Polazeći od činjenice da se u našoj javnosti, ali i u susjednim državama, često pogrešno postavljaju dileme u javnosti o nazivu matičnog naroda Bosne I Hercegovine, predsjednik Savjeta VKBI za bosanski jezik i kniževnost prof.dr. Dževad Jahić ukratko je, sa filološkog i lingvističkog naučnog stanovišta pojasnio nazive Bosna, Bošnjanin, Bošnjan, Bošnjak, Bosanac, Bosanski jezik, naveli su iz Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Dževad Jahić: Bošnjanin, Bošnjak, Bosanac su sinonimski nazivi za matični narod Bosne
Polazeći od činjenice da se u našoj javnosti, ali i u susjednim državama, često pogrešno postavljaju dileme u javnosti o nazivu matičnog naroda Bosne I Hercegovine, predsjednik Savjeta VKBI za bosanski jezik i kniževnost prof.dr. Dževad Jahić ukratko je, sa filološkog i lingvističkog naučnog stanovišta pojasnio nazive Bosna, Bošnjanin, Bošnjan, Bošnjak, Bosanac, Bosanski jezik, naveli su iz Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca.
U posljednje vrijeme mnogo se govori o nekim, za Bosnu i njeno historijsko biće, suštinskim odrednicama, pojmovima, nazivima, terminima, kako god se to u javnosti obilježavalo ili razumijevalo i ma koliko to odstupalo od preciznih naučnih određenja tih pojmova.
U javnosti se pojavljuju, i aktueliziraju čak, vještački nametnute dileme u vezi s tim, čiji su uzroci prije svega neznanje, neupućenost, nestručnost, da ne kažemo totalno odsustvo naučnoga pristupa ovoj problematici. Javljaju se pritom i raznovrsna manipuliranja, čiji uzroci nisu neznanja već su ona motivirana brojnim i slojevitim, prije svega ideološko-političkim pobudama, strategijskim pokušajima da se preko tih naziva i njihove tobožnje neadekvatnosti i neutemeljenosti osporava i negira historijsko biće Bosne, matičnog bosanskog naroda i njenog bosanskog jezika.
Zbog toga se ukazuje prijeka potreba da se široj javnosti napokon objasni o čemu se i o kakvim nazivima radi, kojega su oni lingvističkoga porijekla, šta su značili kroz historiju i šta danas znače, a posebno da se objasne čisto lingvistički, dakle jezički, razlozi zašto su oni baš takvi kakvi jesu i šta oni, kao jezičke oznake, u dugom vremenskom kontinuitetu čuvaju u svome značenju.
Kako te nazive tumači filološka, preciznije lingvistička, nauka, predstavit ćemo to idući redom od naziva do naziva, sa obaveznom napomenom da se ova problematika može naučnije razjasniti i riješiti jedino pomoću lingvističke metodologije. Općepoznato je da jezik u sebi, u sistemima svojih bezbrojnih oznaka, u toj naoko formalnoj strani pojava i pojmova, u stvari krije, ali što je još važnije, pohranjuje sve ono što se u njemu kroz prošlost formiralo i što je kao oznaka pratilo određenu pojavu i vjerno je oslikavalo.
To je ona zakonomjernost koja se lijepo ogleda u narodnoj izreci „ako laže koza, ne laže rog“. Pošto jezik nije „koza“, već je jezik „rog“, u njemu se, dakle, istinito odražava sve ono što se njime označavalo i označava i sve ono o čemu jezička oznaka svjedoči i što u kontinuitetu čuva. To je ono općepoznato i najvažnije svojstvo jezika, njegova historičnost, a to znači njegova sposobnost ne samo da pamti već i da istrajno, bez prekida čuva cjelokupno historijsko pamćenje. Jedino pomoću jezika čovjek je u stanju da pamti prošlost i da čuva svijest o sebi kao historijskom biću.
Zato je filologija, odnosno lingvistika, kao uža njena disciplina, itekako pozvana da objašnjava i rješava mnoga od ključnih pitanja u našim javnim raspravama. S obzirom na sve to, ovom prilikom krenut ćemo redom:
I BOSNA. To je vrlo star naziv predslavenskoga porijekla, a najčešće se etimološki dovodi u vezu sa starinačkim balkanskim jezicima, ilirskim ili tračkim jezikom, pri čemu najnovija tumačenja upućuju na mogućnost „kombiniranog“ ilirsko-tračkoga porijekla, tj. svojevrsne balkanske jezičke simbioze u tome nazivu.
