Život na Žepskoj planini je davno započeo i u nekim čudnim epizodama traje i danas. Nema baš mnogo tragova-svjedoka: poneki zanimljivi naziv livade ili bunara, odavno truhla ograda od poredanih jelika ili dva slova i datum na bukvi koji su gotovo zarasli i postali nečitljivi.
OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Od Čavine jame do Zlovrha
Seid Zimić
Život na Žepskoj planini je davno započeo i u nekim čudnim epizodama traje i danas. Nema baš mnogo tragova-svjedoka: poneki zanimljivi naziv livade ili bunara, odavno truhla ograda od poredanih jelika ili dva slova i datum na bukvi koji su gotovo zarasli i postali nečitljivi. Vrijeme radi svoju zadaću. Moja mati, djevojčica od desetak godina, je zapamtila i sa puno emocija mi ispriča …
Baš je bilo zanimljivo sa Hasnijom Stopkom odrastati po planinskim nedođijama. U gluho doba ovce u “zabran” da se napasu (u zvona trave da se ne čuju) i praskozorjem kući – može šumar bahnuti. Sa Hasnijom nije bilo straha, jer je Hakija tu negdje u blizini, a puška uvijek u pripravnosti. Lovac nad lovcima. I njegova kuja Bira je znala sve njegove marifetluke. Ljeti, kad Hakija u ruksaku nosi plijen, za njim roj muha i pola planine mu se smije zbog lošeg maskiranja.
Odavno nema Hakije i Hasnije Štitkovac, ni kuja Bira nema spomenik, samo šture uspomene moje majke “Mujačkuše” koje traju kao i naušnice što joj je pred smrt ostavila Hasnija. Sedamdeset svakakvih godina nije izbrisalo uspomene . . .