Nezim Halilović Muderris rodio se 15. marta 1965. godine u Žepi, u općini Rogatica. Tu završava osnovnu školu, te 1979. godine upisuje Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Nakon služenja vojnog roka, upisuje studij na Al-Azharu u Kairu, Fakultet arapskog jezika – odsjek arapske književnosti, na kojem je diplomirao 1991. godine. Augusta 1991. godine postavljen je za imama Repovačke džamije u Konjicu, a od januara 1991. do septembra 1997. godine obavlja dužnosti glavnog imama u Konjicu. U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je komandir Diverzantsko-izviđačke čete “Muderris” i komandant 4. muslimanske slavne brigade. Dva je puta ranjavan, dobitnik je ratnih priznanja “Zlatni ljiljan” i “Grb sa zlatnim mačevima”. Na lični zahtjev, demobiliziran je 1996. godine s činom pukovnika, te od 1997. godine obavlja dužnosti direktora Vakufske direkcije BiH. Od 2009. godine rukovodilac je Ureda za hadž Rijaseta Islamske zajednice u BiH. Bio je jedan od prisutnih prilikom otvorenja Centralnog šehidskog spomen-obilježja u Žepi 27. jula 2019. godine, što smo iskoristili za razgovor o ovom datumu, o Žepi kao zaštićenoj zoni UN-a, o ulozi međunarodne zajednice u etničkom čišćenju Bošnjaka, sudskim procesima i progonima generala i komandanata, kao i o ovogodišnjem hadžu.

STAV: Šta se 27. jula ove godine dešavalo u Žepi?

HALILOVIĆ: Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini donio je prije nekoliko godina odluku da se prostor Srebrenice i Žepe proglasi šehitlucima, tako da, u skladu s tim, Medžlis IZ Žepa svake godine, odnosno Muftijstvo goraždansko, ima obavezu organiziranja adekvatnog programa u povodu sjećanja na okupaciju tzv. zaštićene zone Žepa. Ove godine organizirao se poseban program posvećen otvorenju Centralnog šehidskog spomen-obilježja u Žepi. Mi smo se u protekloj godini potrudili osigurati potrebna sredstva od različitih institucija, na prvom mjestu od Ministarstva za izbjeglice, zatim od Ministarstva za boračka pitanja, kao i Rijaseta IZ u BiH, preko donatorske večeri, koju je organiziralo Udruženje građana Istočna Bosna, a tu su i pojedini načelnici općina i fizička lica, među kojima su značajan doprinos dali Žepljaci i žepska dijaspora. Od ovih sredstava urađen je Memorijalni šehidski centar odmah iznad džamije, na ulazu u staro mezarje u Žepi. Postamenti su u potpunosti urađeni u skladu s projektom, s tim što se bilo u stisci s vremenom, pa se nije sasvim završilo vanjsko uređenje ovog memorijalnog centra, koje će, inšallah, biti realizirano u skorije vrijeme. Ono što je veoma važno bilo jeste da su Medžlis Islamske zajednice i Muftijstvo goraždansko ovaj događaj postavili na viši nivo kako bi mu dali poseban značaj. Samo prisustvo zvaničnika Islamske zajednice, reisul-uleme Husein-efendije Kavazovića, zatim Zejnila Rebihića, direktora Uprave za ekonomske i finansijske poslove IZBiH, kao i državnih zvaničnika Šefika Džaferovića, člana Predsjedništva BiH, Ramiza Salkića, potpredsjednika manjeg bh. entiteta, Edina Ramića, ministra za izbjeglice, i Salke Bukvarevića, ministra za boračka pitanja, dovoljno govori da je ove godine 27. juli u Žepi bio događaj na najvišem nivou. Ono što je veoma važno kazati jeste da je veliki broj Žepljaka i prijatelja herojske Žepe došao da obilježi ovaj važan događaj.

STAV: Zbog čega je Žepa tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bila važna za Istočnu Bosnu?

