Osmi je novembar 1994. godine. Sarajevsko naselje Koševsko Brdo i njegova Livanjska ulica tog su jesenjeg dana bili mirni. Sve dok u 15.25 sati, na pločniku ispred broja 26, nije eksplodirala minobacačka granata ispaljena s položaja Vojske RS-a s okolnih brda. Geleri granate ubili su troje ljudi, žene i djecu, još ih je četvero ranjeno. Tačno dva sata kasnije, u 17.25 sati, Livanjsku ulicu potresla je još jedna eksplozija minobacačke granate ispaljene iz istog pravca. Ispred ulaza broj 36 gelerima je teško ranjena djevojka kojoj će nedugo potom u Kliničkom centru konstatirati smrt. Koji minut kasnije, pada još jedna granata i ranjava policajca.

Nakon što su pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova obavili uviđaj, utvrdili su da su pripadnici VRS-a na Livanjsku ulicu ispalili minobacačku granatu kalibra 82 milimetra. Prva granata ispaljena je s Poljina, gdje je djelovao 1. bataljon Treće sarajevske brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS. Druga dva projektila ispaljena su iz istog oruđa iz pravca Špicasta stijena – Hladivode.

O uviđaju koji je obavio tada na mjestu zločina nekoliko godina kasnije će u Haagu, u procesu protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića, detaljno svjedočiti sarajevski inspektor Dragan Mioković. Između ostalog, ispričat će i kako su pripadnici francuskog kontingenta UNPROFOR-a pokušali zataškati slučaj, odnosno, namještaljkom zločin pripisati Armiji RBiH. Dan kasnije, pripadnici UNPROFOR-a su na konferenciji za novinare kazali da nije poznata lokacija s koje se pucalo, jer, navodno, policija ni dozvolila pristup mjestu eksplozije, što je bila notorna laž jer su dan nakon pres-konferencije balističari UNPROFOR-a nepobitno utvrdili da je granata ispaljena s agresorskih položaja. S Draganom Miokovićem na uviđaju je bio sudija Milorad Potparić.

Brzo su tokom uviđaja utvrđene sve okolnosti masakra, preživjeli svjedoci dali su imena ubijenih i ranjenih sugrađana, ali niko nije znao ko je djevojka smrtno ranjena gelerima druge granate. Njeno je raskomadano tijelo dva dana ležalo neidentificirano u prosekturi Kliničkog centra. Sve dok njeno lice nije prepoznato.

Desetog novembra 1994. godine Fahrudin Ćebo, Tahir Ibranović i Edin Vilogorac u prostorijama CSB-a Sarajevo sačinili su službenu zabilješku. Utvrdili su da je ubijena djevojka Samija Šteta, da joj je otac Ago Šteta, da je rođena 1974. godine u Rogatici, da su joj su 1992. godine ubijena oba roditelja, majka u kući, a otac na nepoznatom mjestu. Da je bila ranjena, da su je liječili na Sokocu, da je bila u nekoliko zatvora. Da je nakon dvije godine razmijenjena i da je došla u Sarajevo kod amidže i strine koji su živjeli u Livanjskoj ulici, danas Ulici Braće Begić.

Sve je u zapisniku sarajevskih policajaca bilo tačno. Sve osim dva fakta koja oni tada vjerovatno nisu ni znali. Samijin otac Ago nije bio ubijen 1992. godine i nije bio ubijen na nepoznatom mjestu. Ago Šteta ubijen je 1993. godine. Ubijen je u Sarajevu. Ubijen je najvjerovatnije na Trebeviću i bačen je u jamu na Kazanima zajedno s još 27 drugih Sarajlija, s građanima Sarajeva srpske nacionalnosti, s dvoje Ukrajinaca i jednim Hrvatom. Ubijen iz čiste obijesti, samo zato što se nekome, iz kruga onih bliskih zločincu Mušanu Topaloviću, “moglo”.

Kada je prije nekoliko dana Naša stranka objavila prijedlog teksta koji bi trebao stajati na spomeniku Sarajlijama ubijenim na Kazanima, objavili su uz tekst i imena ubijenih. Nevenka i Marko Bošković, Dragomir Ćeranić, Mileva Drašković, Duško Jovanović, Marina Komljenac, Novka Lemez, Ergin Nikolić, Branislav Radosavljević, Zoran Vučurović, Stojan Žuža. Sarajlije srpske nacionalnosti. Uz njih i dvoje Ukrajinaca, Ana i Vasilj Lavrov. Zatim Ranko Frankić-Brkljač, Sarajlija hrvatske nacionalnosti. I na kraju Ago Šteta, Bošnjak, otac ubijene djevojke Samije Šteta.

Otkud Ago Šteta među ubijenima na Kazanima? Ago koji čak nije ni bio Sarajlija, nije ni živio u tom gradu i vjerovatno nije ni imao pojma gdje je Trebević niti je ikada i čuo za Kazane, kamo su ga oni koji su ukaljali obraz časnih branitelja Sarajeva poveli, ka planini iznad bistričkih mahala?