Ovom prilikom za nas nije toliko bitan etimološki aspekt toga imena, u vezi sa kojim u nauci postoji veliko šarenilo u tumačenjima. Ali su za nas ovdje bitne neke čisto jezičke pojedinosti u vezi s tim imenom, jer upravo one imaju svoju vezu sa tumačenjima i razumijevanjima ostalih tvorbenih izvedenica iz toga osnovnog naziva.
Lingvistička teorija dosljedno zastupa tezu da je naziv Bosna po svome porijeklu u stvari hidronim, tj. da se prvobitno tim imenom, u njegovim različitim glasovnim, odnosno vokalskim, varijacijama, označavala rijeka Bosna, a da je tek potom i širi prostor oko nje, bilo to samo kao prostor, bilo to kasnije i kao država, označavan tim nazivom.
Prvi put se u sačuvanim pisanim spomenicima spominje sredinom X stoljeća. U srednjevjekovnim izvorima taj naziv se bilježi sa različitim vokalskim varijacijama: Bosna, Bosana, Bosina, Bosena, a u latinskim izvorima bilježi se kao Bossona, Bossina, Bessina, Bosna. Zna se da je najstariji zapisani oblik Bosona, a najmlađi Bosna, dakle čitav evolutivni put vodi od Bosone do Bosne, da tako kažemo.
Za nas je ovom prilikom važno to da svi ovi oblici imaju osnovu Bos- i da je ta osnova u stvari temeljni jezički znak koji nedvosmisleno upućuje na konkretan pojam rijeke Bosne i zemlje Bosne, koja kroz historiju širi svoje granice. Ta osnova je autentična, dakle izvorna jezička jedinica, na koju se tokom vremena dodaju različiti nastavci odnosno sufiksi, u zavisnosti od toga u kojim spomenicima se ti nazivi spominju, ili od toga šta u govornom smislu koji od njih znači, na šta se odnosi.
Velika je vjerovatnoća zapravo da je spomenuta osnova Bos- predslavenska, a da je nastavak -na slavenski, tačnije južnoslavenski, što bi predstavljalo svojevrstan vid derivacione interferencije odnosno simbioze, u dijahronijskoj lingvističkoj teoriji inače razađivanih i vrlo važnih pojava u razumijevanju odnosa između starinačkih i doseljeničkih jezika na Balkanu.
II BOŠNJANIN. Čisto značenjski ovaj naziv pripada kategoriji tzv. etnika. Etnik je naziv za konkretnu etničku i govornu grupu, koja živi na određenome prostoru i koju, u vezu s tim životom i s tim prostorom, karekterišu i konkretne kulturne odlike, prije svega jezičke. Važno je imati na umu to da etnici po svome nastanku nikad ne mogu biti stariji od hidronima ili toponima, već da se oni izvode od njih. Tako se desilo da naziv Bosna, tačnije njegova osnova Bos-, u tvorbenom smislu postane i osnova za formiranje naziva etnosa tijesno vezanog za pojam Bosna, a time i za njegovu osnovu Bos-.
Na osnovu Bos- u procesu tvorbe ili derivacije već u ranom srednjem vijeku dodaje se nastavak -janin, s tim što se između osnove i nastavka umeće i sonant n, koji se i inače javlja kao prvi dio nastavka -na u baznom nazivu Bosna. Općepoznato je, naime, da je bosanski etnos srednjega vijeka, prije svega onaj bogumilski, sebe nazivao ovom odrednicom, kojoj je, u skladu sa svojim vjerskim učenjem, dodavao i epitet Dobri (Bošnjani).
III BOŠNJAN. Ovaj naziv je na svoj način izveden iz prethodnog nekom vrstom morfološke singularsko-pluralske , odnosno jedninsko-množinske, analogije. Naime, za njegovo formiranje presudnu ulogu odigrao je množinski oblik etnika Bošnjanin, koji je glasio Bošnjani, a ne Bošnjanini, kako bi se to očekivalo. Prvim pluralskim oblikom izbjeglo se udvajanje tipa ni + ni, pa je jedno od dvoje ni „ispalo“ i, kako bi se to klasično gramatički, ali u naučnom smislu neprecizno i neadekvatno, reklo „radi lakšeg izgovora“.