HALILOVIĆ: Zanimljivo je da je u Žepi tokom oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu bilo dva puta više izbjeglica nego što je bilo domicilnog stanovništva, te da doslovno nije bila nijedna prostorija među starim kućama iz kojih su Žepljaci iselili šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća a da je ostala prazna. Pravile su se nove brvnare u kojima su živjele izbjeglice koje su dolazile iz Rogatice, Višegrada, Srebrenice i Han-Pijeska. Sve te izbjeglice našle su mjesto u samoj Žepi, oni su svoju sudbinu dijelili sa Žepljacima. Četiri stotine devedeset pet šehida, koliko ih je postiglo šehadet u herojskoj Žepi, zaslužilo je da njihova imena budu uklesana u Memorijalnom centru. Zbog toga što su se žrtvovali za posebnu grupu civila kako bi bili spašeni, Avdo Palić, komandant odbrane Žepe, Mehmed Hajrić, predsjednik ratnog predsjedništva, i Amir Imamović, komandir civilne zaštite, zaslužili su i dobili su posebno mjesto na kojem su uklesana njihova imena. Svi oni koji posjete Žepu sada mogu imati bolju sliku o doprinosu ovog kraja odbrani naše domovine, jer kada se pogledaju konfiguracija terena i prostor koji je trebalo pokrivati s otprilike 1.200 pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, s tako oskudnim naoružanjem, možemo kazati da su to uistinu bili pravi heroji. Da nije bilo izdaje međunarodne zajednice, odnosno razoružavanja pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, siguran sam da Žepa nikada ne bi pala u četničke ruke. Žepa je bila jedna od dviju tzv. zaštićenih zona koje je međunarodna zajednica izdala. U slučaju Žepe riječ je o ukrajinskom bataljonu. To je još jedna od sramnih mrlja na Ujedinjenim nacijama koja će im zasigurno ostati sve do Sudnjeg dana.

STAV: Da li su bošnjački komandanti lahkomisleno postupili vjerujući da će im UNPROFOR pomoći i da će zaštititi civile, nakon čega su predani u ruke srpskim zločincima Ratku Mladiću i Zdravku Tolimiru, koji su ih odmah zatim likvidirali?

HALILOVIĆ: Prva velika izdaja međunarodne zajednice nastala je onog trenutka kada je Žepa proglašena “zaštićenom zonom” i kada je zadatak zaštite tog prostora predat u ruke ukrajinskog bataljona. Proglašenje zaštićene zone podrazumijevalo je razoružavanje Žepljaka, što je bio prvi korak za onemogućavanje adekvatne odbrane. Žepljaci su se nakon okupacije Srebrenice držali pune dvije sedmice. Moji roditelji, koji su bili u Žepi, i oni koji su preživjeli prisjećaju se da nije bilo minute, bili dan ili noć, a da nije pala granata na Žepu. U jednoj neravnopravnoj borbi i nepostojanju protuoklopnih sredstava i dovoljno municije, Žepa više nije mogla izdržati. Naravno, ukrajinski bataljon, koji je imao zadatak da zaštiti tu tzv. zaštićenu zonu, nije taj zadatak ispunio, pa sve što se u Žepi dalje dešavalo pada na njihovu dušu i na dušu međunarodne zajednice.

STAV: Šta sada Memorijalni centar poručuje onim koji posjete Žepu?

HALILOVIĆ: Ovaj memorijalni centar treba da nas podučava o tom teškom vremenu otpora oružanoj agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu i da nas stalno podsjeća na visoku cijenu koju smo platili za njenu odbranu. Nadalje, treba da nas podsjeća da je prostor herojske Žepe, bez obzira na to što se po Dejtonskom sporazumu nalazi pod manjim entitetom, neodvojiv dio naše domovine i da su naša srca, bez obzira na to gdje privremeno živjeli, mirna jedino onda kada se vratimo u svoju herojsku Žepu, ondje gdje su živjeli naši preci i gdje smo duboko ukorijenjeni. Malo je prostora u Bosni i Hercegovini i malo je Bošnjaka koji su toliko vezani za rodni kraj kao što smo mi Žepljaci. Oni koji dođu u herojsku Žepu i koji su o žepskim herojima mnogo slušali iznenade se kada stignu u sami centar Žepe jer su mislili da je to neka varoš i manji grad, a onda ustanove da je riječ o nizu manjih sela koja su pripadala rogatičkoj općini. Ukidanjem Žepe kao općine 1958. godine i njenom podjelom – i to tako što je sedamnaest sela pripalo Rogatici, sedam Han-Pijesku, a dva sela Srebrenici – počelo je ciljano zapostavljanje ovog kraja, tako da je, naprimjer, do srpskih kuća iz oba smjera, i iz Rogatice i iz Han-Pijeska, bio asfalt, a dalje prema bošnjačkim selima bio je makadam. Život je bio otežan, a etničko čišćenje u Žepi započeto je zapravo još pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.

