Početkom aprila 2019. godine, skoro pa neopaženo, prošla je vijest o zatvaranju čuvene Ergele konja u Borikama. Nakon višegodišnje borbe da se ergela spasi, nerazjašnjenih imovinskopravnih odnosa, odnosa lokalne vlasti prema javnom dobru, Ergela u Borikama je poslije 121 godinu ostala bez i jednog grla na svom zemljišnom posjedu sa rasparčanim i prenamijenjenim štalama i popratnim objektima. Iako je to tema, očigledno, za medije koji prate biznis, učinilo mi se da ima veze i sa obrazovanjem. Konji su važan dio ljudske civilizacije i kao takvi zauzimaju bitan prostor u nastavnim planovima i programima. Borike su kulturno dobro sa velikim potencijalom za posjete ekskurzija i organizovanje škole u prirodi. I ne samo za škole Republike Srpske. Krenuo sam u svoje istraživanje sa osjećajem da je zatvaranjem ergele šteta načinjena i bh. obrazovanju.

 

Ergela

Ergela je imala ogroman turistički i ekonomski značaj za mjesnu zajednicu Borike i opštinu Rogatica čiji grb između ostalog krasi i propeti konj. Svoju najveću slavu dostigla je u SFRJ, kada je Bijelo dugme tu radilo na svom drugom albumu (Šta bi dao da si na mom mjestu, 1975.)

Stotinu godina se vodila evidencija krvnih linija, rodoslova Bosanskog brdskog i Boričkog arapskog konja. To dokazuje i zbornik radova Borički arapski konj, kao i naučni rad Historijat ergele Borike i uzgoj Boričkog arapskog konja od 1895. do 2007.autora Envera Žige, Refika Telalbašića i Alme Rahmanović. Borike i Borička ergela su, dakle, bile i važne za naučno istraživanje i edukaciju u poljima kao što su poljoprivreda, veterinarstvo, biologija, šumarstvo, ekologija i ostale srodne grane ovih nauka.

 

Put za Borike

Osmog maja 2019. godine u pola šest ujutro osedlao sam svoje brdsko biciklo krvne linije Specialized i krenuo na put za Borike. Krenuo sam iz znatiželje, krenuo sam jer volim prirodu i vjerujem u nauku, krenuo sam kao atletičar za izazovom i kao novinar za poslom, krenuo sam zbog nepravde. Jutro je bilo hladno i rosno, prvih deset kilometara bez većeg saobraćaja na cesti. Prvu pauzu sam napravio na dvadeset i četvrtom kilometru, uz kafu i keks na benzinskoj pumpi Petrić, ispod Kadinog sela, nadomak Romanije. Zavezao sam bicikl, ušao unutra i onih pet mušterija, radnica za kasom i konobar stali su sa svojom pričom, gledajući začuđeno frajera koji se pojavio niodakle. Odmorio sam se i od ranca u koji sam spakovao stari HP laptop od skoro četiri kile, koji na kraju nisam ni iskoristio.

 

 

Uz Romaniju, hladnu i mrazom obavijenu, saobraćaj je postao gušći. Kamiondžije su bile najobzirnije, preticali su me sa obavezno metar i po do dva razmaka, dok su ovi iz suprotnog pravca izbacivali ruku kroz prozor da pozdrave. Spust do Sokoca je bio smrzavajući uprkos svoj opremi. Adrenalin je proradio pretvarajući sve ostalo u pozadinski šum. Sunce je postajalo sve intenzivnije, što je vožnju činilo lakšom i prirodnijom, sve dok nisam skrenuo sa glavnog puta i krenuo se penjati za Borike. Ostalo mi je još dvadeset kilometara i pola litra vode za razgoditi.

 

Hotel

Gdje god sam stao na kratku pauzu da mi krv kroz utrnuta stopala procirkuliše, čulo se zujanje pčela i cvrkut ptica. Na najvišoj tački prije kratkog spusta u Borike ispio sam zadnji gutljaj tople, bljutave vode iz plastične sportske flaše. Prva osoba koju srećem je Momčilo Bojat. Naslonjen na ogradu posmatra boričke pašnjake i šume. Pitam o Borikama, na čiju tablu pored puta još nisam naletio, predstavim se i objasnim zašto sam tu. Čika Momčilo odgovara da je upravo i sam razmišljao o Borikama i ergeli. Kada mu kažem da dolazim biciklom iz Sarajeva, ponudi mi da svratim kod njega na kafu, jelo ili vodu. Kuća mu je tu odmah preko puta. Zahvaljujem na pozivu, nemam vremena, moram do mraka obići Borike i saznati što više o kraju ergele.