Sve ovo se, naravno, dešavalo u sklopu tadašnjih glasovnih i morfoloških pojava, iz vremena razvoja bosanskog jezika u srednjem vijeku. Tako je uspostavljen ovaj singularski oblik Bošnjan, čisto oblički u stvari primjereniji pluralskom obliku Bošnjani, kao da se na jedninski oblik Bošnjan, koji nije, kako smo vidjeli, prvobitan već je naknadno stvoren, dodaje uobičajeno -i, kao znak za kratku množinu. Značenjska razlika među ovim singularskim oblicima nikad nije postojala, dakle oni su identičnog značenja. Oba označavaju matični srednjevjekovni etnos u zemlji Bosni.
IV BOŠNJAK. Ovaj naziv je po svome postanku mlađi od etnika Bošnjanin (Bošnjan), što ne znači de je on obilježavao neki drugi i drukčiji etnički pojam. On je u historijskom kontinuitetu označavao isti onaj etnos iz srednjeg vijeka, starinom vezan za prostor i državu Bosnu, ali koji se dalje, u vremenskom slijedu i u drukčijim historijskim prilikama, održava na prostoru Bosne i čuva svijest o svojoj vezanosti za taj prostor i za tu zemlju.
Čisto jezički, ovaj etnik formira se također pomoću osnove Bos-, na koju se dodaje južnoslavenski sufiks -(n)jak, a čije širenje uveliko potpomaže i interferencija sa govornim i pisanim turskim jezikom. To ne znači da je ovaj etnik presudno formiran pod utjecajem turskog jezika, a još manje znači da je „iz turskog jezika“. Završno s iz osnove Bos- ispred nastavka -(n)jak vremenom prelazi u š procesom asimilacije po mjestu tvorbe, kako je uostalom i u slučaju starijega etnika Bošnjanin (Bošnjan), jednačenja u kojem se prevladava raskorak u mjestu artikulacije, pa se novonastalo š izgovara na istome mjestu i u jednom izgovornom potezu govornih organa jezika i prednjeg nepca.
Pri tome je tvorbeno jasno da se oblik za ženski rod formira dodavanjem nastavka -inja. Napominjemo da je naziv Bošnjak u označavanju bosanskog etnosa najutemeljeniji i najrašireniji kad se radi i o njegovom bilježenju u pisanim izvorima i o upotrebi u govornom jeziku, odnosno u svijesti izvornih govornika i samoga bosanskog jezika.
V BOSANAC. Etnik Bosanac po svome porijeklu je najmlađi i vezuje se za novije vrijeme u odnosu na ove prethodne, vremenski mu pretpostavljene, odnosno starije po nastanku i upotrebi. Tvori se također od iste osnove Bos-, pri čemu izmjene nekadašnjih poluglasa u slaboj ili jakoj poziciji igraju ulogu, pa se, u granicama savremenog jezika i njegovih tvorbenih tipova, ovaj oblik na drukčiji način shvata i tumači.
Sa aspekta sinhronije, savremenog stanja jezika, tu se, naime, ne radi o lahko shvatljivim tvorbenim kombinacijama, ali je i u ovom slučaju jasno da je osnova Bos- ista ona predslavenska balkanska, na koju se kasnije dodaju slavenski, odnosno južnoslavenski, sufiksi. Za muški rod to je sufiks -ac, a za ženski -ka, pri čemu je samo na prvi pogled osnovni oblik Bosan-, a ne Bos-, kako je dijahronijski lingvistički već konstatirano.
U svakom slučaju, radi se o mlađem tvorbenom tipu sa osnovom Bos-, koji jednako odražava osnovno značenje matičnog etnosa jednoga prostora, a koji se od starijih vremena zvao Bosna. Ovaj naziv, međutim, bez obzira na to što mu je osnovno značenje vezano za stanovnika Bosne i pripadnika njenog etnosa, u najnovije vrijeme dobija i neka šira značenja koja potenciraju pripadnost bosanskom prostoru samim porijeklom svakoga ovdašnjega izvornoga govornika, bez obzira na to da li se radi o historijskom kontinuitetu sa matičnim etnosom ili naprosto o elementarnoj vezanosti za Bosnu, u smislu porijekla, rođenja i sl.