STAV: Možete li se osvrnuti na govor reisul-uleme Huseina ef. Kavazovića nakon otvaranja Centralnog šehidskog spomen-obilježja u Žepi?

HALILOVIĆ: Govor reisul-uleme bio je emotivan, bio je iz duše. Volim govore koji se ne pišu i koji izviru iz dubine duše, pogotovo kada se dođe u manji bosanskohercegovački entitet, pa, evo, konkretno i u herojsku Žepu, jer vrlo je teško obraćati se povratnicima, tim herojima koji su se nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma vratili živjeti u nenormalne i nemoguće uvjete. To su heroji koji bi mogli više govoriti i svjedočiti svojim životima i riječima od nas koji dolazimo s prostora Federacije i ustvari su oni ti koji bi nama mogli i trebali govoriti. Naravno da reisul-ulema, kao poglavar Islamske zajednice u BiH, ima pravo i obavezu da govori istinu na svakom mjestu, i u konkretnom slučaju, bez obzira što je tu bilo prisutnih i nekih međunarodnih posmatrača i lokalnog nebošnjačkog stanovništva s ovih prostora, pa i policijskih snaga koje su došle s prostora općine Rogatica. To je govor istine koji moramo stalno da ističemo, kao i da ističemo žrtvu našeg naroda, a istovremeno i dobrotu i pitomost tog našeg dobrog čovjeka. Reis je kazao da se, pored svih tih naših stradanja, nikada nisu pojavili bijes i potreba za osvetom u mjeri koja je, na neki način, bila i očekivana, pogotovo od međunarodnih faktora. Žepljaci su u toku oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu pokazali svoju izuzetnu hrabrost, ali i solidarnost. Napomenuo sam reisul-ulemi, a naravno da je to čuo i ranije, da su Žepljaci vođeni svojom solidarnošću, 1993. i 1994. godine, u vrijeme kada je Žepa bila u potpunom okruženju, u toku ramazana izdvajali sadekatul-fitr, a nisu imali obavezu jer su i sami jedva preživljavali. Velike su količine hrane i namirnica uputili preko linija, prema Srebrenici, Bošnjacima koji su tada bili u mnogo težim uvjetima. U toku oružane agresije, a i time se možemo pohvaliti, od onih koji su prolazili kroz linije, niko se iz Žepe nije vratio gladan, ili bez namirnica koje je mogao sa sobom ponijeti. Ta solidarnost ima svoju posebnu dimenziju koju treba isticati. Mi Žepljaci nikada nećemo zaboraviti one koji su svoje živote utkali u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu i uvijek ćemo ih se s ponosom sjećati. Moramo biti svjesni da njihovo herojstvo ima udjela u svakom našem životu koji danas živimo.

STAV: Koliko je tačno da je Islamska zajednica u BiH skoro jedina institucija koja je povratak Bošnjaka održala živim, te da je većina državnih institucija, kao i bošnjačkih političara, zatajila po ovom pitanju?

HALILOVIĆ: Ne bih sve negativno kazao o našoj politici, jer su i država BiH i Federacija BiH, u skladu sa svojim skromnim mogućnostima, učinili mnogo za povratak, a i za našu herojsku Žepu. Kada nam je trebala pomoć za izgradnju ovog memorijalnog centra u Žepi, oni su nam je pružali u skladu sa svojim mogućnostima. Njihove su mogućnosti skromne i potrebe povratnika ih nadilaze. Ja bih ipak rekao da glavna odgovornost u ovom pitanju pada na međunarodnu zajednicu, koja je opet zakazala. Njihova je odgovornost ovo tiho etničko čišćenje tog prostora, pogotovo ako se ima u vidu da je veliki broj Bošnjaka protjeran iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta s lahkoćom mogao dobiti državljanstvo zapadnih i evropskih zemalja, kao i Amerike i Australije. Time se, uvjetno rečeno, pomoglo etničko čišćenje.

