Prije nekoliko godina, u ovo vrijeme, smo objavili sest prica ljudi koji su prezivjeli 19.06.1992. godine. Bile su to dramaticne price a posebno interesantno je bilo to da su ti ljudi bili u tom momentu u razlicitim dijelovima Rogatice. Svako od njih je to dozivio na svoj nacin i iz svog ugla predstavio sta se tada dogadjalo. Obzirom da je 19.06.1992. godine, dan tragicnog stradanja Rogaticana i Rogatice , dosli smo na ideju da te price objedinimo u jednu. Iz svih tekstova smo uzeli dijelove i pokusali spajanjem napraviti jednu pricu. Ni ova prica nije izgubila na svojoj dramaticnosti kao sto su bile dramaticne i svaka prica pojedinacno. Uvjerite se i sami.
19.06.1992, dan kada je umirala Rogatica
Bio je to dan kao i prethodnih trideset. Otkako je Rogatica, sredinom maja, napadnuta iz svih mogucih orudja svaki dan nam je bio isti. Postalo je vise depresivno sve to prezivljavati na ogranicenom prostoru, sa potpuno ogranicenim kretanjem i salvama granata sa kojim smo se budili i koje bi utihnule u noc pred spavanje. Svaki dan isti. Neizvjesnost i strah su nam se uvukli u kosti. Nigdje svjetla na vidiku. Rogatica se ne brani organizovano. Neuvezane grupe po kvartovima pokusavaju zastiti sebe i svoje. Zbog ogranicenog kretanja vrlo cesto ne znamo sta se tog momenta odigrava u blizem komsiluku.
Nema više živa roba kojem nije jasno šta se dešava. I oni najtvrdogaviji, uključujući i moju mamu, shvatiše da je vrag odnio šalu i da će sretnim ali i napaćenim biti onaj ko preživi, ako iko preživi, jer ovdje smo k’o glineni golubovi, pokretne mete kojima se svaki pokret može okarakterisati kao grijeh i zbog čega će biti kažnjeni ili je možda bolje reći nagrađeni, smrću, jer iako nevjerovatno, u ovim trenutcima smrt se čini boljom, puno boljom opcijom.
I dok šćućuren u ćošku učionice čekam a ni sam ne znam šta, uspomene mi naviru k’o nabujala voda Rakitnice nakon dugih jesenskih kiša, i pokušavaju da me zaštite od užasne stvarnosti ovog devetnestog Juna.
Tolike godine prodjose, svasta se zaboravi, i sto treba i sto ne treba, ali taj dan nikada.
19.juni, na oko kao i ostali ratni dani. Mi onako naivni, mislimo da je to samo nesto sto ce brzo proci. Brzo proci pa opet po starom, ja tu, on tamo, oni…svako za svojim poslom, ali…
Pobogu kada sad to sve sagledam, sta se desilo tog dana, pitam se sto li sam ja ostao tu?
Tu gdje niti jedan normalan covjek na ovom svijetu ne bi ostao. Prosto sam im se nudio,k`o na dlanu, samo da me pokupe. Ali tog dana ne predjose preko mosta, kao da su znali da je predstava u Gracanici pocela i da malobrojna publika posmatra,dajuci do znanja,sta i tu malobrojnu publiku ceka.
A pocelo je rano.
Tenkovska paljba kao da je najvila početak za napad, jer ubrzo poslije toga su se začuli pucnjevi iz protiv-raketnih bacača i granate iz područja Ptičijaka i „Uprave puteva“ kako smo zvali naselje iznad trafostanice s desne strane puta prema Seljanima. Sudeći po zvukovima koji su dopirali do nas, jer se nismo usudili izaći iz učionice, ovo je do sada najžešći napad na grad koji niko nije branio, napad na nedužno stanovništvo mahala koje nije imalo priliku da se skloni na sigurno, ako takvo mjesto uopšte i postoji. Napad na imovinu, godinama prenošenu s koljena na koljeno, imovinu stečenu dugogodišnjim, teškim i poštenim radom ljudi koji činiše ovaj grad čaršijom, ljudi koji Rogatici dadoše najljepše epitete, ljudi zbog kojih je Rogatica i bila to što jeste.