Kod table Borike kratko se dvoumim da li da odem lijevo do radnika koji stoje kod štala, ili desno u hotel. Biram hotel, jer su mi smještaj, tuš i kutarisanje teškog ruksaka na leđima prioritet. Na putu prema hotelu nema nikoga, kao ni ispred hotela. Spuštam bicikl na zemlju, skidam ruksak sa leđa i odlazim do vrata. Zaključana. Pokucam nekoliko puta, bez odgovora. Na mobitelu provjeravam pređenu kilometražu: 93.

 

Djevojka s motikom

Začujem ženski glas iza sebe: „Slobodno nemoj čekati tu ništa, hotel je zatvoren i ne radi ima dvije godine.“

U njivi iza ograde ugledam djevojku sa motikom preko ramena. Objasnim joj zašto sam tu. Nije zainteresovana da mi objašnjava šta je bilo sa ergelom i hotelom, ali mi kaže da u selu ima ljudi s kojima bih o tome mogao popričati pokazujući mi put do granapa i kafane. Preko livade, da ne idem okolo. Pitam je poznaje li Dragoljuba Mišu Stojanovića, čovjeka kojeg mi je Google stalno izbacivao dok sam tragao za informacijama o ergeli.

„Znam, on ti živi otprilike pet kilometara u drugom selu odavde. Ali je otišao jutros u Rogaticu, vozi onog zelenog golfa.“ Okrenula se i sa motikom na ramenu otišla dalje niz uzoranu njivu.

 

 

Ispred granapa

Iznad hotela nailazim na stazu koja vodi do granapa i kafane. Bezuspješno zaustavljam ljude i molim da mi odgovore na novinarska pitanja. Od straha da im se lokalna vlast ne bi lično svetila, niko ne pristaje na snimanje. Ali nezvanična priča dobija konture. Počinju se pojavljivati imena i prezimena meni nepoznata. Šljivo. Ozren. Jagodić. Pa i jedno poznato. Orić. Do granapa već imam simptome opsesivno-kompulsivnog poremećaja. Čini mi se ako ne sklopim čitavu priču prije nego što sunce zađe da će mi se zdravlje pogoršati rapidno. Ni ispred granapa niko ne želi da ga snimam, ali u razgovoru dominiraju riječi banda, lopovluk, kriminal. Svi me upućuju na Dragoljuba Mišu Stojanovića. Već je pola pet popodne, što mi ne ostavlja puno vremena da sve obavim i prije mraka dođem do Rogatice, gdje mogu naći najbliže konačište.

 

Ko se boji vuka još

Računica je sljedeća: ako u sljedeći sat nađem čika Mišu, do pola šest, sa njim ostanem sat i po, pa onda u sljedeći sat i po polako otpedalam do Rogatice, spavaću u suhom, čistom i toplom. Pokušaj da nađem njegovu kuću ne ide baš glatko. Rijetko srećem ljude koje bih usput mogao pitati. Jedan stari bračni par ispred kuće, baka koja sjedi i plete i djed koji mete prašnjavu zemlju, objašnjavaju mi da je kuća koju tražim još kilometar dalje, u zaseoku sa lijeve strane. Međutim, kilometar odatle srećem samo dvadesetak ovaca i čobana sa dvocjevkom i nožem. „Dobar dan, da li slučajno znate gdje mogu naći Dragoljuba Stojanovića?“

„Nikad čuo, nema ti tog ovdje.“

„Čika Mišu?“

„Mišu? Pa što odma ne kažeš! Moraš se vratiti, on ti je petsto metara iza, prva vikendica na raskrsnici, e nije ta, nego gore u međi je njegovo, tu je on.“

„Hvala. Zatreba li Vam ikad ta puška?“

„Jedino kada vukova ima hehehehe.“

 

 

Čekanje s psom

Vraćam se nazad petsto metara i penjem do kuće za koju mislim da je Dragoljubova. Nema nikog. Čekam. I čekam. I čekam…

Najzad iza sebe čujem muški i ženski glas. Pričaju o meni.

