Prije dvadesetak godina pitam ja svog oca Pašana, a.r. da li on zna nešto o našim precima. Iznenadi me kad reče, naravno da znam i poče mi nabrajati od prvog Katice, Mehmeda, koji je imao trojicu sinova, pa njihove sinove, pa unuke… Rekoh, a da ni sam ne znam zašto, sačekaj Dedo, (svi smo ga zvali Dedo) da to zapišem.
MOJI KORIJENI: Početak mog istraživanja
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
I Allaha se bojte –s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista , stalno nad vama bdi. (An Nisa´,4.1.)
Prije dvadesetak godina pitam ja svog oca Pašana, a.r. da li on zna nešto o našim precima. Iznenadi me kad reče, naravno da znam i poče mi nabrajati od prvog Katice, Mehmeda, koji je imao trojicu sinova, pa njihove sinove, pa unuke… Rekoh, a da ni sam ne znam zašto, sačekaj Dedo, (svi smo ga zvali Dedo) da to zapišem.
I tako krenu nešto za što nisam ni u snu mogao pomisliti da će doći do ovog nivoa. U prvi mah sam bio oduševljen što sam saznao ko su moji preci, ko su mi najbliži rođaci, ko su dalji rođaci… Ali, uočim veliki nedostatak tog mog zapisa. Nedostajale su ženske osobe.
Pitao sam Dedu za njih, neke je znao, ali većinu ne, ili je znao po nadimku, a najčešće po mjestu odakle je dovedena kao mlada, tako su postojale: Bukvička, Pediška, Gođenka i da sad ne nabrajam jer stvarno to mi ništa ne znači ako ne znam njeno ime i djevojačko prezime. Lijepo je znati odakle su došle ali je puno značajnije čije su kćeri i ko su joj braća i sestre. Znam da su naše djevojke kad se negdje udaju zvale Katićuše ili Buratke (po našem selu Burati) i tu bi se gubio svaki trag. Naravno da su postojali „stari“ koji su poznavali veliki broj porodičnih veza, ali… vrijeme donosi i odnosi, mnogi su sa sobom na Ahiret ponijeli svoje znanje a da nisu to prenijeli nekom ko bi mogao nastaviti.
Nekad nije bilo tako zainteresovanih da ponesu to znanje, koji su smatrali da je nešto nebitno i da su to samo priče za stare. Međutim, desila se agresija na Bosnu i Hercegovinu, mnogi su pobijeni, nestali, a veliki broj se raselio sa svojih ognjišta po bijelom svijetu. Mislim da je ovo najteže što se desilo, da sad praktično nema zimskih seoskih sijela, ljetnih teferiča, raspusta i drugih okupljanja gdje bi se pričalo i raspravljalo gdje je ko, ko se oženio, koja se udala, ko je dobio dijete itd. Veliki broj preživjelih pokušava sa svojim vikendicama oživjeti selo, ali povratka nema.
Razišli smo se po svijetu, stekli nove prijatelje, stvorili nove navike, porodice, a onda je došla nostalgija za rodnim krajem. Srećom, novo doba je donijelo nove tehnologije, krenule se društvene mreže pa se okupljamo po raznim interesima, po porijeklu, po kraju odakle potičemo ili odakle dolazimo. Mnogi otvaraju svoje profile na Facebooku i drugim mrežama, ostavljaju svoje fotografije, a još mi je draže sačuvane slike iz prošlosti.
Nastavice se……