Kada sam krenuo u školu sva su djeca dobijala užinu. Bile su to rane 60. Vjera je bila oficijalno mrtva, ali za nas ne. U našoj kući klanjalo se i postilo uvijek. Tog ramazana zapostim, sedam mi godina.
Bjeg od užine!
Kada sam bio mali, nekih 5-6 godina sam imao, počeo sam postiti.
Nekada, slažem materi da kalemim, a ja zapravo cijeli dan ispostim. Mom ocu vjera i Bog su bili sve, svako mjesto i prvo i stotinu i prvo.
Radio je svoju zemlju, izlazio u selo samo na džumu.
-Dosta od mene, rekao bi, zemlja i hajvani daju insanu mira,
sabereš svoje misli i sebe. A kad si među narodom, odmah ili si slagao ili ogovorio.
Kada sam krenuo u školu sva su djeca dobijala užinu.
Bile su to rane 60.
Vjera je bila oficijalno mrtva, ali za nas ne.
U našoj kući klanjalo se i postilo uvijek.
Tog ramazana zapostim, sedam mi godina.
Učitelj dijeli užinu.
-Ja, danas ne mogu, nisam gladan,reknem.
-Jesti se mora,ti si mali treba da porasteš, insistira učitelj.
-On posti, reče neko od djece.
-Kako? Sad onda moraš pojesti!
Istrčim iz škole i koliko me noge nose ocu u njivu.
-Od čega bježiš?!
-Od užine!
Učitelj se uhvatio trka za mnom.
Ugleda mog oca, u šalvarama, krupan i mrk.
Na glavi mu bjelokapa, a za pasom kama, nosio je uvijek u njivi.
-Ah, Idrize,
ja zaboravio da ste vi muslimani.
Pravi muslimani.
Galib Alic