Svjedok Senad Ćatić ispričao je na suđenju Miletu Ujiću, optuženom za ubojstva, ranjavanja, prisilno preseljenje, zatvaranja i druga djela nad osobama bošnjačke nacionalnosti, kako je u ljeto 1992. godine morao napustiti selo nakon napada vojske. U to vrijeme imao je 12 godina, pa je s drugom djecom i ženama, kako je posvjedočio, odveden izvan sela, u obližnju Dobrašinu, dok mu je otac Fahrudin zarobljen s drugim muškarcima.
Ujić: Svjedok posljednji put vidio oca nakon napada vojnika
Svjedok Senad Ćatić ispričao je na suđenju Miletu Ujiću, optuženom za ubojstva, ranjavanja, prisilno preseljenje, zatvaranja i druga djela nad osobama bošnjačke nacionalnosti, kako je u ljeto 1992. godine morao napustiti selo nakon napada vojske. U to vrijeme imao je 12 godina, pa je s drugom djecom i ženama, kako je posvjedočio, odveden izvan sela, u obližnju Dobrašinu, dok mu je otac Fahrudin zarobljen s drugim muškarcima.
“Nakon što je počelo granatiranje, uslijedio je napad. Vojska je pucala rafalima po kućama, a kako su se približavali, osjećali smo sve veći strah. U napadu na našu kuću, u kojoj je bilo sklonjeno još puno ljudi, uglavnom familije i rodbine, i ja sam ranjen”, rekao je Ćatić.
Na pitanje advokata Dejana Bogdanovića je li u kući u kojoj su se nalazili bilo oružja, odgovorio je potvrdno, ali nije znao o kakvom se oružju i kojim količinama radilo. Ustvrdio je kako to oružje nije upotrijebljeno prilikom napada, te da su ga, “uz psovke na osnovu vjere”, iz kuće iznijeli vojnici koji su ušli u dvorište.
Po izvođenju iz kuće, ispričao je dalje, “žene i djeca odvedeni su na jednu stranu, a muškarcima su žicom ruke vezane na leđa”.
“Kad smo došli do posljednje kuće u selu, muškarce su tu ostavili. Otac je bio među njima. Posjedali su ukrug, a nas su, kroz šumu, uputili prema Dobrašinu. Tamo smo u jednoj kući ostali nekoliko dana, bilo je tu i drugih zarobljenika, a neki su bili i ranjeni”, svjedočio je Ćatić.
Nije se mogao sjetiti kako su izgledali vojnici koji su ih izveli iz kuće, niti vojnik koji mu je vezao oca, ali je rekao kako su “imali šarene uniforme, pancirke, šljemove, trake sa amblemima na kojima su bili bijeli orlovi”. Tog je dana posljednji put vidio oca.
“Posmrtni ostaci mog oca ekshumirani su 1998. godine. Nađen je u krečani, u našem selu, kilometar i po od kuće”, naveo je Ćatić.
Na upit sutkinje Lejle Konjić Dragović osjeti li i danas posljedice ranjavanja, odgovorio je negativno. Svjedok traži naknadu pretrpljene štete.
Ujić je optužen da je od maja 1992. do kraja 1993. godine, u okviru širokog i sistematskog napada Vojske Republike Srpske (VRS), policije i paravojnih formacija iz Srbije, učestvovao u progonu bošnjačkog stanovništva.
Ujića terete da je zapovijedao grupom od 50 pripadnika Gučevske čete u napadu na Kozadre, gdje je bilo mještana sela Rakitnica i Dobrašina. U tom napadu je ranjeno više civila, uključujući i maloljetne osobe, a potom su muškarcima povezane ruke, te su sa ženama i djecom odvedeni u pravcu sela Dobrašina. Najmanje osam muškaraca tom je prilikom odvedeno i ubijeno, a njihovi posmrtni ostaci su ekshumirani 1998. godine.
Suđenje će biti nastavljeno 24. juna saslušavanjem troje svjedoka Tužiteljstva.