Sjećanje na amidžu Kartal Rusmira Ruleta
Kako sam upoznao amidžu kojeg nikada nisam sreo
AUTOR: Semir Kartal
Tokom genocida u proteklom ratu 1992-1995 na području Rogatice niti moju porodicu nije zaobišla tragedija stradanja članova, te sam tako izgubio i amidžu. Rođen sam 1991. godine u Rogatici, prelijepom gradu u istočnoj Bosni, gradu koji kažu da je imao dušu, izuzetno bogatu historiju, tradiciju i prirodne ljepote, kao i sve ljude koji su ga činili tako lijepim gradom. Moj otac je jedini preživjeli iz njegove porodice, zahvaljujući opreznošću moje majke i nepovjerenjem prema situaciji u tim vremenima političkih previranja u Rogatici i BiH. Rekla je idemo iz Rogatice ne vjerujem ja nikome. U to vrijeme mnogi su znali šta se dešava i nijemo posmatrali i uvjeravali da se ne brinemo, da će sve ovo kratko trajati da niko neće nikoga bez razloga maltretirati.… a znali su da to nije tako, i svi znamo, čitajući šta se dešavalo i radilo u Rogatici, masovna ubijanja, spaljivanja žrtava, silovanja, prisilna zatvaranja, fizičke i psihičke torture i mnogi drugi teški zločini nad nedužnim Bošnjacima.
Uspjeli smo malo prije pada Rogatice otići. Ja sam imao 6 mjeseci, beba povijena u pelene. Srećom, prošli smo sve barikade otac, majka i ja, jer da smo ostali sve nas je ista sudbina čekala, zločinci su sve redom ubijali i spaljivali.
U Rogatici su ostali moj dedo a.r., nena a.r. i amidža a.r. vjerujući svima. Dedo i nena ubijeni su u ulici, ulici gdje su živjeli a njihovi posmrtni ostaci su pronađeni u ulici Krušćica, u strašnom zločinu za koji još niko nije odgovarao sa svojih još 8 komšija sve starijim ljudima koji su ubijeni i zapaljeni te se analizama DNK ne mogu još uvijek identifikovati. Ekshumirani su 2011 godine. Sa njima je bio i amidža kojeg je dedo odveo prije nego će i sam stradati, da se pokuša spasiti.
Od uspomena imam par slika, i zaista jedno lijepo sjećanje od ljudi koji su ga poznavali, od njegovog brata, mog oca, moje majke njegove snahe i sve moje rodbine, njegovih komšija i prijatelja koji su ga poznavali riječi da je to bio jedna duša od čovjeka, nikome nikad ništa nažao nije učinio. Gledajući slike i stalno čitajući kako ga drugi opisuju stvorio sam sliku o njemu, “upoznao ga” i imam taj osjećaj kao da sam ga poznavao.
Danas mu pišem sjećanje da ga se barem svi sjetimo Fatihom ili dovom.
O Ruletu svjedok koji je preživio genocid
Osim slika imam i uspomena kroz tekstove drugih ljudi koji su ga sreli prije nego je nastradao, gdje u jednom tekstu govori autor koji se uspio spasiti:
Početak maja 92 – „Skrasio sam se u Žožinoj kafani. Prazna. Samo Paja i Rule čekaju da neko dođe. Obradovan što ih vidim i što imam s kim sjesti, i razočaran što su još tu, što nisu nekud otišli, sjedoh.” Niste nikud otišli, šta čekate”? ”Moj brat sa ženom otišao nekud, babo i majka sami, ja ih ne mogu ostaviti, i neću”, veli Rule“.
„Nisu otišli. Ostali su. Rule sa majkom i babom, a Paja sa majkom“.
U drugom tekstu, svjedok koji je preživio genocid u Rogatici kaže:
19. juni 1992
„…čak su i moji likovi govorili da bježimo u Gračanicu, jer eno Meho Kartal odvede Ruleta na Holuć, ali nama se nekako ne dade, valjda se sudbina htjela poigrati sudbinama likova ovih posljednjih mohikanaca“.
1 Juli, 1992
„Mi smo se sakrivali zajedno sa komšijama, između ostalog bio je tu i Meho Kartal. Prije pada Gračanice, na samo dva dana, Meho je odveo Ruleta na Holuć. Taj dan smo bili bez Ruleta, a i nikad se više nije ni vratio”.
