Službeni izvještaj o uzrocima pada helikoptera nikada nije objavljen

Kobno slijetanje

Prilikom slijetanja delegacije koja se iz Zenice i Kaknja vraćala s naoružanjem potrebnim za odsudnu odbranu Goražda helikopter je zakačio krošnje drveća i eksplodirao u šumi samo nekoliko desetina metara od mjesta gdje je trebao sletjeti.

Službeni izvještaj o uzrocima nikada nije objavljen, pa je otvoren prostor nagađanjima da je pogođen, da je pilot pogriješio pri slijetanju, ali i da je na sceni bila zavjera s ciljem slabljenja odbrane Goražda.

Više od dvije decenije poslije u gradu ne postoji ni ulica nazvana po njima.

Stanovnik Bara Ruždija Mujagić, koji je redovno istovarao teret iz helikoptera koji su slijetali na slobodni teritorij, pokazuje nam pravac iz kojeg je helikopter doletio te, umjesto da se odmah prizemlji, nastavio let prema neprijateljskim linijama.

– Otuda se začula jaka paljba. U povratku je zakačio ove bukve. Odmah se zapalio. Onda su počele detonacije koje su trajale satima pa se nije moglo ni prići – svjedoči Mujagić i dodaje da ga čudi zašto je te noći helikopter usmjeren ovdje, umjesto na mjesta gdje se ranije spuštao.

Abduselam Sijerčić bio je komandant Garnizona 81. divizije ARBiH koji je ujutro došao na mjesto tragedije, gdje je obavljen uviđaj.

Poginuli Selver Sijerčić bio mu je bliži rođak i jedan od prvih saradnika u organizaciji otpora. Inače, Selver Sijerčić je idejni tvorac „mosta ispod mosta” u Goraždu, koji je spasio mnoge živote, omogućivši siguran prelazak s jedne na drugu obalu Drine.

– Nikada nismo dobili zvaničnu informaciju o uzrocima nesreće. U pitanju su bili visokopozicionirani ljudi u civilnim i vojnim strukturama i mislim da je bila obaveza da se takav izvještaj uradi – kaže Sijerčić.

Oca Kemala Hrvu, penzioniranog policajca iz Starog Grada koji je došao u Goražde kako bi pomogao u organizaciji otpora, Haris Hrvo posljednji put je vidio u maju 1993. Sam je tragao za informacijama.

– Razgovarao sam i s pilotom koji je dovezao taj helikopter u Kakanj. Bio je nov, opremljen uređajima za noćno letenje, radarima za određivanje udaljenosti od prepreke. Niko zvanično nije rekao zašto je pao, pa se nađeš u nedoumici – kaže Hrvo.

Tri mjeseca prije pogibije Esad Ohranović u intervjuu za „Ljiljan“ kazao je da Drina teče venama svih Podrinjaca.

– Bez nje mi ne bismo umjeli živjeti. Bez Drine neće biti ni Bosne. Ovo je borba i za vlastiti opstanak, ali i za slobodu BiH – govorio je ovaj patriota koji je u to vrijeme boravio u zapadnoj Evropi, gdje je prikupljao pomoć za odbranu Goražda.

Milioni iz dijaspore

Osim značajne količine naoružanja, opreme i municije, u Goražde se, prema nekim informacijama, vraćao i s plaćom za pripadnike ARBiH, te novcem koji su Bosanci iz dijaspore slali rodbini. Spominju se milionski iznosi.

Njegov sin Fuad tada je imao deset godina. Kaže kako letjelica, koliko je njemu poznato, nije imala crnu kutiju, te da su službene zabilješke nedostupne.

– Apsolutno nemam nijednu sjenku sumnje da se u ovom slučaju radilo o nekoj zavjeri ili bilo čemu sličnom. Nikad nisam na to ni pomislio i isto bih uradio kao i moj otac. Jednostavno, svi su očekivali da nakon pada Srebrenice i Žepe to oružje uđe u Goražde, a u to vrijeme svaki takav let prema Goraždu mogao je biti posljednji. To je bila vojna akcija, ti ljudi su znali da su u opasnosti i bili svjesni s čime sjedaju u helikopter – kaže Ohranović.

Ohranović i Osmanović dobitnici su „Srebrenog štita“, a Hrvo, Sijerčić, Šenderović i Mašić priznanja „Zlatni ljiljan“. Njihova imena u Goraždu se, nažalost, ne spominju.

– Ono što jeste krivica svih vlasti u Goraždu od 1996. do danas je da su ti ljudi gotovo zaboravljeni. Djeca koja su rođena 1992. godine i kasnije nemaju pojma ko su oni. Mislim da je svako od njih zaslužio spomen-obilježje ili neku ulicu u gradu heroju – kaže Ohranović.

Cvijeće kraj spomen-ploče u Vučijim lukama svakog 22. avgusta polože samo porodice i predstavnici nekoliko boračkih udruženja.

Bahto: Dva moguća uzroka, trećeg nema  

General Hamid Bahto, ratni komandant 81. divizije ARBiH, kaže da je istraga provedena, ali da rezultati nisu mogli biti objavljeni jer su piloti bili stranci, što se držalo u tajnosti.

– Ne znamo šta se dešavalo u samom helikopteru, ali on je gađan duž cijelog leta od Sarajeva prema Trnovu, te s linija na Kacelju. Prema svemu sudeći, bio je pogođen. Gubitak kontrole može biti uzrok što je pri slijetanju naglo propao. Drugi uzrok može biti što je pilot pokušao sletjeti iz pravca kojeg mi nismo sugerirali. Trebao je doći s istoka, ali je nakon preleta došao sa zapada, odakle je imao najteži ulaz, s brdom i šumom kao preprekom – kaže Bahto.

Eksplozije trajale pet sati

Ahmedin Bećirspahić, pomoćnik komandanta za moral 802. lbr, Hrve se sjeća kao izuzetno hrabrog čovjeka koji je za života svoje odlikovanje prepustio mlađem borcu. Tada mu je dodijeljen pištolj s posvetom, a posthumno je odlikovan „Zlatnim ljiljanom“. Svog prijatelja Ahmedin je 23. avgusta 1995. spustio u mezar pored Sinanbegove džamije u Goraždu, a neke njegove stvari i maramu koju je nosio oko glave kasnije uručio porodici.  

– Prvobitno je helikopter slijetao na lokalitet kod Hranjena, sve dok nisu pronašli tu lokaciju i počeli da je gađaju. Onda je premješteno na Bare, ali tamo su smetali stubovi dalekovoda iako smo dio njih minirali. Onda smo odlučili da to bude u Vučijim lukama. Zbog pada Srebrenice i Žepe i nama je bilo jako teško, municija na izmaku, pa su neki htjeli da napuste položaje jer su kružile i priče da su nas ti ljudi, koji su išli po pomoć, napustili – priča nam Bećirspahić.

Sa saborcima je kod zapaljenih guma čekao slijetanje helikoptera.

– On je pronašao tu lokaciju i reflektorom nam dao znak. Kao i svaki put, pa i ovaj, četnici su nasumice pucali od Kleka pa do mjesta slijetanja. Nije odmah sletio, već je otišao prema Gosini. Kad se vratio, isto kao da je propao, a mi smo inercijom svi bili krenuli prema njemu. Međutim, u njemu je bio i nitroglicerin, pa su se eksplozije čule od 1.05 sati, kada je pao, pa do šest ujutro – kaže Bećirspahić.