Pretragom interneta o Agi se ne može naći ništa, nema ga ni u arhivima novina iz vremena Opsade i nakon nje. Jedini trag o njemu jesu zapisnici nakon smrti njegove kćerke i zapisnici nakon ekshumacije tijela ubijenih na Kazanima koja će kasnije, nakon što se država obračunala s odmetnicima, biti pokopana na improviziranom groblju u blizini stadiona Koševo.

Ime Age Štete među ubijenima na Kazanima godinama je mučilo i Merisu Karović-Babić iz Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu. Kopkalo ju je otkud on među ubijenima na Kazanima, činilo joj se Agino ime poznatim, a onda se sjetila da u svojoj arhivi, narasloj tokom istraživanja mjesta i okolnosti u kojima su masovno ubijane Sarajlije tokom Opsade, ima i ime djevojke ubijene u masakru u Livanjskoj ulici, da je Samija Šteta kćerka čovjeka koji se zvao Ago Šteta. I onda su se kockice posložile u mučan mozaik priče o nesretnoj porodici koja je nestala u samo godinu dana. Ni kriva ni dužna, iz čiste obijesti. Samo zato što se nekom, “našem” ili “njihovom” moglo.

Ago Šteta je do početka Agresije na Bosnu i Hercegovinu sa suprugom i kćerkom živio u selu Šena Krena kod Rogatice. U svojoj su kući bili sve do ljeta 1993. godine. “Radi se o jednoj zaista teškoj životnoj sudbini cijele porodice”,, priča za Stav Merisa Karović-Babić dok prolazi kroz najvažnije dijelove dosjea iz arhiva o stradanju porodice Šteta. “Dok sam istraživala za knjigu Masovna ubistva civila u Sarajevu za vrijeme Opsade, pronašla sam podatak da je njegova kćerka Samija (Ago) Šteta rođena u Rogatici 1974. godine. Da je 8. novembra 1994. godine u 17.25 h ubijena u Livanjskoj ulici br. 36, odnosno da je tu teško ranjena, a smrt je nastupila u Kliničkom centru.”

U službenoj zabilješci trojice sarajevskih policajaca, nakon identifikacije ubijene djevojke, pisalo je da je Samija, nakon što su joj roditelji ubijeni 1992. godine, bila ranjena te da je nakon ranjavanja bila prebačena na liječenje na Sokolac. Da je, nakon što je zaliječena, bila zatvorena u nekoliko logora i zatvora koje su držali pripadnici vojne i civilne vlasti RS-a. Međutim, nakon detaljne istrage, Karović-Babić otkrila je jednu od najmučnijih i najtežih priča iz vremena Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Otkrila je iskaz koji je rahmetli Samija Šteta dala saradnicima Instituta nekoliko dana nakon što je razmijenjena. Razmijenjena je 30. augusta 1994. godine. Tada je istražiteljima ispričala da je njen otac Ago (Lutvo) Šteta živio s kćerkom i suprugom u selu Šena Krena kod Rogatice sve do 19. augusta 1993. godine. U večernjim satima tog augustovskog dana pripadnici oružanih formacija RS napali su selo i pucali na njihovu porodičnu kuću. U napadu je Samija ranjena. Njena majka Nazija ubijena je na kućnom pragu.  

Ago i Samija su zarobljeni, a ranjenu 19-godišnju djevojku odvode u bolnicu na Sokolac. “Na Sokocu je provela 26 dana na liječenju, a nakon liječenja je prebacuju u stanicu policije u Rogatici, gdje je zatekla oca Agu”, priča Karović-Babić, nastavljajući: “Iz Rogatice su 28. septembra 1993. godine Ago i Samija prebačeni na sarajevsku Grbavicu, gdje je, na Vrbanja mostu, trebala biti obavljena razmjena.”

I tu nastaje drama Age Štete. Nekako je, oko 13 sati, prešao preko Vrbanja mosta. Čim je prešao most, preuzela ga je jedna jedinica iz sastava 10. brdske brigade i odvela u svoju komandu na Bistriku. Kako stoji u izjavi njegove kćerke Samije, “tu mu se gubi svaki trag. Niko ga poslije toga nije vidio i pretpostavlja se da je ubijen”.

Čini se kako je nesretni Ago Šteta ubijen čim se dokopao toliko čekane slobode. Da li su mislili da je vojnik VRS, da je špijun, da je ubačen, da je zalutao s Grbavice… To znaju samo oni koji su ga iz bistričke komande odveli na Trebević i mrtvog bacili u jamu na Kazanima. Sva nesreća koja ga je mogla zadesiti sručila se na pleća tog nesretnog čovjeka, ubijenog mjesec dana prije no što će se ni država obračunati s Topalovićem i njegovim katilima.

No, nesreća porodice Šteta je trajala i dalje. Kćerka Samija, koja je ostala sama, bez oba roditelja, nije razmijenjena tog dana kada joj je otac otišao preko Vrbanja mosta. Samiju ponovo vraćaju u policijsku stanicu u Rogatici, a odatle je vode i zatvaraju u koncentracioni logor “Rasadnik”.