STAV: Znamo da je povratak Bošnjaka u Žepu od početka bio težak te da se vrlo malo Žepljaka vratilo svojoj rodnoj grudi. Imamo podatak da se svega 160 bošnjačkih porodica vratilo na cijelo ovo područje. Zašto je to tako?

HALILOVIĆ: Provedba Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, koji osigurava povratak izbjeglica na svoja ognjišta, u najmanjem je procentu, nažalost, ispunjena u jugoistočnoj Bosni. Po mom mišljenju, tu je riječ o međunarodnoj zavjeri. Prostor Žepe, Rogatice, Višegrada, Rudog, Čajniča i Foče zapravo je teritorij koji nas fizički veže za Bošnjake Sandžaka, a preko njih s muslimanima, odnosno Albancima Kosova i Albanije. Čini mi se da se pravi jedna tampon‑zona, da prostor koji naseljavaju Bošnjaci postaje svojevrsna Gaza. Još ima povratnika koji su se između 2000. i 2003. godine vratili na ovaj prostor. Ti ljudi preživljavaju već gotovo dvadeset godina u nenormalnim uvjetima, gdje nemaju putnu komunikaciju, a ima povratnika koji još nemaju struju, vodu. To nisu uvjeti za normalan život. Ono što je još bitnije, a to je da ovi ljudi nemaju nikakvu ni pravnu ni fizičku zaštitu od nadležnih organa, jer su ondje Bošnjaci, nažalost, građani drugog reda. Oni koji su 27. jula došli na obilježavanje stradanja u Žepi imali su priliku vidjeti kakva je putna komunikacija, da je ona u potpunosti zapuštena i da lokalna zajednica faktički ništa ne ulaže u ovaj prostor. Da nije bilo našeg Žepljaka, rahmetli Envera Štitkovca Žutog, koji je prije nekoliko godina pronašao sredstva od institucija, a i lično je učestvovao u izgradnji puta za Žepu iz smjera Rogatice i iz smjera Han-Pijeska, siguran sam da bismo i danas imali makadamski put, koji bi dodatno otežao povratak i život ionako malog broja povratnika. Moram ponoviti i ovako izraziti neizmjernu zahvalnost rahmetli Enveru, koji nam je pomogao i uradio taj put prije nego što je imao potpuno zaokruženu finansijsku konstrukciju. Svi će Žepljaci ovo potvrditi. Također, moram spomenuti i Muhameda Tabakovića, koji ima ribogojilište u Slapu na Drini. Njegova investicija bila je mnogo veća nego što bi bila na prostoru Federacije, a njegov plasman na domaće tržište zasigurno je otežan, pogotovo u zimskom periodu zbog loše putne komunikacije. Ovo je dokaz njegovog patriotizma i njegove želje da investira u svoj rodni kraj. Tu su i braća Ćesko, koji su izgradili motel na samoj Drini. Oni su protjerani u Australiju. Ondje su stekli kapital koji su mogli uložiti u Federaciji, ili negdje širom svijeta, a ipak su se odlučili za herojsku Žepu, bez obzira što ondje nemaju prometa ni blizu koliko bi imali na nekoj drugoj destinaciji. To je pitanje ekonomskog patriotizma pojedinaca koji, bez obzira na cijenu, vole svoj rodni kraj. Njima nije u prvom planu profit. Važan im je damar i onaj naš bosanski inat.

STAV: Svjedoci smo brojnih sudskih procesa i optužnica nad generalima i komandantima Armije RBiH koje Tužilaštvo BiH već godinama provodi. Šta, zapravo, stoji iza ovih procesa?