„Pa ko je?“

„Kako da ja znam ko je, sjedi tu ima i dva sata.“

„Pa priupitaj ga šta traži.“

„Priupitaj ga ti!“

Ustajem i odlazim do njih da razjasnim situaciju. Ispostavlja se da čekam pored pogrešne kuće. Dragoljubova je pedesetak metara lijevo preko njive. Premještam zasjedu tamo. Usput upoznajem Mišinog psa koji se provukao kroz ogradu i odmah se krenuo umiljavati. Zvonim, niko se ne javlja. Sjedim na travi, mazim psa izvrnutog pored mene, uživam u pogledu na polja i šume. Kroz grane se probija na zalasku. Dragoljuba Miše Stojanovića i njegovog zelenog golfa još uvijek nema. Odlučim krenuti za Rogaticu. Pokušaću opet sutra.

 

Hepiend

Svaki okret pedale je pravo zamoran, nesvršen posao teži je od ruksaka. Odjednom, na horizontu se pojavljuje auto. Lak odsijava na suncu, ne vidim ni boju ni tip. Molim te, budi zeleni golf, molim te, budi zeleni golf, molim te, budi zeleni golf… Molitva mi se prima.

Stajem na cestu, širim obje ruke i mašem ko budala. Golf se zaustavlja, vozač odvintava prozor.

„Je li sve uredu?“

„Jeste, jeste. Izvinite na ovom mahanju, samo sam želio da stanete da Vas pitam jeste li Vi Dragoljub Mišo Stojanović?“

„Jesam, šta trebate?“

U euforiji jako ubrzano odgovaram, pola me vjerovatno ne razumije. Molim ga da mi da samo pola sata svog vremena da popričamo o ergeli, jer se moram vratiti do Rogatice da bih našao smještaj. On gleda i smiješi se, strpljivo čeka da uzmem dah, pa me prekida:

„Koješta, hajde ti sada prati mene da ostavimo auto i bicikl u garažu, a ti večeras možeš prespavati kod mene! Ima na spratu mjesta, ja sve sa ove dvije ruke napravio za svoje unuke!“

 

Dragoljub Mišo Stojanović / Foto: Irhad Suljić / Školegijum

 

Propast ergele

Od Dragoljuba Miše Stojanovića saznajem da neposredno poslije zadnjeg rata firma Agrokombinat, u čijem je vlasništvu ergela bila, odlazi u stečaj pa u privatizaciju, uprkos činjenici da je imala svu potrebnu infrastrukturu i alate, te da je mogla nesmetano nastaviti raditi. Prvo su radnicima počele kasniti plaće, prestalo se uplaćivati zdravstveno i penziono, nakon čega je na kraju proglašen stečaj. Firma čija je vrijednost u trenutku stečaja procijenjena na 1.400.000,00 KM, prodata je za 300.000,00 KM, ali su kupci na kraju za nju uplatili iznos od 91.000,00 KM stare devizne štednje.

Prodaju omogućava Mirko Šarović, bivši predsjednik Republike Srpske, dok se kao kupci pojavljuju Tomo Vujić, tadašnji direktor Agrokombinata i sadašnji načelnik Opštine Rogatica Milorad Jagodić. Iz njihovog vlasništva, većina Agrokombinata se prodaje Mladenu Stojanoviću iz Banje Luke i Miloradu Pikuli iz Hercegovine za otprilike 500.000,00 KM. Dok sebi ostavljaju mesare i prodavnice koje su bile u vlasništvu Agrokombinata, Mladen Stojanović i Milorad Pikula osnivaju novu firmu pod nazivom „Planinsko dobro“ i na osnovu njene pokretne i nepokretne imovne dižu hipoteku od 5.000.000,00 KM čime renoviraju hotel Borike. Na pašnjake ergele dovoze stotinu krava, iz tzv. poticaja, koji se nije podijelio krajnjim korisnicima, nego je ostao u njihovom vlasništvu. Stojanović i Pikula ergelu Borike iznajmljuju na godinu dana (31. mart 2017. – 31. mart 2018. godine) Zoranu Šljiviću. U transakciji kupca i prodavca u ugovoru predstavljaju Stojanovićeva, odnosno Šljivićeva žena. Zoran Šljivić, s namjerom da radi, otvara hotel Borike, pravi adrenalin park i dovodi još par životinja (bivola i divlje svinje) radi atrakcije. Međutim, pristiže mu na naplatu kredit koji su Stojanović i Pikula digli na hipoteku i prebacili na njega. Tada Šljivić uzima čitavu ergelu u svoje vlasništvo, Planinsko dobro ide pod stečaj, a imovina firme postaje vlasništvo MF banke i Garantnog fonda Republike Srpske. Zoran Šljivić 70 konja prodaje Naseru Oriću, mada tvrdi da mu ih je poklonio. Ostatak od 40 konja prodaje nekome u Bosanskom Petrovcu i izvjesnom Srđanu koji drži rafting klub na Tari, i konje koristi da po završetku raftinga klijente prebaci kopnom nazad. MF banka i Garantni fond Republike Srpske prodaju štale, ovčarnik i magacine Ozrenu Planojeviću i Slavku Neriću, dok hotel Borike ostaje u njihovom vlasništvu.

