Seid Zimić – Ramazan u logoru

Snaga ljudskog duha ponekad može dostići nevjerovatne visine nemogućnosti i sopstvenog Olimpa.  Ramazan je prilika da se čovjek resetuje, da napravi unutartjelesnu katarzu, da poništi sve loše i virusno što se učahurilo u porama njegovog srca i života.

Snaga ljudskog duha i uma ponekad pobjeđuje razumska očekivanja, a zlo koje se nađe na putu, bude pregaženo kao potok kojeg pregazi odlučna armija, koja brani svoju rodnu grudu.

Teške su sudbine ljudske. Jednu takvu za Preporod.info ispričao je , rođeni Žepljak sa adresom stanovanja u Visokom. Profesor bosanskog jezika i književnosti. Logoraš. Svaki ramazan mu daje dodatnu šansu da se prisjeti ramazana kojeg je proveo u logoru u Užicu, u Srbiji.

Optužen i osuđen, kao i većina njegovih logor prijatelja, samo na jedno i samo zbog jednog. Ali, i u takvim mukama se izrode junaci, a oni su spremni da otkinu komad sebe, da bi pomogli drugima, ne pitajući koliko to košta.

– Vremenska distanca od dvadeset i pet godina samo mi je dala mogućnost da jednoj životnoj epohi, mojoj i meni sličnih, dam pravu definiciju i vrijednost. Ja se ničega ne prisjećam, ništa ne izvlačim ispod kože, ja sam logoraš i danas i, najvjerovatnije ću skončati kao takav. I kod običnog smrtnika velika iskušenja su velika. U nametnutnoj poziciji – biti il’ ne biti – lijepo je kad odnekud iz budžaka čuješ opomenu, mudrost sijede brade: “Hvala Allahu, dobro je, može i gore”. Tad se javlja ona psihološka katarza i priznanje Istine – Allahovom voljom i milošću smo stavljeni na iskušenje koje mogu/možemo podnijeti – kaže Seid Zimić Žepljak za Preporod.info.

Ostvarenje dječakova sna

Ističe kako je u 222 dana njegovog “tamnovanja” u logoru svoje mjesto, zajedno sa logorašima, zauzeo i prijatelj ozarenog lica da drži svjetiljku nad tužnim licima njihovim. Stigao im je ramazan.

– Trebalo tako da bude, ništa nije slučajno. Iskustvo sa puno krajnosti. Dvadesetjednogodišnji dječak odlučio da posti. Poznavao sam ga (iz Brložnika, nedaleko od Žepe), ozbiljno čeljade i njegov nijjet je bio ozbiljan. U sveopćem metežu, kad su pogažene sve ljudske norme, ne liči sat na sat – trebalo je momčiću obezbijediti bar malo uslova da realizuje svoj nijjet. Prilično dugi ranojesenji dani. Hrane nema, voda na dozvolu. Higijena bez definicije. Bolesti i krikovi danonoćno društvo. Obećali smo pomoći, obećanje je dūg. Otkidali smo od svog simboličnog obroka i donosili postaču. U početku sam primjećivao njegov stid, ali je vremenom spoznao da i naš nijet ima vrijednost. Postao nam je uzdanica, zvijezda vodilja. Utvrđivanje vremena za početak i kraj posta i namaza je bila čitava filozofija. I učevni i manje učevni su pokušali biti što tačniji, ali kad se sve podvuče, vrijeme je računato – odoka. Akšam nam je pravio najviše problema, upaljena svjetla, i stražari su mogli lako da uoče dječaka na namazu. S vremena na vrijeme smo namjerno pravili ekscese da skrenemo pažnju na sebe, pa nek bude i serija šamara, dok čeljade ne završi s namazom. Prođe i ramazan, prođe i dvadeset i pet godina, a ja se i danas ponosim ljudima koji su bili sa mnom  –  dječakov san je ostvaren – kaže Zimić. 

Prisjeća se naš sagovornik činjenice da je bio okružen ljudima/tipovima različitih karaktera i spoznaja, a kad je humor u pitanju, kako kaže, svi su bili na istoj frekvenciji.

Prepričavanja su bila glavna zanimacija u situaciji kada ne znaš šta i kako dalje. Pa, tako su se pravile logorske emisije.

– Počinju prepričavanja prijeratnih Bajrama i priče liče na onu emisiju “Dogodilo se na današnji dan”. Neko odluta na Bajram u Žepu, neko u Gođenje, neko na Godimilje, a bilo je i onih koji donesu atmosferu sa srebreničke regije – sa Žutice. Otme se i poneka laž sa puno smijeha koji traje do stražarevog upozorenja i vraćanja mašte u realnost, u četiri zida – riječi su Žepljaka.

“Lagao sam u ramazanu!”

Laži nema mjesta u ramazanu, ali poručuje da je nekada morao lagati, jer istina je znala pregaziti ljude, a u situaciji kada je svaki dašak borbe potreban, to se nije smjelo priuštiti. To je, jednostavno, bio veliki luksuz.

– Gotovo sve priče logoraša su mnogo slične, a još više različite. Svako je prošao kroz svoje “sito i rešeto”. No, ima jedna realija koju neću nikada zaboraviti: ne znam koji je bio dan ramazana, ali Crveni krst dostavio pisma koja su dugo putovala, pocrnjela od cenzure, zgužvana od nebitnosti. Vanredno stanje i strepnja. Logoraši hoće informaciju, ali se plaše neke loše. U ratu su sve informacije, manje-više, loše. Čovjek koji nije znao čitati me zamolio da mu pročitam pismo od njegovih koji su se stamili u neke Brgule kod Vareša. Pristao sam, strah me sadržaja. Mogao bih reći nešto što ne bih trebao. Jednu rečenicu čitam naglas, a drugu očima i vagam njen sadržaj. Ako joj je sadržaj loš, preskačem je i branim se – loš rukopis. Lagao sam svjesno u mjesecu ramazanu. Sebi sam oprostio, a ne znam da li je i starac kad je saznao istinu – riječi su našeg sagovornika.

Kako i sam kaže na kraju razgovora, nema tog filmskog platna na koje se može postaviti priča jednog običnog logoraša, a takvih je na stotine.

– Ponekad mi bude žao što nisam imao mogućnost da pišem dnevnik, možda je bolje – ponešto je lijepo i zaboraviti. Kad bih mogao zaboraviti logoraše iz čuvene “sedmice”, ja bih bio sretan. “Sedmica” je posebna galaksija. Koji je to lajt-motiv održao ljude ljudima? Možda istina, možda spoznaja da je moralo tako da bude, možda obaveza prema onoj nejači koja se ulogorila u Brgulama kod Vareša, možda, možda … Allah najbolje zna!-  rekao je na kraju razgovora za Preporod.info Seid Zimić Žepljak. 

(Haris Ahbabović/Preporod.info)