HALILOVIĆ: Nažalost, Tužilaštvo Bosne i Hercegovine želi da zbog kadrovske strukture koju su trenutno postavili u samom Tužilaštvu pokrenu što veći broj optužnica protiv pripadnika Armije RBiH i pripadnika MUP-a RBiH, kako bi se kroz maratonske procese, koji traju po nekoliko godina, prikazalo da su sve tri strane vršile zlodjela i da je u Bosni i Hercegovini bio građanski rat. To, čini mi se, odgovara i nekim međunarodnim faktorima, jer time sebe mogu amnestirati. Vrlo je bitna činjenica da je na Republiku Bosnu i Hercegovinu izvršena oružana agresija i da je počinjen genocid. Moramo uvijek znati da je u Srebrenici i Žepi počinjen genocid, ali i u Prijedoru, ondje gdje je faktički potpuno uništen intelektualni sloj Bošnjaka, kao i u mnogim drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, bez obzira da li je to sudski dokazano. Ono što Tužilaštvo želi kroz ove montirane procese jeste da se dokaže da su zločini činjeni na sve tri strane. Tu se, nažalost, udara i na simbole odbrane i otpora naše domovine, u ovom konkretnom slučaju na generale. Međutim, ja ne volim da pravimo takvo raslojavanje, jer u pravnoj odbrani postoje, uvjetno rečeno, i oni obični borci koji su pravi i istinski heroji odbrane naše domovine. I protiv njih se vode procesi, ali to nisu neka “zvučna i velika imena”, zbog toga što nisu eksponirani. Mnogi od njih nikada nisu dobili činove niti bilo kakvo priznanje. Ne bih nikada pravio razliku između onih koji su bili na nekim visokim komandnim dužnostima i boraca koji nisu imali nikakve činove. Naravno, udarac na naše generale jeste udarac na simbole odbrane, zbog toga je sav fokus upravo na njima. Ali, mi imamo i mnogo boraca koji su u procesu Tužilaštva, a njihova imena se, nažalost, ne spominju i oni se ne snalaze za pravnu zaštitu. U svemu tome, čini mi se da i advokatski timovi koje vode Bošnjaci vide neku svoju priliku da zarade, a Fondacija za pružanje pravne pomoći pripadnicima branilačke populacije nije dovoljno opremljena kako bi mogla svima pružiti neophodnu i adekvatnu pomoć. To je zato što lokalna zajednica, općine i neka ministarstva za boračka pitanja na lokalnom nivou nisu u skladu s Ustavom ispunili svoje obaveze. Imamo tu dimenziju pomoći u pravnoj zaštiti procesuiranih pripadnih Armije i MUP-a RBiH, a na drugoj strani imamo obavezu prema porodicama onih koji su procesuirani, pa i onih koji eventualno budu osuđeni, jer njihove porodice ni u kom slučaju ne zaslužuju da budu žrtve režima, procesa i presuda.

STAV: Otkad počinje Vaš angažman vezan za organiziranje odlazaka na hadž?

HALILOVIĆ: Za hadž sam vezan od 1997. godine. Bio sam član komisije koja je u to vrijeme djelovala u okviru Rijaseta IZ u BiH. To nije bio zaseban ured za hadž, već samo komisija koja se bavila ovim poslom. Od 2009. godine na čelu sam Ureda za hadž Rijaseta IZ u BiH i na neki sam način najodgovorniji za organizaciju hadža iz Bosne i Hercegovine. To je veoma zahtjevan posao za koji su bivši reisul-ulema dr. Mustafa ef. Cerić i aktuelni reisul-ulema Husein ef. Kavazović rekli da je najzahtjevnija obaveza i zadatak Islamske zajednice u BiH. To je kompleksan posao koji ne ovisi samo o nama, postoje brojni subjekti s kojima sarađujemo. Dovoljno je da u tom lancu bilo ko zakaže pa da se naruši imidž i Islamske zajednice i Ureda za hadž. Iz godine u godinu pokušavamo i trudimo se našim hadžijama osigurati što bolje uvjete za novčani iznos koji oni daju za obavljanje hadžskih obreda. Lično sam u duši zadovoljan za ono što našim hadžijama pružam zajedno sa svojim saradnicima, a to su najbolji uvjeti. Starosna struktura hadžija poboljšava se iz godine u godinu u korist mlađih hadžija i mlađih bračnih parova, a možemo kazati da je posebna pažnja usmjerena prema našim dobrim očevima i majkama i našim dobrim dedama i nenama, ili, kako to mi Žepljaci kažemo, đedama. Oni u našoj organizaciji imaju posebno mjesto jer smo svjesni da veliki broj njih prvi put u životu koristi avione, prvi put u životu ulazi u hotele, prvi put u životu doživljavaju da mogu uzeti koliko hoće hrane a da se o tome ne moraju brinuti. Mi zaista imamo posebno poštovanje prema ovoj generaciji koja je rodila istinske i prave heroje koji su branili našu domovinu i koji su žrtvovali svoje živote da bismo mi danas mogli obaviti hadž kao petu islamsku dužnost.

