Živjeli smo blizu i često smo se družili, svaku večer u 07,15 bi me zvao telefonom i tako godinama. Naročito je volio mog sina Edaha. Kako je bolest napredovala, rjeđe bi se viđali, zato što je on tako htio. Zadnji put smo se sreli prije 15- tak dana, poklonio mi je upaljač i ako je znao da ja već odavno ne duhanim, kaže možda će ti zatrebati, kao da je znao da se više sresti nečemo.
Posljednji pozdrav mom jaranu Ibri
Ibrahima Hasečića znam onoliko koliko znam i za sebe. Bio je najvisočiji dječak u našoj generaciji. Jedan od največih kosarkaških talenata što je Rogatica imala.
U osmom razredu je mogao zakucati loptu u koš, što smo mi ostali dječaci mogli samo sanjati. Imao je poseban smisao za humor i svakom od nas koji smo mu bili dragi, davao je nadimke, koje je samo on koristio.
Često smo pravili derneke u njegovoj prelijepoj vikendici u Kovanju.
U Mostaru smo zajedno služili onu vojsku i stalno smo bili zajedno.
Nikad neću zaboraviti naš susret u ratnom Sarajevu i brigu njegovih roditelja za njega. Ibro je poslije rata diplomirao na Pravnom fakultetu u Sarajevu, zaposlio se i umjesto da život krene u pravom pravcu, počinju problemi sa teškom bolešću.
Živjeli smo blizu i često smo se družili, svaku večer u 07,15 bi me zvao telefonom i tako godinama. Naročito je volio mog sina Edaha. Kako je bolest napredovala, rjeđe bi se viđali, zato što je on tako htio. Zadnji put smo se sreli prije 15- tak dana, poklonio mi je upaljač i ako je znao da ja već odavno ne duhanim, kaže možda će ti zatrebati, kao da je znao da se više sresti nečemo.
Naš Ibro će nam ostati u sječanju kao veliki gospodin, u školi, u društvu, pod koševima i u teškoj bolesti, jer gospodin se ne postaje, gospodin se rađa.
Jarane molim Allaha Dželešanuhu da ti podari lijepi dženet.
