Stanovništvo Čelebi Pazara polovinom 19. stoljeća Upravo ovo je naslov knjige koja je u štampi i uskoro će ugledati svjetlost dana. Na ovoj stranici sam ranije nekoliko puta pominjao defter iz 1850. godine, jednom čak i dao dio prevedenog materijala. Razlog je bio što mi je trebala pomoć jer toliko široko područje i toliko prezimena nisam mogao nikako poznavati.
Stanovništvo Čelebi Pazara polovinom 19. stoljeća
Upravo ovo je naslov knjige koja je u štampi i uskoro će ugledati svjetlost dana.
Na ovoj stranici sam ranije nekoliko puta pominjao defter iz 1850. godine, jednom čak i dao dio prevedenog materijala. Razlog je bio što mi je trebala pomoć jer toliko široko područje i toliko prezimena nisam mogao nikako poznavati.
Bilo je nešto pomoći i tim osobama sam neizmjerno zahvalan i dobiće po primjerak knjige.
Kako je došlo do svega ovoga?
Za ovaj popis sam čuo dosta kasno i malo se pominjao u literaturi. Tragom mojih ranije objavljenih tekstova naslo me pet-šest ljudi koji su ”na istoj talasnoj dužini”. Svi pišu knjigu da li o svom prezimenu, mjestu, zavičaju. Pomogao sam nesebično svima koliko sam mogao, i postali smo kao jedna porodica. Što zna jedan, a da može valjati ostalima, odmah znaju i oni. U šali volim reći da se pomažemo kao jehovini svjedoci. Tako sam od jednog (majka mu je od Oprašića) dobio prevod deftera iz 1850 za neko selo kod Srebrenika. I upravo to je upalilo moj fitilj jer je sadržavalo više podataka nego svi raniji popisi. Pored imena i prezimena, te imena oca, bila su tu i godista rođenja svih muških članova porodice i godišta smrti onih koji su umrli u periodu 1850-1860. godine.
Čuo sam ranije da je taj popis nepotpun, ali nisam znao u kom obimu nepotpun. Mnogo je naših vrsnih osmanista ”rovilo” po turskim arhivama ali tragove pominjanja ovog popisa nisam našao.
Prvi zadatak je bio doći do čovjeka koji je prevodio i objavio za neko selo kod Srebrenika. I uspio sam. Kad je na moje pitanje da li taj popis postoji za rogatički kadiluk, stigao potvrdan odgovor, mojoj sreći nije bilo kraja. S ozirom da prevod košta, zadovoljio sam se da uradim za sočicčki kraj. To sam obradio i objavio. Ali duboko negdje sam bio ipak nezadovoljan. Sjetio sam koliko sam sretan bio kad sam čuo za “Popis ćifluka…” od dr. Avde Sućeske i koji mi je (i ne samo meni) bio osnova za dalja istraživanja ali i osnova za sticanje slike prilika na mom kraju u to doba. To nezadovoljstvo mi je govorilo da bi bilo neophodno prevesti kompletan kadiluk i objaviti u vidu knjige, kako bi dolazeće generacije koje se ne sjećaju zavičaja svojih roditelja ili predaka mogle dobiti informaciju više, i motiv više za dalja istraživanja.
Rekoh da je popis nepotpun što je tačno. Nije rađen za Hercegovinu izuzev Duvno 1863. godine. Popis je trebao biti nešto ranije, ali nije mogao prije zbog frke sa Latasom.
Još svi kadiluci nisu dostupni. Npr. fočanski kadiluk se još ne moze dobiti.
Znam da je za neke opštine nađen način kako da se finansira prevod i znam ko prevodi. Za rogatički kraj je to nemoguce bilo očekivati, razloge ne trebam objašnjavati. Možda bi to nekad prevela neka od ustanova čija je to specijalnost (Gazi Husrevbehova biblioteka ili Orijentalni institut) ali je pitanje koliko ljudskih vijekova ce proći do toga.
Kako doći do sredstava za prevod i štampanje?
Prvo se javio sponzor, koji želi biti anoniman, za prevod muslimanskog dijela populacije. Onda smo preko ove stranice pokušali i uspjeli skupiti nešto sredstava i za prevod nemuslimanskog dijela populacije. O troškovima štampanja se još nije razmišljalo. Onda se pojavio drugi sponzor, koji takođe želi biti anoniman i platio ostatak prevoda, a prikupljeni novac u četiri države je preusmjeren za troškove štampanja.
Posebnu zahvalnost dugujem gospodinu Kemalu Nurkiću iz Gradačca koji je preveo defter i odradio druge poslove do izlaska knjige iz štamparije. Složio sam se sa mišljenjem da je sam prevod suhoparan i da bi trebalo ubaciti nešto istorijskih činjenica o rogatičkom kadiluku u 19. vijeku. Mjesta za mnogo toga nije bilo (napisano je više knjiga o tome), ali mislim da je dovoljno za dolazece generacije da ukratko saznaju nešto o istorijskim prilikama u 19. vijeku u kraju njihovih predaka.
Knjiga je štampana u ograničenom broju primjeraka i neće je biti u prodaji. Moj cilj je da se određen broj primjeraka položi u nacionalnu biblioteku (ranije vijećnica, sada valjda u maršalci) i u ”Adilovu” biblioteku. Osim toga jedan broj primjeraka će biti dostupan u kantonalnoj biblioteci u Tuzli i u Centru za očuvanje kulturne baštine u Tuzli.
Da prilike nisu ovakve kakve jesu, možda se moglo odštampati nešto više i organizovati neku promociju, tek toliko da ljudi znaju gdje što mogu naći.
Jesam li zadovoljan urađenim poslom?
Odmah da kažem, da sam znao koliki je to posao, ne bih se prihvatio ni pod kakvim uslovima, čak ni kad bi me neko plaćao. Stoga sam sad više nego zadovoljan. Možda svi koji budu imali knjigu u rukama neće biti zadovoljni, jer neće naći kompletan odgovor na ono što su tražili. Treba imati na umu da su u igri tri jezika: naš gdje je popisivano, turskog na kom je pisano i arapskog kojim je pisano. Nemaju sva slova jednog jezika u ostala dva, tako da je dosta bilo i do popisivača.
Nažalost jedan dio prezimena nije upisan (što je izraženije kod pravoslavnog stanovništva) a jedan dio je možda nekorektno preveden zbog pomenutih jezičkih specificnosti. Čak i nazive nekih zaseoka je bilo nemoguce dešifrovati (ubicirati kako se to stručno kaže. Danima sam pregledao samo geografske karte kadiluka i nisam uspio sve riješiti.
Onog momenta kad mi jave da su knjige položene u pomenute biblioteke, moja misija je završena.
Do čitanja i do istraživanja!