STAV: Kako je biti hadžija iz Bosne i Hercegovine?

HALILOVIĆ: To je velika čast. Nema nijednog muslimana u svijetu, bez obzira na njegov nivo obrazovanja i starost, a da nije čuo za Bosnu i Hercegovinu, te da nije čuo za herojstva naših Bošnjaka, pripadnika Armije i MUP-a RBiH, kao i za naša stradanja i za genocid nad Bošnjacima. A na početku i na kraju svake priče, nema niko na dunjaluku a da nije čuo za našeg rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića, koji je bio naš vrhovni komandant i naš predsjednik kojeg se s velikim ponosom sjećamo. Svaki put kada učimo naše dove i u Medini i u Meki, pogotovo na Arefatu, uvijek se sjećamo rahmetli predsjednika Izetbegovića i sjećamo se 200 hiljada ubijenih Bošnjaka, 37.000 pripadnika Armije i MUP-a RBiH koji su stradali s puškama u rukama. Također, prisjećamo se i obeščašćenih naših žena, silovanih naših Bošnjakinja, prisjećamo se svih onih koji imaju hak u našim dovama. Na koncu, sjećamo se i naše domovine i sigurni smo da će naše dove i nastojanja da popravimo stanje u Bosni i Hercegovini biti zalog budućim generacijama koje će, ako Bog da, biti svjesne šta znači imati državu, šta znači imati svoj pasoš i šta znači žrtvovati se za Bosnu i Hercegovinu.

STAV: Koliko hadžija ove godine dolazi iz Bosne i Hercegovine?

HALILOVIĆ: Imamo 1.680 hadžija, isto kao i prošle godine. To je, ustvari, optimum i očekivani broj u odnosu na ekonomske prilike u kojima se nalazimo, ali i na cijenu hadža koja se, nažalost, svake dvije ili tri godine mora povećavati.

STAV: Posljednjih desetak godina možemo čuti razne verzije priča o rastu cijena za hadž. Neki su mišljenja da Islamska zajednica u BiH ima dobar udjel u zarađivanju na našim hadžijama. Da li je to istina?

HALILOVIĆ: Rijaset IZ u BiH posebnu pažnju posvećuje organizaciji hadža iz Bosne i Hercegovine. Želimo našim hadžijama pružiti što bolju uslugu, a usluga koju pružamo našim hadžijama iz Bosne i Hercegovine daleko je najbolja kada je riječ o islamskim zajednicama s Balkana. Nemamo nijednu islamsku zajednicu iz te regije koja nam može parirati kada je u pitanju nivo usluga koje mi pružamo, od samog odnosa prema ljudima, do smještaja, blizine hotela i tome slično. Odgovorno tvrdim da pariramo nekim organizacijama iz Zapadne Evrope. Javno ovo tvrdim i svi oni koji su bili na hadžu i obavili hadžske obrede svjesni su i znaju da ulažemo maksimum napora kako bi naše hadžije dobile sve ono što plate. Naravno, uvijek ćemo imati pojedince koji će osporavati sve ovo što radimo. Nedavno sam čitao studiju koja dokazuje da uvijek imate tri posto ljudi koji imaju potrebu da se protive nečemu i da nešto ne prihvataju bez bilo kakve validne argumentacije. Nadalje, imate tri posto ljudi koji su uvijek spremni da podrže nešto slijepo i, bez obzira što to ne izgleda obećavajuće, oni imaju unutrašnji pozitivan osjećaj. Svi ostali su između te dvije krajnosti. Tako da nerijetko imamo i nezadovoljnih pojedinaca koji od nas organizatora očekuju mnogo više od onoga što mi možemo pružiti. Odgovorno tvrdim da ćemo i ove godine našim hadžijama dati maksimum usluga u skladu s novčanim iznosom koji oni plaćaju i da će većina naših hadžija biti zadovoljna organizacijom. STAV