Supružnici Šehida (71) i Rašid (73) Podžić vratili su se u svoju rodnu Žepu prije osamnaest godina. Iako je prvih godina povratka život bio težak, kažu da se nisu pokajali, jer su na svom, a imanje obrađuju koliko mogu. 

Izgradnja kuće

– Ne mogu se požaliti da mi je bilo loše u izbjeglištvu, ali je drugačiji život na svom ognjištu pa makar boravio u šupi, gdje sam proveo prvu godinu povratka do obnove kuće. Tada nas je ovdje bilo malo, ali je Žepa bila veliko gradilište. Holandska organizacija je te godine gradila 40 kuća, a isto toliko jedna njemačka humanitarna organizacija – kazuje Rašid Podžić, jedan od prvih povratnika u Žepu.

Šehida i Rašid Podžić: Nema više obilazaka i sijela 

Kaže da je bilo problema s izvođačem radova oko izgradnje njegove kuće, tako što se krov morao rušiti i ponovo graditi te zadugo nije uselio u kuću. Sličnih problema imali su i drugi povratnici.

Supruga i on žive od poljoprivrede, stočarstva i voćarstva, ali, kako kaže, bez pomoći sinova iz inozemstva ne bi mogli sastaviti kraj s krajem.

Pusto selo

– Iz godine u godinu ovdje je sve manje povratnika. Omladina otišla za poslom, a oni stariji, koji su iznemogli i bolesni, nisu više u stanju obrađivati imanja i odoše u Federaciju kod djece na njegu i liječenje. A selo ostaje pusto. Nema više obilazaka i sijela. Za one koji su ovdje ostali praznik je kad im neko vrata otvori – priča je Šehida.

Jedan proizvodni pogon 

Povratnici Žepe ne žale se na infrastrukturu. Svi putevi su asfaltirani. Struja dobra, a vode imaju u izobilju. U Žepi rade jedna fabrika za pakovanje ribe, hotel i restoran na Slapovima. Nova fabrika za otkup ljekobilja, voća i povrća je razmontirana. Teško je ovdje za radnu snagu, jer su mladi davno otišli.

Avaz

S. SMAJLOVIĆ