TRIDESET I PRVA GODIŠNJICA ARMIJE REPUBLIKE BOSNE I HERCEGOVINE
Danas 15. aprila 2023. godine se na dijelu Federacije Bosne i Hercegovine s’ bošnjačkom većinom na dostojanstven način obilježava Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, a ovaj je datum jedan od najvažnijiha datuma u modernoj povijesti naše Domovine.
Sutra, 16. aprila je punih 30 godina od teškog ustaškog zločina u Ahmićima kod Viteza, u kojem je mučki ubijeno 116 bošnjačkih civila, a selo je opljačkano i spaljeno. Ovaj i druge ustaške i četničke zločine Bošnjaci nikada ne smiju zaboraviti i stalno trebaju insistirati na hapšenju i procesuiranju zločinaca i u dovama moliti Allaha, dželle še’nuhu, da zločince kazni zasluženom kaznom, a oni su zaslužili da ostanu bez pomena i poroda!
Ovaj moj tekst govori o Armiji Republike Bosne i Hercegovine, njenim šehidima, maloljetnim dobrovoljcima, invalidima, znanim i neznanim junacima, pohvaljenim i nepohvaljenim herojima, demobiliziranim borcima i svima onima koji su hrabro i bez oklijevanja stali da brane Republiku Bosnu i Hercegovinu. Policija i Armija Republike Bosne i Hercegovine su se uz Allahovu, dželle še’nuhu, pomoć, u nemogućim uvjetima oduprli znatno nadmoćnijim i brojnijim neprijateljima, koji su nadirali izvan granica Republike Bosne i Hercegovine, potpomognuti zločincima iznutra.
Sjećajmo se sa ponosom dana u kojima se u Republici Bosni i Hercegovini vodila odsudna bitka za: vjeru, Državu i našu i čast svih časnih građana naše Domovine i nemojmo kriti nepobitne historijske činjenice niti ih se stiditi, jer se Bošnjaci nemaju čega stiditi, niti koga mimo Allaha, subhanehu ve te’ala, bojati!
Muslimanima se propisuje borba koja im nije po volji. Ima stvari koje muslimani ne vole, a one su dobro za njih i onih koje vole, a one su zlo za njih, kao što stoji u 216. ajetu Sure El-Bekare: “Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono je dobro za vas i nešto volite, a ono je zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate.”
Aprila 1992. godine došlo je vrijeme da se Bošnjaci i druge patriote bore za svoju Zemlju, a više od jednog stoljeća su to činili za tuđe zemlje i tuđe interese, u prvim borbenim ešalonima diljem kršovitog Balkana i šire. Spominjali su se podvizi hrabrih Bošnjana u: Kavkazu, Austriji, Italiji, Mađarskoj, Turskoj i drugim zemljama, ali je ta borba bila pod nečijom tuđom komandom i za nečije „više ciljeve“. Bošnjaci su nakon dugog vremenskog perioda bili u prilici da se dokažu u odbrani: vjere, zemlje Bosne i Hercegovine i svih naroda u njoj.
U tako teškom historijskom trenutku, Armija i MUP Republike Bosne i Hercegovine su pokazali najviši stupanj morala i spremnosti da se bore za najviše ciljeve, koji ostaju kao univerzalna vrijednost, a u redovima Armije i MUP-a je bilo mjesta za sve one koji su se željeli dokazati kao patriote svoje Domovine.
Hiljade šehida su postigli šehadet na putu otpora agresorima. Hiljade neznanih bosanskih junaka, čija se imena ne spominju u knjigama, ne čitaju na svečanim postrojavanjima i koji se ne pozivaju na obilježavanja značajnijih događaja su se svojim hrabrim podvizima nebrojeno puta suprotstavili agresorima oslobađajući kote za koje su vojni stratezi tvrdili da su neosvojive. Oni ostaju zapisani tamo odakle se ne brišu pohvale, gdje se ne poništavaju naredbe, gdje je vječnost, kod Onoga Koji sve stvara i rastvara. Budimo ponosni što smo bili sudionici herojske odbrane Republike Bosne i Hercegovine i što smo u svoju Bosnu i Hercegovinu ugradili dio sebe!
Pripovijeda Mesruk: „Pitali smo Abdullaha ibn Mes’uda o značenju ajeta: Nikako ne smatraj mrtvima one koji su ubijeni na Allahovu putu! Ne, oni su živi i opskrbljeni su kod Gospodara svoga! Pa je rekao: “Pitali smo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, o tome, pa je rekao: “Njihove duše su kao zelene ptice koje slobodno lete u kojem hoće džennetu, a potom se vraćaju u kandilje, koji su okačeni o Arš. Dok su u takvom stanju, tvoj Gospodar ih promatra i kaže: “Tražite šta poželite!” Kažu: “Šta još da tražimo kada letimo po džennetima kuda želimo?” Kada vide da ih neće pustiti dok nešto ne zatraže, reći će: “Molimo te da nam na dunjaluku vratiš duše u naša tijela, da budemo ubijeni na Tvome putu!” Kada vidi da neće tražiti ništa drugo, ostaviće ih!” (Ibn Madždže)
Zasigurno bi neprijatelji Republike Bosne i Hercegovine uz Allahovu, dželle še’nuhu, pomoć bili potpuno poraženi da im njihovi sponzori i supervizori sa Zapada i Istoka nisu pomagali na razne načine, a embargo na uvoz oružja bio je jedan od poteza kojim nas je Zapad želio prisiliti na predaju! Uprkos tome nije se desio naš očekivani poraz i predaja bez borbe, već smo vodili borbu sa kojom se treba ponositi svaki istinski građanin Bosne i Hercegovine.