Između 2016. i 2018. godine Stevo Mirjanić, ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske daje nalog Veterinarskoj inspekciji RS da utvrdi u kakvom se stanju ergela konja u Borikama nalazi. Iz Inspekcije se nalaže opštinskom veterinaru da utvrdi stanje boričke ergele, što se, međutim, ne dešava. Mom sagovorniku veterinarka zadužena za utvrđivanje stanja ergele odgovara da je u tome sprečava Milorad Jagodić, sadašnji načelnik Opštine Rogatica. U tom periodu konji sa ergele u Borikama zimu provode u planini Sjemeć gdje su često izloženi napadima vukova i preživljavaju izuzetno neuhranjeni.

 

Zgrada bivše zadruge / Foto: Irhad Suljić / Školegijum

 

Dragoljub Mišo Stojanović je dugogodišnji borac za spas ergele Borike, a predsjednik je i Zavičajnog udruženja Borike koje broji 223 svoja člana. Između ostalog, za spas ergele pokrenuo je peticiju koju je potpisalo oko 1.400 ljudi. Ali ni to nije pomoglo da se lokalne vlasti uključe u spašavanje ergele. Kaže da su mu iz Opštine Rogatica još prošle godine rekli da će udruženju dati pomoć od 500,00 KM, što nisu učinili. Uprkos svemu, gaji nadu u mogućnost obnove, jer je u opisanom procesu devastacije kroz pojedinačne poklone i kupovinu nekoliko lokalnih ljudi uspjelo spasiti desetak konja Boričkog arapskog konja i Bosanskog brdskog konja. Međutim, održavanje jednog konja godišnje košta oko 1.000,00 KM te je neizvjesno koliko će vremena sadašnji vlasnici moći to financijski izdržati. Ukoliko se lokalne vlasti brzo ne uključe u spas zadnjih desetak konja iz ergele, konji bi mogli potpuno nestati sa Borika.

U neka doba, nakon tri sata priče, odlazimo na spavanje. Smještam se na gornji sprat, gdje je Mišo Stojanović ručno radio sve u drvetu, pa i krevete na izvlačenje, za unuke kada mu dođu u posjetu. Ujutro ustajem, spremam krevete i silazim. Zatičem domaćina kako pravi doručak. „Eh“, kaže, „sada ćemo nazvati moju drugaricu Dragicu Erić koja je dugo godina bila kuharica u hotelu Borike.“ Dragica se sjeća ekskurzija iz Sarajeva, Novog Sada i Bijeljine, škole u prirodi, kao i grupa đaka koje su dolazile na izlete. Ergela u Borikama je prije rata čak imala i ski lift za djecu, koja su i zimi dolazila na skijanje u Borike.

Nakon doručka krećemo prema selu, ja na svom brdskom biciklu krvne linije Specialized, Mišo Stojanović u zelenom golfu dvici. Pokazuje mi urušenu zgradu zadruge u kojoj su se za vrijeme Jugoslavije organizovale i igranke, kao i priredbe za djecu. Pokazuje mi i izgorenu zgradu bivše pošte, kao i zgradu u kojoj su učiteljice i nastavnice živjele. Sada osnovnu školu u Borikama pohađa pet đaka iz okolnih sela i zaseoka, a pet učenika i učenica srednje škole kombi svaki dan vozi u Rogaticu na nastavu i nazad kući.