Lingvistički, zapravo onim što svaki pojedinačni naziv suštinski označava, ne postoji nikakva razlika između svih ovih naziva, u čijim je osnovama uvijek Bos-, dakle oznaka konkretnoga bosanskoga prostora, države i njenoga historijskog, kulturnog i jezičkog bića. Iskonska teritorijalna pripadnost Bosni kao historijskom faktu jeste ono osnovno što sve ove nazive vezuje među sobom i što ih na svoj način čini „unutarlingvistički sinonimnim“.
Jedina bitna razlika među njima je u tome što oni po svome nastanku i široj upotrebi idu jedan za drugim u vremenskom nizu, što su jedni stariji, a drugi mlađi. To, međutim, ne znači da suštinski ne označavaju isto. Oni to svakako označavaju, jer im je i u tvorbenom i u značenjskom temelju zemlja Bosna, njen prostor, njena viševjekovna historija i savremena opstojnost, oko koje se i dan-danas igraju raznorazne igre svojatanja, negiranja. To se
uporno čini putem laičkih tumačenja i ovih, historijski i lingvistički naslijeđenih, naziva, od kojih svaki ima svoju duboku, i čisto jezičku, i čisto historijsku, utemeljenost.
VI BOSANSKI JEZIK. Mada je to jedini historijski naslijeđen i potvrđen naziv za jezik Bosne, još uvijek se postavlja pitanje „zašto bosanski, a ne bošnjački? Najprije bi se elementarno i krajnje uprošćeno i jednostavno moglo odgovoriti na to iskonstruirano i krajnje neutemeljeno i apsurdno pitanje: zato što je bosanski jezik, kao i sama Bosna, duboko historijska pojava i fakt, a i zato što je konstrukcija ili nominacija bošnjački jezik naprosto izmišljena i ona ne postoji niti je ikada u svijesti govornika jezika Bosne, kao takva, postojala.
Ona je iskonstruirana neke vrste laičkim analoškim principom prema historijskom imenu naroda Bošnjaci – bošnjački jezik. U ovakvoj konstrukciji apsurdno je to što je ova prva odrednica historijski fakt (Bošnjaci) , a ova druga neadekvatno iskonstruirana u laičkom ubjeđenju da se naziv jezika izvodi iz imena naroda, a ne iz naziva prostora. Nauka zna za ovo drugo izvođenje i utemeljeno ga, na bezbroj primjera, tumači.
Tako dolazimo do osnovne zablude kad je riječ o tobožnjoj dilemi da li bosanski ili bošnjački jezik. Ta zabluda se ogleda prije svega u tome što se ne poznaje zakonomjernost jezičke evolucije i što se stvari u tom pogledu laički i krajnje neznano brkaju i sasvim pogrešno tumače. Naime, jezik historijski ne „imenuje“ narod već teritorij, prostor na kojem se jezik govori, piše i razvija. Druga je stvar što se i sam narod najčešće imenuje upravo po prostoru na kojem živi i historijski opstaje. Takav slučaj je, naravno, i sa Bosnom i njenim jezikom.
Jezik je bosanski zato što je to jezik Bosne. To u stvari vjerodostojno oslikava i najstariju svijest o njemu. Ta svijest ogleda se u tome da je to jezik kojim se govorilo i govori, pisalo i piše na određenom prostoru, a da se govornici i korisnici toga jezika imenuju upravo po tome prostoru. Dakle, svijest o jeziku (bosanskom) starija je od svijesti o narodu i od „svijesti“ o njegovom imenovanju (bošnjačkom). Baš u tome je ključ tih naših „zaključanih“ zabluda i nerazumijevanja, odnosno ključ rješavanja, uklanjanja i „otključavanja“ tih zabluda i potrebe da se napokon stvari vrate na svoje mjesto, da se više ne postavljaju laička iskonstruirana pitanja i da se takve ozbiljne i važne historijske kategorije napokon počnu razumijevati i uvažavati na jedan viši civilizacijiski način, naravno, pomoću naučnih istina i objašnjenja.