Puca se na sve strane, svaki pedalj Rogatice je pod granatama. Ima nesto neobicno u ovome. Nesto se desava a informacija skoro da i nema. Rogatica gori. Stizu informacije od onih koji su uspjeli izbjeci masakr da se u Tekiji, Gracanici i Holucu desavaju strasne stvari. Dakle pocelo je stravicnije nego sto je dosad bilo. Uskoro cemo i mi biti na redu. Niko ne zna tacno sta se desava ali sve govori da se desava ono cega su se pribojavali svi oni koji su otisli. Masakri se desavaju u manjim mjestima, u velikim skoro nikad.
Do tada bijahosmo naviknuti da se puca po carsiji, pa nekako nam je Gracanica davala neku sigurnost. Jer ako zagusti, moglo se nekako preci most i skloniti se, bar na trenutak pobjeci od zla koje sjedi tu tik za vratom.
Cak su i moji likovi govorili da bjezimo u Gracanicu, jer eno Meho Kartal odvede Ruleta na Holuc, ali nama se nekako ne dade, valjda se sudbina htjela poigrati sudbinama likova ovih poslijednjih mohikanaca.
Sistematski su upali sa svih strana,znajuci da je taj kvart spreman za ono sto se zove nestati sa lica zemlje. Upadali su, zarobljavali, neke odmah ubijali,a neke koji su imali srece, vodili u zarobljenistvo. Nisam se nalazio direktno u Gracanici,ali sam kod vatrogasnog doma i one zgrade u izgradnji osjetio svaki metak, svaku granatu, vrisak zenskih i djecijih glasova, miris paljevine,sablasnu tisinu poslije svega.
Napad na Tekiju ga je iznenadio kao i sve ostale stanovnike tog dijela Rogatice. Njega je napad na Tekiju, Gračanicu i Holuč zatekao u majčinoj kući. Munjevitom brzinom ušao je u svoju kuću i popeo se na tavan. Okolo je sve gorilo a četnici su upadali u kuće. Čuo je rahmetli majku koja je pomagala: Gdje mi je Zihnija?! Gdje mi je Zihnija?! Četnici su joj rekli da će ići u «kolektivni smještaj», u rogatički zloglasni logor.
Zihnija je sve to slušao sa tavana svoje nove kuće. Odjednom su četnici ušli u kuću, pucajući kratkim rafalima. Pretražili su sve sobe i nisu ga našli. Neko od njih je rekao: Šta je sa tavanom?! U tim momentima Zihniji su prolazilie slike djece Edina i Emira, žene Mejre, majke Šuhre i pomislio je da su mu to zadnji trenutci. Očekivao je svakog trenutka da se tavanski poklopac podigne i da na tavan uđu četnici i tu ga na licu mjesta ubiju.
Sa tim mislima miješali su se jauci i pomagnjavija Bošnjaka Rogatice, pucnji iz svih oružja i oruđa ali i odgorijevanje zapaljenih bošnjačkih kuća.
Ovo je kraj pomislio je Zihnija u sebi.
Napali su cetnicki zlotvori tog 19 juna Gracanicu. Dosta naroda je vec bilo izbjeglo ali dosta je bilo i ostalo kod svojih kuca. Prije Gracanice napali su Tekiju i spalili je do temelja.
Pofatali su i pobili tu, na vrh Tekije u prvi mah, nekoliko starijih osoba. Basca Devle i Fatime Skaljic je bila zarasla i tu je nesto mladjeg svijeta naslo spas: Delije, Teskeredzici…..
Cetnici nisu smjeli uci, nego su samo bacili nekolike rucne bombe. Bilo je povrijedjenih od kojih je teze prosao Nedim Teskeredzic kog je potrefilo u oko.
Mislim da su mu ostale trajne posljedice…..
Gorjelo je i pucalo na sve strane, dzehenem ovozemaljski.
Moj muz Sejdalija i ja smo se krili u kuci. Kad su navalili cetnici Sejdalija mi je rekao da bjezim a da ce on ostati. Imao je kod sebe pistolj.
