Ostah s mislima na Naleta, Macana, Sehu, Macka, Cicu, Sajku, Sumara, Pedu, Gasu,Colu….rogaticke kafic legende i pozeljeh da uzivo uzivam nasu mladu dob. Al ,…Jazuk.
Ostah s mislima?!
Odbijah dimove skije uz jutrosnju sa kajmakom i s ocima na bukovu cumurku “odoh” u Stambol.
_Bi, nedje 97. jal 98. Ljetno doba i ispijah popdnevnu, haman u aksam, kod Naleta. Ulazi i izlazi mladez. Neko ucini pozdrav rukom, nemo prstima ono V, neki ga izgovore: pis, poneko se i osmjehne, a poneko i mig doturi. Nisam u nekim kasnim, al sam podobro stariji od vecine te mladjarije. I volim biti sa njima. Nekad za stolom, a nekad malo podalje od njih. Uzivo sam uzivo svoju srednju i njihovu mladu dob i , ama bas s mreakom, upijo taj mladi svijet pun novih rijeci, adeta i “pisova”.
Na vratima se pomoli i “gazda”. Nalet. I nako kustrav, mrsav,sav u nekoj hitrini veli:
– Vozdra , Moke. Sa ima? ( Okrenu se barmenu : Daj nam flasu Kamenog… i posalji koga sta za prezalogajiti.) Javil se buraz? Kako su kuci? Jes se umorio? Ja vala sad s brda doso. Dovuko sam prave robe. Kasnije cu ti pokazati. Ma mrak. (Nemam kad ni rukom ni prstima, ama nicim. On samo i samo mlati. Pita, leti. Leti djah u poso, djah u raju, djah u samo njemu razumljive odaje da bi iznjih iskako ko sa Alaginih kola, a da jos nisu Milka i Ruza stale uz ono : Ehhha.
Slusah ga neki vakat te zaucinih rukom, a i avazom:
-Ehhhhha.
Nasmija se Nalet, usta sa stolice , zagrli me i
– Jebiga, Nalet ostaje nalet.
Popismo Kameno, prezalogajismo usput nesta svasta i dogovorismo da cemo u subotu zajedno istoku.
Dodje subota, smjestismo se odmah iza ledja Hadzije ( Hadzija bijase sofer autobusa, pravi turcin. Ime mu ne upamtih, a potom ga niko nije ni viko. Svi samo: Hadzija) i “posta” krenu. Jedosmo usput leskovacke pljeskavice , bugarsko cufte, a u Jedrinama skembe-corbu sa simitom.
Rasprodali robu, maznuli lovu i sad valja istu vratiti turcima-stambolijama.
Sutradan, nakon aksamlijske noci u lijepu i malehnu hanu krenusmo u kupovinu pa posto je Stambol plaho golem veli mi da cemo taksijem.
Dodjosmo do taxistanice te ce mi Nalet:
– Necemo u ove.Hajmo u one tamo pa cemo probrat. Ma oni su zakon. Mrak. I taksisti su kod njih bolji.A i mjesta je vise, a gepek him je …ubio se. A cijena je ista. Jesil se kad vozio sa njima? Samo jos da bude onaj moj jaro. Ja vazda njega uzmem. Platim malo cekanje, a i njemu dobro. Jos ce nas na caj voditi. Ima jedna cajdjinica…ma caj boli glava……..
Mahnuh mu rukom. Ehhhaa.
-Nemoj da me vodi , a da me glava boli. Poslije.
Zagrli me , nasmija se i—
-Ma jok. Sve udure. Ma njihov crni caj.
I opet se nasmija. Nalet ko nalet.
-Eno ga moj jaro, i masuci mu meni ce , ma “Domuz” je nabolje taxi auto.
Pridjosmo turcinu, brki, taksisti:
-Arkadas, vozi …Kapalicarsija.
Ispijah voje srkove , dumah u dimovima skije i nagledah se u bukovu cumurku “Domuza” , starog americkog Linkolna. Nauzivah se ponovo rogaticke mladosti, kahve, Kamenog … Rogatickih Ljeta. Primusa, Oluja, Ibisa, Sosane, uranaka, korza, Baste…
Ti vakat prodje. Ljeta i ljeta. U setnji Bascarsijom udarih na njeg.
– Vozdra, buraz Moke. Sa ima? Otkud? Ksi doso?… Ma opremam kafic. Hajmo na kahvu. Ma nisam bas sav. Nesta me koci. Al valja deverati. Kako su tvoji? Ma hajmo….
Mahnuh mu rukom,i taman zaustih, a on ce:
Eehhhaa , Nalete.
Zagrlismo se i odosmo.
Ostah s pogledom na bukov ugljerak i stambolskog “Domuza”.
Ostah s mislima na Naleta, Macana, Sehu, Macka, Cicu, Sajku, Sumara, Pedu, Gasu,Colu….rogaticke kafic legende i pozeljeh da uzivo uzivam nasu mladu dob. Al ,…Jazuk.