Sve bi mi kad bijah malehan, a bome i kasnije, nena govorila: – Nemaj da si ikad bez obraza. I bez duse. To nek imas vazda. Helem, izvucem ja iz magaze i nasred kuhinje ga turim. Nako prasnjava i memli. Na boscu. Moj kufer. Malo bih da da ga besparom mahnem i prelozim. Valja od vakta do vakta i “reviziju” mu uciniti, a i na memlu da vise ne tukne.
Kad mi nena moja sine
Sve bi mi kad bijah malehan, a bome i kasnije, nena govorila: – Nemaj da si ikad bez obraza. I bez duse. To nek imas vazda.
Helem, izvucem ja iz magaze i nasred kuhinje ga turim. Nako prasnjava i memli. Na boscu. Moj kufer. Malo bih da da ga besparom mahnem i prelozim. Valja od vakta do vakta i “reviziju” mu uciniti, a i na memlu da vise ne tukne.
Otvorim mu kapak i pocnem vaditi i slagati ,po bosci oko njeg, ono sto je u njem. Sve nako, redom, svrha, kako sam i poslago zadnji put. Kako sta vadim tako i ocima preletim po tom i namah , ako je za reviziju, turam , al van bosce. Ustranu.
Povadih sve. Upravim se i ko poizdalje ocima i mislju preturam po onom sto je , ko biva, moje ostalo. Licno.
Ugledah u tom i snajderski centimetar. Krojacki. Materin. Voljela je “Singericu” i damast, kat. Sila je i vazda uzto i pjevusila. Sevdalinku. Malo ko ispuco centimetar, al mu se jos citko vide brojevi. Razvucem ga ,poglenem, i vidim ima jos one metalne krajeve na sebi. Na pocetku deset crtica pa 1 i onda sve tako redom do kraja, pa crtica i 100. Sinu mi moja nena upamet. Ukopasmo je gore Zahrid s koju godinu preko 100.
Opet poglenem u onaj centimetar i u 100-tku. Razvucem ti ja taj vijek do 70 i onda poglenem u ono sto osta do 100. Aja. Uzmem medjuprste ono od 70 pa do 100 i gledam sta je ostalo. Ako bi bilo ko u nene…a, ako nije, a nece bezbeli/ opet kontam more biti i bine jer niko ne zna kolko je zapisano/ onda valja reviziju dobro uraditi.
Bacih se na poso.
Preturo, razdvajo, guzvo i u cose baco, vraco u kufer a usput gledo i falil mi sta jer ima jos centimetara.
Domalo, i bi revizija. Opet se izmakoh i poglenuh po onom sto ce ostati u kuferu do sljedece stanice.
– Ih, ima toga dosta, al ma i ono sta fali. Eno, gledaj jaraniko, veilm sam sebi, fali ti obraza. Pri kraju ti je i postenje, a karaktera ima jos samo bogda. Ljudskosti, jarane, haman da ima jos koji dan, a valja ici na sudnji dan.
Gledajuci uto sinu mi ponovo. Gleda me, ozgo, u novu katu i pobuljena samijom sa kericama, sama ih je vezla. Gleda i suti. Suti, suti i gleda ume, a, i …ko i pita, i ko i odgovara i , ko i kazuje sta mi je ciniti.
– Dje li to potrosih ono, ono sto mi sad fali? Da mi nije poispadalo dje? Da nisam kome uzajmio? Il da mi nije ko oto, a da nisam ni mukajet bio? Da nisam profucko? A, ne mogu da dokucim ni kolko sam imo, s prva, s one prve crtice prema 1. Da idem dje pa da kupim, nadjem, uzajmim? Ma jok. More biti da si nekad , mozda, mogo dje i kupiti, jal uzajmiti, al danas.!? Danas jok. Njih vise i nema.
Sinu nena nanovo: “Sinak, uzlopataj ti, malo, nedje uskraj, ama dje je zdravo, i posij to sto ti je ostalo od onog sto ti fali. Posij, zaljevaj, bisci, njeguj i pricaj lijepo sa tim. I uzdaj se u vrijeme sto ti je i kolko ti je jos preteklo. More biti da i poznjes.”
Nena sinu opet, al, sinu sinu Muji sto nedje kod Olova pade od zrna dusmanskog 41.
Zapalih, srknuh srk, nako ostudnjele kahve i okrenuh u supu. Po lopatu. Kuveta imam jos, a ucila me je i kako se sije ono sto mi je zafalilo.
Kemal Soso