Bjezati se nije imalo kud jer je cetnika bilo jako puno i napadali su sa svih strana i iz svih raspolozivih oruzja i orudja. A imali su ga svakakvog u izobilju
Strahovit prasak, k’o kad se sav elektricitet groma skupi u jednu vatrenu loptu pa podere najdeblje stablo kestena u gradu, me vrati u stvarnost i onako mahinalno potrčah prema razbijenom prozoru učionice koji gleda na glavnu „Titovu“ ulicu i tamo preko parka na menzu „Sjemeća“ i vidjeh, vidjeh tenk u svoj svojoj veličini i njegovu dugu cijev uperenu ravno prema čaršiji i vidjeh kako bljuje vatru na ono što mi je tako priraslo za srce, na ono čime se ponosih, bljuje vatru na moj identitet, na moj grad. Izbezumljen i prestravljen se vratih u ćošak i sjedoh pored mame, niz čije lice se zakotrljaše dvije vrele suze. Tihe, vrele i bolne suze kao da mi potvrdiše poraz jednog jakog karaktera prepunog ljubavi i vjere prema ljudima i napokon priznadoše da Rogatice više nema, ne onakve kakvu je ja znadoh dosad.
Bio sam haman i zakucio,al stade prst u zraku i osta da visi.Osta nijem i garav od palezi i izranjavan vatrom i kamom.Skvrcen. Modar.Htio bih podijeliti ljepotu male mahale, okicenu kucercima ,mirisnim avlijama,nabujalim zelenilom bascama i zivotima.Zapjevo bih sevdalinku u aksam.Pustio bih da me omamljena drzi to osjecanje ne cineci nista sto bi ga moglo prekinuti.Zacujem i avaze sto zovu na podnevnu kahvu u nekoj od komsijskih avlija, na siltetu i uz jastuke sa heklanjem.I mir je. Cuju se djecji glasovi, cvrkuti ptica. Odnekud dopire i bosanska pjesma. Nanule i cesma. Ibrik.
Sve je gorjelo i pucalo je na sve strane. Mene su stigli i zarobili cetnici.
U prvi mah su me otjerali i zatvorili sa drugim zenama i djecom u kucu naseg komsije Asima Zagorice.
Muskarce su odmah ubijali iako su to bili uglavnom starci. Preko puta nase kuce su ubili: Ismeta Sejtariju, Nazifa Hodzica, Agu Bicu…
Gracanicu podavise,vristi svijet,gori sve.Napadaju iz svih coskova,ne zna se vise nista,a ja se zabetoniro,pa ko da mi je nesta moje noge odsjeklo,vec samo gutam ono sve sto se ispred moga nosa desava,pa onako iz prvog reda kina zivota,gledam,slusam,usisavam u sebe nesto,sto i dan danas,kad se toga sjetim,ko da se juce desilo.
Sto prizdiste Tekiju!? Sto,komso ,Gracanicu i Holuc?? Sto Pohrid i Poljun, susjedu nas.!? Pa Kruscicu, Trg, Pticijak? Rudo!!!?Sto to Upaliste nam nasu Rogaticu?! Svu je zazdiste! Svu, bez Donjeg Polja i Karanfil Mahale.
Sto nas ovo drzite u skoli i mucite nas? Sto nam ne date dihati i jesti? Pa, ako smo i u zatvoru mi bismo kuci. Kako smo dosad!? Sto nam nejac zlostavljate i cvilite nam duse? Pa helac uciniste nizasta.!
Prst skvrcen, visi. Dusa suplja i kroz nju promaha svira.Tijelo slomljeno i skrseno pa se nadvilo nad provaliju i samo ceka kad ce strmoglaviti u bezdan mracni koji ste nam otkad i otkad spremali.
Poslije nekog vremena su cetnici nas, zene i djecu, poveli prema crkvi.
Progoneci nas niz nasu ulicu vidjela sam da nasa kuca gori i zapomagala govoreci da je muz ostao u kuci.