NAPOMENA. Za historijsko biće ne samo Bosne već i Bosne i Hercegovine kao države veoma je važan i naziv Hercegovina, odnosno Hercegovac. I te odrednice, na žalost, na sličan neutemeljen način se razumijevaju i tumače. Stariji naziv za prostor Hercegovine je Hum, a u opisnim formama humska zemlja, ili po još starijoj verziji hlmska zemlja. Današnji naziv etimološki potiče od „hercegove zemlje“, tj. nastao je i raširio se u vrijeme hercega (vojvode) Stjepana.
Kao što su Bošnjani bili žitelji Bosne, tako su i Humljani bili žitelji Huma i to su jezički istovrsni srednjevjekovni tvorbeni tipovi. Žitelji Hercegovine kasnije bivaju nazivani Hercegovcima, kakav je istovrstan slučaj i sa žiteljima Bosne kao Bosancima. Čisto jezički to tako stoji. Međutim, i ovdje se javljaju nerazumijevanja u smislu toga koji pojam označava čisto prostor, a koji ima i šire značenje historičnosti jednoga prostora kao države.
Naravno da bosanska odrednica ima ovo drugo, a da hercegovačka ima ovo prvo, uglavnom samo teritorijalno značenje, čime se ne negiraju historijske okolnosti postojanja toga prostora u određenom smislu administrativno, pa donekle i državotvorno omeđenog, imajući u vidu postojanje Hercegovačkog sandžaka i sl.
Današnja, sve raširenija, upotreba pojma Bosanci i Hercegovci također otkriva neka nerazumijevanja, pa i izvjesne ideološke ograde i tendencije. Ovdje treba izuzeti pojam bosanskoheregovačkog državljanstva, koje se po principu UN-a (Ujedinjene nacije a ne Ujedinjeni narodi) izvodi iz zvaničnog naziva države Bosne I Hercegovine.
Naime, odrednica Bosnaci i Hercegovci u principu nema precizno terminološko-pojmovno određenje i ona je uglavnom izvedena analogno nazivu države, što se naučno može prihvatiti i objasniti. Ali se ne može prihvatiti njena upotreba sa svjesnim, ili i nesvjesnim ciljem, da se razvodni mogućnost preciznijiih imenovanja ovdašnjeg bosanskog etnosa, ili pripadnika drugih naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.
Tu formulaciju posebno zdušno forsiraju mediji, pa je najvjerovatnije da je ona i nastala u granicama i dometima „strukture medijskog uma“, kako bi se na neki način neutralizirala preciznija formulacija nacionalne pripadnosti, pripadnosti bošnjačkom narodu, ili pripadnosti i drugim narodima koji žive u ovoj zemlji.
Radi se i o jednoj ideološkoj iluziji da upotrebom pojma Bosanac i pojma Hercegovac iskazujemo svoj „slobodoumni“ stav da u ovoj zemlji nije bitna nacionalna već je bitna samo prostorna ili i bukvalno shvaćena državna pripadnost i opredjeljenje.
Na žalost, ta pripadnost i opredjeljenje, iskazujući se ovom odrednicom, najčešće ide na izbjegavanje precizne matične etničke odrednice Bošnjak, ne samo zbog dubokih kompleksa bosanskog čovjeka o vlastitoij njegovoj pripadnosti bošnjačkom narodu i Bosni kao prostornoj i državnoj matici.
Na to se nadodaju raznorazne tendencije, stremljenja i poznate strategije usmjerene ka negiranju historijskoga prostora i autentičnoga bića Bosne, a tako i negiranju neoborivoga historijskoga fakta o postojanju i adekvatnom imenovanju Bošnjaka kao naroda u Bosni i Hercegovini.
Taj narod u svojoj bosanskoj jezičkoj svijesti čuva znanje i saznanje o tome da je Bosna i Hercegovina njegova jedina država i da je taj prostor, ta država i njihova adekvatna imenovanja, te imenovanja etničke pripadnosti u vezi s tim, u stvari uvjet i zalog i samog njegovog historijskog pamćenja i svijesti o svojoj neraskidivoj vezi sa maticom Bosnom i njenim autentičnim jezikom.
Autor: Dževad Jahić, predsjednik Savjeta VKBI za bosanski jezik i kniževnost / N1