Logor “Rasadnik” je formiran u maju 1992. godine pod kontrolom takozvanog Kriznog štaba Opštine Rogatica, a funkcionirao je sve do januara 1996. godine. “Rasadnik” u Rogatici je bilo poljoprivredno dobro koje se sastojalo od više baraka i zgrade uprave, a u svakoj je bilo pedesetak logoraša.

Svi logoraši su bili civili. Skoro pola od ukupnog broja su činili žene i djeca. Među njima su bile i dvije osobe starije od 100 godina. Logoraši su svakodnevno bili izloženi sistematskim maltretiranjima, zlostavljanjima, silovanjima i ubistvima, vođeni su u žive štitove i na prisilni rad. U okolini “Rasadnika” je od četvrtog do 11. novembra 1998. godine pronađeno 14 tijela bivših logoraša, i to kilometar i po od objekta. Jedno od tijela je pronađeno u šahtu u krugu logora, a 15. augusta 1992. iz “Rasadnika” je odvedeno 27 logoraša. Logoraši su prvo korišteni kao živi štit, a zatim strijeljani. Tog dana ubijena su 24 logoraša.

“Samija je u ‘Rasadniku’ bila izložena raznoraznim torturama, da bi 1. maja 1994. godine bila prebačena u logor ‘Kula’ u blizini Sarajeva, a potom 19. augusta 1994. godine, posredstvom Međunarodnog komiteta Crvenog križa, razmijenjena na Mostu bratstva i jedinstva s okupirane Grbavice”, priča Karović-Babić. Dodaje kako je Samija nakon razmjene stanovala u Livanjskoj ulici na br. 12, kod amidže i strine. Također je posvjedočila da su, u međuvremenu, njenom amidži dolazila lica iz CSB-a ili tužilaštva i uzimali neke podatke vezane za mog oca. Nepuna tri mjeseca nakon razmjene, 8. novembra 1994. godine, Samija je ubijena gelerima granate u Livanjskoj ulici kod broja 36”, zaključuje Karović-Babić.

Krajem decembra 1994. godine, mjesec nakon što je Samija Šteta ubijena, u sarajevskom Okružnom vojnom sudu izrečene su kazne četrnaestorici pripadnika bivše 10. brdske brigade Prvog korpusa Armije BiH, kojoj je komandant bio Mušan Topalović. Nakon sudskog procesa koji je trajao osam mjeseci, osuđeni su Zijo Kubat, Refik Čolak, Esad Tucaković, Mevludin Selak, Omer Tendžo, Asif Alibašić, Senad Hasić, Samir Seferović, Sabahudin Žiga, Samir Ljubović, Esad Raonić, Senad Harači, Armin Hodžić, Sead Kadić.

Nedugo nakon obračuna s Topalovićem i njegovim odmetnicima obavljen je uviđaj na Kazanima i nakon toga ekshumacija tijela ubijenih. Na Kazanima i okolini su pronađeni posmrtni ostaci 29 ili 27 osoba, ovisno i podacima i izvorima. Iz jame Kazani ekshumirano je 21 ili 20 tijela, ostalih sedam ili osam su ekshumirani s obližnjih lokacija Grm i Maline. Nakon ekshumacije, identificirana su tijela osam ljudi. Identificirani su Marina i Radoslav Komljenac, Lavrian Vasilj, Milena Drašković, Ergin Nikolić, Dušan Jovanović, Predrag Šalipur i Zoran Vučurović. Nakon ekshumacije i identifikacije nekih od ubijenih, posmrtni ostaci pokopani su kraj stadiona Koševo. Amor Mašović koji je godinama tragao za tijelima nestalih širom Bosne i Hercegovine se i danas sjeća kako je tijelo jednog od ubijenih identificirano nakon što mu je u džepu pronađen liječnički recept, za lijek koji je trebao njegovoj majci istog prezimena. U tom trenutku identifikacija tijela ostalih ubijenih nije bila moguća. Na Kazanima, Grmu, Malinama i Boguševcu ubijeno je ukupno 47 ljudi.

Na pomoćnom terenu stadiona Koševo je 27. novembra 1998. godine obavljena ekshumacija posmrtnih ostataka 28 vreća u kojima su se nalazili posmrtni ostaci najmanje 23 mrtva tijela, što je broj tijela utvrđen nakon DNK analize. U jednoj su se vreći nalazile kosti životinje. Identificirani su Nevenka Bošković, Novka Lemez, Stojan Žuža, Duško Jovanović, Marko Bošković, Ana Lavriv, Mileva Drašković, Vasilj Lavriv, Predrag Šalipur, Dragomir Ćeranić, Kosta Vrančić, Duško Pešić, Ljeposava Pešić, Slobodan Minić i Ago Šteta. Njegovo je tijelo predato federalnoj Komisiji petog juna 2007. godine. Ago Šteta konačni je smiraj našao na sarajevskom gradskom groblju Vlakovo.

 

https://stav.ba/vijest/jedna-od-najmucnijih-epizoda-agresije-ago-steta-zrtva-s-kazana/5261?fbclid=IwAR0-_8GieugH7dz8pzesH0zmzYe0FtZLEO2HIIIgvJ2Dip7cPjGYwI_0x9U