudi, dok ga Drina nije povukla sebi”, govori Jasmin.
Ko zna da li su njegovi ostaci pronađeni prije nekoliko godina kada se pretraživalo dno Perućca?
Očito je, priča o Žepi nikad nema kraja, ali, nažalost, nema ko da je sluša.
“Ono malo Žepljaka koji sada tamo žive bore se za golo preživljavanje, mi smo svi nekako dužni pomoći tim ljudima”, kaže Mešković.