Kaze Sudija : dobro Remzija evo imamo uvid u tvoju ljekarsku dokumentaciju i slaze se sudsko vjece da vam se prizna status civilne zrtve rata, samo nam jos jednom potvrdi sta se dogodilo tog nesretnog dana sa vasom familijom, moja je Nena(Mama) pocela iznositi detalj po detalj dogadanja pokolja na Stopu u Zepi. U sudnici je vladala tisina a mene hvato neki strah…
Sjećanje na hrabru Remziju
Sjecam se kao djecak od 9 godina sjedim u sudnici te iste proklete 1983 godine sa mojom rahmetli Nenom koju sam zvao Mama, jer me ona odhranila.
Kaze Sudija: dobro Remzija evo imamo uvid u tvoju ljekarsku dokumentaciju i slaze se sudsko vjece da vam se prizna status civilne zrtve rata, samo nam jos jednom potvrdi sta se dogodilo tog nesretnog dana sa vasom familijom, moja je Nena(Mama) pocela iznositi detalj po detalj dogadanja pokolja na Stopu u Zepi. U sudnici je vladala tisina a mene hvato neki strah kao da sam slutio stace da uslijedi od tog straha sam se pricapio uz Mamine dimije i poceo tiho plakati jer od njene smirene izjave koju sam ja mnogo puta ranije slusao kao djete ispod jorgana kad bi dodi njen rahmetli Babo Šahin Hrvacic pa bih oni saptali i prisjecali se tog zlocina koji su pocinili SRBI.
Zavrsi moja Mama sa izjavom a onaj Sudija podize napola glavu podignutih obrva i upita dali znas Remzija koje to ucinio? A moja Mama bez imalo straha i oklijevanja rece ” Mile dugi i Mile kratki iz sela Mislovo sa kumom Rajkom Celonjom iz Podravanja.
Sudija je kao bjesna dzukela udario sakom o sto i skocio na noge, mislio sam dace on da pride mojoj Mami daje bije tako je bjesan izgledo a onda zaurlika ko ranjen Međed “SRAM TE BILO STA PRICAS TI LJAGAS CASNE LJUDE NOSIOCE PARTIZANSKE SPOMENICE, VODOTE JE!
Nastaje galama u sudnici neznam ni ko galami pridose ona dva Milicionera i pocese mene da vuku za onaj moj vuneni dzemper sto mije Mama isplela bas da obucem kad snjom podem u Sarajevo jer je ona bila sigurna takode dace dobiti tu neku penziju kao civilna zrtva rata, bas smo se radobali, ja se scapio uz Mamu i placem a ona kroz suze meni rece idi sine, mada sam joj bio unuk, idi sine kod tetke Bjelke docu ja onaj hraljavi sudija se opet prodera i rece pustite to djete! Remzija mores ici kuci sa tim djetetom dobices pismeno sudsku odluku.
Izasli smo ja i moja Mama ama bolan stetni samo sto nas nisu tukli i sto moju Mamu nisu zatvorili u zatvor, idemo kod Mamine amidzicne rahmetli Hadzi Bjelke (Hrvacic) Tabakovic pola placemo a na momenat me ona poljubi po kosi i zasmije se pa prosapunja ma neka sam him vala rekla pa kad bi sad umrla, eh moj brate kad se sad toga sketim zaplacem i tek sad shvatam kroz sta je prolazio taj moj Bosnjacki narod.
Imam zelju da jednoga dana ovaj pokolj ostane zapisan na kamenu bas onom ljutom Zepskom kamenu i da se nikad nezaboravi i ne ponovi, da vise nikad nase Nene i nase Mame ne sapucu svoj unucadi pod jorganon sta smo mi Bosnjaci ptezivljavali kroz stoljeca.
Da se nikad ne zaborave zaklane i spaljene zrtve pokolja 1943 godine na Stopu u Zepi,
Da se ne zaborave poklane porodice: Hrvacic, Imamovic, Halilovic i Karic. Jedina prezivjela djevojcica je bila moja Nena (Mama) Remzija (Hrvacic) Odzakovic, da se dragi Allah smiluje svima koji su stradali u ovom pokolju i mojom Mami da him podari lijepi dzennet, Amin ya Rabbi!!
Nusret Merhima Odzakovic