Jedan od cetnika se prodero na mene, govoreci:
“Cut` bre zeno, spasavaj svoju glavu.”
Po mom misljlenju to su bili srbijanci izmijesani sa domacim srbima.
Kud god smo prolazili sve je gorjelo, culi su se jauci i pomaganja izbezumljenog naroda.
Svuda su lezale nase ubijene komsije, isto tako i po drugim ulicama.
Bile smo zatvorene kod crkve i tu smo ostale nekoliko dana.
Sto to , bolan, Zlaja,Mirko i Danko zensku celjad nam odvodite? Sto Nocas? Pa sve gori!Pustite nam curice da su uz majke. Boli vatra mladu kožu zesce neg nasu , stariju!Ne cinite blud!
To je pomama! Imate i vi sestre i majke?
Ne suj Vlado majke i ne sibaj. Pa dje ce ti dusa.
Kako si ,bolan Cera mogo zapaliti!?Samo je hto biti uz majku i oca.
Kako ste, komsije, samo jednom sahatu, preko trista nejaci mogli pobiti i zapaliti po Holucu i Gracanici?Svi bijahu civili!Stari,djeca i zene.
U ime cega?
U cije ime?
Za Sta?
Prst vise ne visi.
Kasnije smo autobusima prebacene prema Zepi i Olovu, Kladnju.
19. juni je inicijalna kapisla koja donosi prevagu u odluci za pokret. Nema se vise sta cekati. Mora se krenuti ali je pitanje gdje. Skoro da nema slobodne teritorije jer citava Bosna gori. Znamo mi to ali jedino sto zelimo je to da odemo tamo gdje je bar organizovan otpor pa ako treba dati zivot bar da se ne da jeftino. Mjesta u kojima se pruza otpor su Gorazde i Sarajevo. Put do Gorazda je kraci i uglavnom se vecina odlucje krenuti u tom pravcu. Gracanica i Holuc su blokirani tako da nam jedino preostaje put preko Ljuna, Vragolova pa onda dolinom Prace prema Ustipraci i Gorazdu.
Nemamo se sta posebno spremati jer nasi ranci su uvijek bili spremni u slucaju brzog pokretanja usljed izenadnih napada. Odlucuje se da se krene nocu, pod okriljem tame, negdje oko 2 sata ujutro.
Povorka je velika i svakog momenta je sve veca jer se pridruzuju ljudi iz Podljuna, Podhrida i Toplika. Citava Rogatica je u pokretu. Krecemo se prema Dolovima a onda iznenada svijetleca raketa koja obasjava citav grad, kao da je svanulo. Strahujemo da nismo mozda otkriveni. Hoce li poceti granate? Okrecemo se i posljednji put gledamo svoj grad pod svjetlom tih svjetlecih raketa. Nije bilo granata. Kao da su htjeli da nam upute poruku. Evo vam , pogledajte posljednji put svoj grad jer ga nikada vise necete vidjeti.
Bilo bi mi sve ovo malo nepotpuno da se prica o danu stradanja i njihovim zrtvama a da se ne spomenu i njihovi pocinitelji. Jer postoje mnogi svjedoci koji su prezivjeli taj pokolj, pa naravno kao i ja u vise navrata spomenuli njihova imena.Da li cemo se jos godinama obmanjivati njihovim lazima, da li je bio Persa onaj Perkovic rukometas u Gracanici?
Bio je, a i bili su i mnogi drugi koji nam pricaju andersenove bajke, i pitam se danas, poslije svega, kada se sretnemo oci u oci, smijemo li ih ista pitati, ili mi hocemo jednostavno da zaboravimo dan koji se zove 19. juni 1992.
Ovdje zavrasava prica o 19. junu 1992. godine. Sta je dalje bilo sa ljudima koji su se pokrenuli treba posebno pisati. To zasluzuje jednu novu pricu jer put koji je bio pred ovim ljudima je bio put pakla.
Mi , komsije nase , svi polako umiremo.Neko sa patnjom i u mukama, a neko nako. Kako je ko zaradio..
Ali,… Sjecanja nikad ne umiru.