 

Povratak

Krećem nazad. Mišo sa kišobranom ostaje kod urušene zgrade boričke zadruge, ja pedalam kroz sve jaču kišu koja prijeti da pređe u susnježicu. Shvatam da uprkos svoj opremi koju posjedujem nisam dorastao trenutnim vremenskim neprilikama. U Rogatici na autobuskoj stanici dobijam potvrdu da mogu bicikl spremiti u autobus. Odatle idem do Opštine, kojoj sam tri dana prije, nakon telefonskog poziva i dobijenog uputstva, e-mailom poslao pitanja o Borikama i ergeli. Opština je zatvorena, deveti je maj, Dan pobjede nad fašizmom.

 

Opština Rogatica / Foto: Irhad Suljić / Školegijum

 

DRUGI DIO – (Ne)odgovorni

Ministarstvo

Nekoliko dana nakon mog povratka iz Borika dobio sam odgovore iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i iz Inspektorata Republike Srpske. Iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS kažu da imaju informaciju da je nakon mijenjanja nekoliko vlasnika, preduzeće Agros preuzelo ergelu Borike. Dodaju „da se ne može govoriti o gašenju ergele, niti o nestanku rase bosanskih brdskih konja, kako su izvijestili pojedini mediji.“ U odgovoru se ide i dalje od zaključka da još uvijek postoji ergela, pa se kaže da su insistiranja Odjeljenja za stočarstvo da se spase konji sa boričke ergele urodila plodom, te da će „promjenom vlasnika doći i do promjene odnosa prema ovim životinjama“. Potom, „Ministarstvo je na raspolaganju preduzeću Agros i njegovom vlasniku, i pružiće sve potrebne vrste podrške, u skladu sa Pravilnikom po podsticajima za 2019.godinu, odnosno za razvoj konjarstva.“

Suprotno njihovom odgovoru, informacije sa lica mjesta govore drugačije. Na posjedu ergele, odnosno već sad bivše Ergele Borike, koji je u većinskom vlasništvu firme Agros, ne postoji nijedan konj iz Boričke ergele. Štale i popratni objekti ergele prenamijenjeni su za ovčarstvo i govedarstvo. Stoga se može vrlo lako zaključiti da Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske nema tačne informacije o ergeli u Borikama. Iz Ministarstva napominju i da su tokom 2016. godine slali i vlastitu komisiju u Borike koja je utvrdila „da nema nadzora na konjima, da nije obezbjeđena voluminozna hrana, a da je ukupno brojno stanje svega 44 grla što je znatno manje u odnosu na posljednji pregled ergele. Nakon zapisnika komisije Ministarstvo pravi Informaciju o stanju na ergeli Borike i upućuje Vladi 27.10.2016. godine. Vlada Republike Srpske, na 97. sjednici održanoj 27.10.2016. godine, se upoznala sa Informacijom o stanju na ergeli Borike.“

Kako kažu, napori da Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede RS, u saradnji sa JPŠ Šume Republike Srpske a.d., otkupi konje od vlasnika XXX Pale, nisu urodili plodom zbog nezainteresovanosti tadašnjeg vlasnika. Zanimljiva je i činjenica da se običnom Google pretragom o preduzeću XXX Pale može naći i vijest o „zloupotrebi službenog položaja, falsifikovanju ili uništavanju poslovnih knjiga, utaji poreza i doprinosa, te pranju novca.”

 

 

Ostaju pitanja zašto je jedino rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske bilo da se konji otkupe? Zašto nikad nisu izricane neke zakonske mjere u cilju spašavanja ergele? Ako je komisija utvrdila da nema nadzora nad konjima, da nije obezbijeđena voluminozna hrana, te da je ukupno brojno stanje svega 44 grla, što je znatno manje u odnosu na posljednji pregled ergele, zašto se nije primijenio Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja RS? Zašto niko od odgovornih nema informaciju da su vlasnici posjed ergele dali pod zakup i da su konji Boričke ergele prodati dok su bili pod zakupom?

 

Inspektorat

Iz Inspektorata Republike Srpske kažu da „u skladu sa zakonom datim ovlaštenjima nije nadležan za kontrolu prodaje, privatizacije i finansijskog poslovanja privrednih subjekata“, odnosno da „kada je riječ o ergeli Borike, u proteklim godinama nadležna veterinarska inspekcija jedinice lokalne samouprave, odnosno opštine Rogatica, vršila je kontrolu u dijelu postupanja sa životinjama. Prema informacijama koje su nam dostavljane od strane nadležne inspekcije opštine Rogatica po pitanju zdravlja i dobrobiti životinja koje su boravile na ergeli, istima je bio obezbjeđen smještaj, hrana, voda i veterinarska zaštita. Za detaljne informacije o izvršenim kontrolama, možete se obratiti opštinskoj inspekciji.“