Hiljade Bošnjaka se mjesecima goloruko odupiralo neprijatelju u nadi da će uspjeti zarobiti nešto od lahkog naoružanja, tenkovi su zaustavljani sa flašama benzina i balvanima i tako je obarana teorija o četvrtoj vojnoj sili u Evropi, koja se smatrala nepobjedivom. Koliko je vodovodnih cijevi prepravljeno u lovačke puške, koje su nerijetko eksplodirale u vlastiti rukama! Kako su u početku pravljene improvizovane ručne bombe, jer drugih nije bilo! I sve bi to bilo drugačije da Zapad nije potvrdio embargo na uvoz naoružanja.
Bošnjaci su bili izloženi napadu onih koji su se Zapadu predstavljali za one koji i njih čuvaju od islama ili kako to oni kažu „Zelene opasnosti“.
Armija i MUP Republike Bosne i Hercegovine su se rodili u krvi i u kricima vlastitog naroda, koji nije imao drugog izbora, nego da se suprotstavi zlu, makar to suprotstavljanje ne imalo zdravu logiku i vrlo malo šanse po aršinima vojnih eksperata. Zbog toga bi mogli kazati da je borba u Bosni i Hercegovini bila puna kerameta, koji su se pojavljivali na naše oči, ali o njima Bošnjaci stidljivo ili nikako ne pričaju. Možda je razlog za to što kerameti nisu dolazili sa Zapada, pa ih je bilo stid da ih neko ne ospori, jer je naivna bošnjačka logika da je dobro samo ono što je dolazilo i dolazi sa Zapada ili je padalo odozgo iz utroba transportnih aviona, kao humanitarna pomoć Bošnjacima, koji tu preveliku dobrotu Međunarodne zajednice nikada neće zaboraviti.
Takvi su Bošnajci; sve znaju priznati, osim uspjeha vlastitog naroda i sve znaju spominjati, osim vlastite rezultate, a njih je na pretek.
Bosna i Hercegovina je zemlja čuda, Zemlja u kojoj su na našu žalost najmanje obezbijeđena prava onih koji su se istinski borili za nju, a u pravo su se uveli na različite načine oni koji ih ne zaslužuju, pa čak i oni koji su aktivno bili na strani agresora.
U knjizi Čudo bosanskog otpora, koja govori o najtežim danima oružane agresije i borbi za opstanak i slobodu Bosne i Hercegovine i njenih naroda, naš vrhovni komandant, rahmetli predsjednik Alija Izetbegović je napisao: “Mi smo svijetu priredili dva šoka. Prvi je bio taj naš otpor, naša žilavost. Očekivali su da ćemo biti razbijeni za dvadesetak dana. A grmljavina našeg otpora čula se do neba. To „čudo bosanskog otpora“ potpuno neočekivanog, kad mi ne samo da nismo poraženi i ne da se uspješno opiremo nego smo, hvala Bogu, svaki dan sve jači, dok je neprijatelj, iako jak, svaki dan sve slabiji. U ovom ratu skoro svi zakoni rata su poraženi sa njihove strane, ne sa naše. Drugi šok, je taj da se kultura ili ljudskost našla na našoj, a ne na njihovoj strani. Ako će već neko rušiti bogomolje, mostove, kulturne spomenike, ubijati žene i djecu, Evropa bi to očekivala od Bosanaca. Zašto? Pa tako je pisalo u njenim knjigama, to su te zablude širene stotinama godina. Mi smo za njih bili poludivlji svijet, porijeklom s’ Istoka, Azijati neki. Ali dogodilo se upravo da su oni od kojih su očekivali kulturu, narodi evropske provenijencije, ubijali nejač, rušili džamije, mostove. Mi to nismo radili.”
Danas u Bosni i Hercegovini klasično oružje šuti, ali se vodi bespoštedna borba na drugim poljima na kojima imamo sve manje istinskih boraca. Zato svi odgovorni Bošnjaci i patriote iz reda drugih naroda trebaju stalno imati na umu težinu odgovornosti koju su preuzeli na svoja pleća i predano raditi na očuvanju Države koja je skupo plaćena!
Dragi moji Bošnjaci i Bošnjakinje, moramo mijenjati svoje stavove i predrasude, kako nam svi drugi osim nas žele dobro, te kako su samo drugi sposobni i spremni na žrtvu! A, nije tako!
I nikada nemojmo doći u iskušenje da zbog nepravde i nebrige nadležnih institucija kažemo: „Da sam znao da će ovako biti, ne bih se ni ja borio!“ Borba je bila naša patriotska i vjerska obaveza i za nju ne očekujemo nikakva priznanja, pa čak ni ono ljudsko „Hvala“, jer se za slobodu i Domovinu valja boriti bez prizmenih kalkulacija! A konačan sud i nagrada za našu borbu su kod Allaha!
Još jednom, neka nam je mubarek Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine!
15. april 2023.g., Nezim Halilović Muderris,
ratni komandant
4. Muslimanske slavne brigade Konjic