Mitska priča napisana u 5. stoljeću, rukom grčkog dramatičara Sofokla, “Antigona”, pod rediteljskom palicom glumca Damira Kusture, 31. maja, oživjet će na sceni Pozorišta mladih u Sarajevu.

U pitanju je pozorišni klasik koji opisuje vrijeme rađanja evropske civilizacije u mukama, te pobjede nad barbarizmom, ali i vrijeme današnjice u kojem se i 2.000 godina poslije dešavaju iste stvari – zlo pobjeđuje dobro, a kosti najmilijih i dalje se traže po masovnim grobnicama.

Sofoklovo djelo ne gubi snagu, već postaje sve jače. Svakom dobu pokazuje njegovo lice iz neke druge, nove perspektive, odolijevajući svojom univerzalnošću zamkama promijenjenih okolnosti. “Antigona” je tu da nas spretno sustiže i tjera da zastanemo, osvrnemo se i prepoznamo sebe, preispitamo vlastite stavove u našem (ne)vremenu.

U predstavi igraju Alisa Čajić Drmać, Edhem Husić, Mario Drmać, Mirza Dervišić, Edin Avdagić, Helena Vuković, kao i 30 srednjoškolaca. Audio deskripciju izvodi Ajla Cabrera. Dramaturg predstave je Aida Pilav, scenograf Roman Sulejmanpašić, kostimograf Edina Hadžić, scenski pokret je radila Gea Erjavec, dizajner je Sandra Ozimica, a dirigent hora je Željka Andrić.

Damire, prvi put režirate cjelovečernju predstavu. Zašto ste se odlučili da to baš bude “Antigona”, jedan od najzahtjevnijih teatarskih komada?

Odlučio sam se za “Antigonu” iz više razloga. To mi je jedna od najdražih antičkih tragedija, zbog njene aktuelnosti, a i jer je lektira. Zapravo, to je možda i prvo dramsko djelo sa kojim se srednjoškolci susreću u prvom razredu kada izučavaju antičku književnost. Smatram da je teško bilo kome od njih shvatiti o čemu se tu radi, jer, zbog svih drugih obaveza, vrlo malo se posvećuje vremena istraživanju, traženju smisla. Mislim da srednjoškolci ne shvate suštinu šta je zapravo i tragedija, kakva je to književnost, šta se tu uopšte dešava, ko su heroji, šta je antička krivica, šta su motivi.

To mi je bila polazna ideja da se u Pozorištu mladih pozabavimo tim pitanjem i nekako olakšamo nastavni proces u srednjim školama.

Rekli ste da ste se odlučili za “Antigonu“ i zbog njene aktuelnosti. Koji njeni segmenti su posebno bitni da ih naglasite?

Svaka napisana misao je za citata praktično. Što duže radim na tekstu, i što duže radimo na probama, čini mi se da sve više i više stvari otkrivam u svemu tome, i nekako, ne može da dosadi. Za odraslu, zrelu, odnosno ozbiljnu publiku, koja može da analizira neko teatarsko djelo “Antigona” je veoma važna danas, jer, posmatrajmo samo društvene mreže, čim se desi neka stvar, ili se krijemo iza Božijih, ili ovozemaljskih zakona. Tu je dvojba, stalna borba dobra i zla. Borba Božijih i ovozemaljskih zakona.

Tu su i političari koji kriju svoje sitne interese, svoje bezobrazne nakane iza Božijih, pa čak i ovozemaljskih zakona. Mislim  da je sa te strane jako aktuelna, a da ne govorim o aktuelnosti da mi i 20 godina nakon rata tragamo za kostima najbližih, da još uvijek otkopavamo i pokopavamo kosti po Božijim zakonima, ne bi li te duše našle mir.

“Antigona” dakle može biti bilo ko od nas u današnjoj BiH?

To je bilo koja naša majka, sestra, tetka… koja traži svog oca, sina, brata, amidžu, daidžu. To je neka tamnija strana te priče. Svjetlija strana priče je ljubav prema bratu. Antigona kaže: “Da sam izgubila dijete, udam se pa imam drugo dijete. Da sam izgubila muža, udam se pa imam muža. Ali pošto mi oca i majku krije podzemni svijet, meni se nijedan drugi brat ne može roditi”. Ta ljubav prema bratu je toliko odana i iskrena uprkos svim zakonima, i ona radi ono što misli da je ispravno, odnosno postupa po zakonima porodice i Božijim zakonima. U svemu tome ruši predrasude i sve društvene granice, i tada, u tom vremenu, postaje heroina, a u ovom vremenu imamo ih bezbroj. Pogotovo su to majke koje još nisu pokopale svoju djecu.

