Kada smo ga u maju 1992. godine zvali da dođe za nama, da bježi….rekao je da nema od čega bježati, da nikada nikog nije poprijeko pogledao, da ga svi znaju, da je raja sa cijelom čaršijom, da svakoga zna u glavu i da je tu siguran…svoj na svome…
Bio je čovjek, ljudina u pravom smislu te riječ
19.01.1956. – 19.06.1992. – 19.06.2018.
Bio je čovjek, ljudina u pravom smislu te riječi.Dijete Čaršije, sportista, vrijedan, lijep, zgodan, lafčina, iz dobre i ugledne porodice.Te 1992. godine, u januaru, devetnaestog, napunio 36 godina.Oženjen, otac dvije maloljetne kćerke.36 godina…36 godina: mladost, ljepota život….
Kada smo ga u maju 1992. godine zvali da dođe za nama, da bježi….rekao je da nema od čega bježati, da nikada nikog nije poprijeko pogledao, da ga svi znaju, da je raja sa cijelom čaršijom, da svakoga zna u glavu i da je tu siguran…svoj na svome…
Rani jutarnji sati, 19. Juni 1992. godine.
Došli su po njih…On i roditelji mu u stanu kod komšija, zgrada preko puta naše kuće.Bilo im običnije da su zajedno dok razuzdali i pijani starac iz obližnje mahale pali kuće svojih komšija Bošnjaka – ubilo mu sina u Vukovaru pa im se sveti: pali kuće i ljude u njima.
A po njih došao komšija…znaju se odlično, djeca zajedno u školu išla, družili se.Radili zajedno ´80-tih godina u hotelu Park : komšija (katil) bio konobar, crn, brko…znaju ga svi…kažu ubili ga „njegovi“ pred kraj rata…Bog zna…
„Hajte na polje, izlazite!!!“ – i jedno po jedno, odvede ih komšija (konobar iz hotela Park, a pred rat radio u restoranu na autobuskoj stanici) u obližnji pomoćni objekat crkvenog doma i predade ih u ruke „svojima“, onima koji su nam bili komšije, s kojima smo išli u školu, radili, živjeli….Bio je to jedan od logora u koji su tog dana pristizali zarobljeni Bošnjaci iz obližnjih mahala: Gračanice, Tekije, sa Holuča…
Ono što su proživjeli taj cijeli dan i narednu noć, znaju samo živi svjedoci, žene koje su naredni dan u autobusima odvukli preko Seljana, Bukrića do Knežine i Olova, koje su nakon višednevnog pješačenja stigle u Visoko.Od njih smo saznali istinu, saznali smo šta su preživjeli, ispričale su nam ko su katili: naše komšije koji su im mogli pomoći a nisu, koji su bez imalo stida i sami učestvovali u odvođenju, mučenju, ubijanju naših očeva, djedova, braće, muževa, amidža, daidža…
I jedan takav kojeg znamo bio je baš tu tog 19. Juna 1992. godine u dvorištu crkvenog doma ispred pomoćnog objekta u kojem su bile zarobljene njegove komšije, očevi i majke njegovih jarana, radne kolege njegovog oca Ace, poznanici njegovog djeda Radisava.
Poznala ga jedna žena, pa ga zamolila da joj donese nešto garderobe iz stana, pala kiša i zahladilo, a oni svi polubosi, onako kako su ih istjerali iz stana rano ujutro, tog 19.06.1992. Obećao da će donijeti….Obećao i slagao…nije donio ništa, samo došao dan poslije s još nekim nepoznatim licem na vrata pomoćnog objekta gdje su bili zarobljeni njegovi sugrađani i naredili:
„ Muškarci od 13 do 70 godina, napolje!!“
A kad su izašli, jedan po jedan, olovnim koracima prema katilskim kamama, taj isti, Acin mali, vezao im je oči i ruke komadima čaršafa kojeg je dan prije cijepao sjedeći u dvorištu crkvenog doma, a vidjele ga zarobljene majke, supruge, sestre….Vidjele ga i prepoznale Acinog sina, Radisavovog unuka (te 1992. godine bio momak, 18 godina…), onog istog koji je svakog dana prolazio pored moje kuće…Svaki dan u dresu, bijeli, crveni dres….Imao ih raznih….
Izrazito visok, tanak, kosa svijetlo smeđa, ljeti skoro plava, tamniji ten i oči kristalno plave, s desne strane na obrazu ben….Blagi osmjeh dječaka, bijeli zubi, drag i uljudan momak.Uvijek s loptom u ruci ako ide pješke.Volio košarku….a kad naiđe pored naše kuće, nerijetko dobaci loptu nekome od mojih i doda: „Eto, je Badža!“
Ako ne ide na košarku, onda je na motoru s Rajakom ili braćom Pašićima (njima rahmet duši, ubili ih zajedno sa roditeljima Midhom i Nazom).
Da, Acin mali im je vezao oči i ruke čaršafom kojeg je dan prije odsjekao na mjeru u dvorištu crkvenog doma.
Sproveli su ih tako lijepe, mlade, pune života u najboljim godinama, sve porodični ljudi, očevi, sinovi, braća, muževi…sve gradska raja, sve komšije i kolege….
Sproveli su ih tako jadne i čemerne, bose, ponižene, uplašene, ni krive ni dužne….
Sproveli su ih tako vezanih očiju i ruku, oduzevši im i posljednju trunku ljudskog dostojanstva….
Sproveli su ih, utovarili na transporeter i odvezli….
Odvezli ih tamo negdje…mi ne znamo gdje….ali oni znaju….znaju i šute!!Šute i ne govore!!Oni koji su ih zarobili, vezali im oči i ruke i sproveli ih na transporter do mjesta gdje su ih ubili, oni danas žive, imaju porodice, rade, ostvaruju se u svakom smislu…i ŠUTE…..znaju istinu, a šute o njoj…sipaju so na ranu, ne govore…..
A mi…mi brojimo godine koje smo „odživjeli“ bez svojih očeva, djedova, sinova, muževa, braće, amidža, daidža…Evo ih 26 punih.
Tugujemo, plačemo i čuvamo svoju bol i suze da nam ih ne ugroze jer suze su jedina opipljiva uspomena na naše najmilije – suze i pokoja požutjela slika….
I sad evo, kroz jecaj, pozivam Acinog sina i sve ostale koji znaju a šute, da nam kažu istinu, da otkriju tajnu, da priznaju, da pomognu….da nađemo sve one čije se kosti još uvijek preturaju po mirisnim poljima Čelebi Pazara….
Sakib Čolić- Badža
Hazim Čolić
Hašim Hodžić
Ahmet Hodžić-Lasta
Refik Hodžić
Dr. Adil Mehić
Hašim Šteta
Sulejman Šuvalija
Durmo Holučlić
Muberis Holučlić
Hasib Hodžić
Midho Pašić
Emir i Edin Pašić
…. i mnogi drugi ….