 

Opština Rogatica

Iz Opštine Rogatica vrlo kratko kažu da „Opština Rogatica nije nadležna za pitanja u vezi sa ergelom na Borikama. U postupku privatizacije ergela je postala privatno preduzeće, čime je vlasnik stekao pravo upravljanja i raspolaganja, te je prodaja iste poslovna politika preduzeća, na šta Opština Rogatica nije imala uticaj.“ Zašto Inspektorat RS od nadležne inspekcije Opštine Rogatica dobija informacije da je konjima obezbijeđen smještaj, hrana, voda i veterinarska zaštita? Je li to neka stara informacija? Da li Inspektorat RS zna da ergela Borike više ne postoji? Zašto Inspektorat insistira da je jedinica lokalne samouprave, odnosno Opština Rogatica nadležna za ergelu konja u Borikama, dok iz kabineta načelnika Opštine Rogatica tvrde da oni nemaju tu nadležnost?

 

I pojedinci

U telefonskom razgovoru Srđan Arsenić mi potvrđuje da je kupio konje sa Boričke ergele od Zorana Šljivića, četiri kobile i jednog pastuha, da su većina kupljenih konja Borički arapski konji, te da je dva konja poklonio.

U telefonskom razgovoru sam Nasera Orića pitao da li je kupio 70 konja sa Boričke ergele od Zorana Šljivića, na šta mi je on odgovorio da nije, nego „Od svog Bošnjaka, saborca, a od koga ih je on kupio nemam pojma.“ Na pitanje kako se pomenuti Bošnjak zove rekao mi je „Znam ime, ali nema potrebe da ti govorim. Kod mene su konji, ako kome šta nije jasno nek dođe i vidi kakvi su konji.“

Zoran Šljivić mi je na pitanje da li je u zakup uzeo Ergelu Borike na godinu dana (31. mart 2017. – 31. mart 2018. godine) od Mladena Stojanovića i Milorada Pikule rekao: „Zaboravi ovaj broj, molim te, ako te mogu zamoliti nemoj me gnjaviti, svega ti.“ A na pitanje zašto rekao je: „Svi znaju ko je bio i šta je bilo… to je prevara vijeka… oni su ukrali milione…“

U razgovoru je potom potvrdio navod da su njemu dolazile na naplatu rate kredita koji su digli Milorad Pikula i Mladen Stojanović: „Vratio tristo hiljada tuđih kredita, plaćao veterinare i na kraju me Opština istjerala odozgo ko zadnjeg kera, nije mi dala zemlju, nije mi dala ništa.“ Odgovorio je da 70 boričkih konja koji su danas u vlasništvu Nasera Orića nije prodao nego poklonio, i to ne Naseru Oriću. Potom je potvrdio da su poklonjeni konji otišli u Bosanski Petrovac i Srđanu Arseniću.

 

Štale Boričke ergele i lokalni prevoz učenika osnovnog i srednjeg obrazovanja / Foto: Irhad Suljić / Školegijum 

 

Mladen Stojanović mi je u kratkom telefonskom pozivu, kada sam mu otkrio temu teksta na kojem radim, rekao da nema vremena za razgovor, te da ništa ne zna o Borikama. Pošto nisam imao vremena, a ni prostora da mu u razgovoru postavim pitanja, odlučio sam da mu pitanja pošaljem porukom preko Viber aplikacije. Pitanja su glasila:

U mom istraživanju, kroz selo Borike sam uspio dobiti informacije od jednog zvaničnog, i nekoliko nezvaničnih izvora. Da li je istina da ste Vi i Milorad Pikula kupili veći dio Agrokombinata od Tome Vujića i Milorada Jagodića za 500.000,00 KM?

Da li je istina da ste Vi i Milorad Pikula od Agrokombinata osnovali preduzeće Planinsko dobro?

Da li je istina da ste Vi i Milorad Pikula na osnovu pokretne i nepokretne imovine Planinskog dobra digli kredit u iznosu od 5.000.000,00 KM U MF banci?

Da li je istina da ste Planinsko dobro dali u zakup Zoranu Šljiviću na godinu dana (31. mart 2017. – 31. mart 2018. godine)?

Stojanović nije našao shodno odgovoriti na pitanja, iako je vidio poruku koju sam mu poslao.