Ne bih želio da publika stekne dojam da pričamo nešto jako tragično, i da ne dođu zato što su siti svih tih priča o pokopavanjima i o otkopavanjima, masovnim grobnicama. Mi ipak pričamo i o ljubavi. Najviše o ljubavi zapravo. Predstava traje sat i deset minuta. U svakom trenutku je 36 aktera na sceni. Vrlo brzo se sve odvija. Žao mi je što ne mogu nabrajati imena djece pojedinačno, ali želim naglasiti da je fascinantno koliko su predani radu. Po pet sati imamo probe, djeca poste, bukvalno se omrse uz dva gutljaja vode, da bi nastavila raditi. U sve što sam vjerovao 10 godina, ovo mi je dokaz da je tako kako sam vjerovao.

“Antigonu” ste odabrali i jer je lektira, da olakšate gradivo učenicima. Jeste li već afirmirali srednje škole da ih dovedu u pozorište?

Već je jedna škola tražila da igramo samo za njih, i to će najvjerovatnije biti 3. juna. Škole pokazuju interesovanje. Mi smo u većini zadržali Sofoklov tekst, nismo ništa mijenjali, radili smo štrih i prilagođavanje u tom smislu.

I kako biste ocijenili Vaše prvo veće rediteljsko iskustvo i saradnju sa autorskim timom?

Deset godina radim sa mladim ljudima, sa srednjoškolcima, i odlučio sam spojiti taj svoj rad sa profesionalnim radom u pozorištu. Spojiti profesionalne glumce sa srednjoškolcima. Uspio sam u toj nakani, i kakva god predstava da bude, napravio sam to što sam htio. Ne mislim da je nevažno mišljenje drugih, nego, hoću da kažem da sam svoju viziju ispunio. Na sceni će se naći 36 ljudi- 6 profesionalaca i 30  mladih ljudi, polaznika Centra  kulture i mladih Općine Centar Sarajevo, gdje sam voditelj multimedijalnog projekta.  Zato želim zahvaliti direktoru Arminu Omeroviću koji je izašao ususret i dozvolio nam da projekat spojim sa Pozorištem mladih i da objedinim svoj rad tamo i ovdje.

Imao sam  saradnike u koje vjerujem, i mogao sam ih ostaviti same da rade svoj posao, a da znam da će biti gotov. Ja sam se bavio onim najboljim dijelom, a to je glumom, djecom, tim divnim spajanjem svega toga. Odnosno ono što i jeste zadatak reditelja, da bude tvorac cjelie, od malih parčadi da spoji cjelinu. Maksimalnu podršku sam imao i od direktorice Pozorišta mladih Lejle Panjete, kompletnog tehničkog i administrativnog tima. Svi akteri su imali ugovore prije početka rada, svima je isplaćeno sve na vrijeme.

Sigurno je takav odnos bio i dodatna motivacija kako za Vas tako i za cijelu ekipu predstave?

Upravo se to dogodilo.

Nastavljamo sa pozitivnim pričama iz kulture. U Kanu su nedavno prikazana dva filma u kojima igrate?

Da, prikazan je film u kojem je BiH koproducent uz Francusku i Belgiju. Odnosno, producentska kuća iz Sarajeva- SCCA/pro.ba, bila je u ulozi koproducenta. U pitanju je film “Heroji ne umiru” rediteljice Aude Lea Rapin, a snimali smo ga prošlog ljeta. Bh. glumačku ekipu osim mene činili su i Muhamed Hadžović, Hasija Borić, Elma Juković, Slaven Vidak, a sa nama je na setu bila i trenutno najpopularnija francuska glumica Adele Haenel. Drugi film koji je prikazan u Kanu radio sam sa Enom Sendijarević, “Take Me To Somewhere Nice”. Nije to bila neka velika uloga, imao sam jedan snimajući dan, ali, zanimljivo je reći da imaš dva filma u Kanu. Zapravo, dosta naših je bilo ove godine u Kanu. Koliko malo snimamo, previše nas je bilo.

Je li se išta popravilo po tom pitanju. Stižu li pozivi za filmske projekte?

Za sada nemam poziva. Prošlo ljeto je bilo puno. Nakon premijere “Antigone” čekam odmor.

A do tada, koje su žive predstave u kojima Vas publika može gledati?

Predstava “Ime” u Pozorištu mladih, predstave za  djecu “Tom Sojer” i “Čarobnjak iz Oza”. U Narodnom pozorištu sarajevo igram u predstavi “Gazi Husrev-beže”. Narednog mjeseca, 20. 6., imat ću premijeru svog performansa sa ženama “Heroine naše prošlosti”.  Sa djecom radim predstavu “Pozdravi nekog” čija će biti premijera u oktobru.