Himzo Čavčić njegov tadašnji trener
Njegov tadašnji trener odbojkaškog kluba Mladost Rogatica Himzo Čavčić, kaže mi ovako:
“Rusmira Kartala poznajem dobro, jedan od najboljih odbojkaša u to vrijeme u Rogatici. Imam jednu anegdotu, kad je počeo da trenira, tvoj djed Meho me pita: “što barem nisi uzeo onog većeg, tvog babu“, a ja mu kažem“on će biti veći i od njega“ i bio je. Momak kakvog se samo poželjeti može, žao mi ga je, nek mu je rahmet.
Omiljen u društvu, svi su htjeli da se druže sa njim, jednostavno lijepo odgojen i pametan. Bila je to ekipa zgodnih momaka. Jednom na utakmici na Ilidži prilazi mi grupa djevojaka, kažu: “treneru, ovi tvoji dobri, daš li nam kojeg, daj šta daš svi su dobri“, i stvarno bili su svi tu negdje u godinu dvije. Ovo će ti reći i sve njegove kolege, i još više, oni bolje znaju.“
Paja o Ruletu
Jedno sjećanje njegovog komšije, prijatelja i saigrača njegovog Paje iz odbojkaškog kluba u kojem je tada igrao i koje želim da podijelim:
„Baš si me prijatno iznenadio svojim javljanjem a posebno mi je drago da želiš saznati više o svom amidži Ruletu. Ja sam Ruleta, tako smo ga mi u raji zvali, upoznao prvi put u petom razredu osnovne škole, dakle daleke 1978-me godine. Igrom slučaja se desilo da oba dvojica počnemo trenirati odbojku za školski tim.
Sjećam se da smo sa školskim timom, veoma uspješno, reprezentovali našu školu na nekoliko regionalnih i republičkih takmičenja. Bili su to dani kojima smo se, veoma rado, u sjećanju uvijek vraćali. Nedugo zatim smo postali juniori rogatičkog odbojkaškog kluba OK Mladost tako da smo se češće viđali i tim se naše prijateljstvo još više učvrstilo.
Pored odbojke, u to vrijeme smo imali krug prijatelja s kojima smo izlazili po kafićima pa je to donijelo i jedan drugi aspekt našeg tinejdžerskog života. Rule je išao u mašinsku tehničku i bio je veoma omiljen i popularan u svom razredu. Većina učenika je bila „čaršijska raja“ tako da je Ruletova popularnost bila očigledna i izvan školskih klupa. Po završetku srednje škole smo otišli na obavezno dosluženje vojnog roka i nismo se vidjeli više od godinu dana, ali to nije ništa promijenilo, jer smo opet nastavili tamo gdje smo stali.
Kao sportista, Rule je bio jako tehnički nadaren. Odbojka mu je bila glavna, mada je okušao svoju sreću i sa fudbalom. Po povratku iz vojske Rule je postao kapiten tima a samim tim i jedan od najboljih odbojkaša generacije. Kad je u pitanju sport, bio je veoma strpljiv i uporan i uvijek je cijenio svoje suigrače i pomagao koliko god je mogao. Takmičili smo se u republičkoj ligi „jug“ tako da smo redovno putovali širom BiH a ta putovanja su bila doživljaji koji su zauvijek ostali urezani u mom sjećanju. Jednom prilikom, čini mi se na gostovanju u Čapljini, zagrijavanje pred utakmicu bacamo lopte na koš i svi pokušavano „zakucati“ i jedan od naših suigrača se uhvati za obruč koša pa se ona tabla od pleksiglasa rasu u hiljadu komada. Dolazi trener Čapljine, galami, viče pa jeste li vi normalni, ko je to uradio, a Rule, kao jedan po visini najnižih od nas, diže ruku i veli ja sam. Svi smo se pogledali i počeli se histerično smijati.
Kao osoba, Rule je bio duša od čovjeka. Tih, umjeren, blag, moderan, vrijedan, odan, veseo i uvijek nasmijan. Nikada nije galamio i svoje mišljenje bi odmjereno davao. Izbjegavao je konflikte mada je imao svoje čvrste stavove o svemu. Ako nije bio raspoložen za nešto rekao bi „ Ne moooooogu ja to“, ako nešto nije htio uraditi rekao bi „ Ma hoću, boli me briga“. Ako mu ponudiš nešto za jesti i pitaš ga možeš ti ovoga uvijek bi odgovorio „ Ja to najviše volim“. Ovo su bile stvari tipične za Ruleta i kad god ga spomenem sjetim ih se.
Rule je imao izuzetan respekt prema svojim najbližim. Majku je volio iz dubine duše i bio je spreman sve učiniti za nju, uvažavao je mišljenje svog brata i često bi gledao na njega kao na svog idola. Mislim da je oca Mehu, dobro poznatog čovjeka i aktivistu u gradu, respektovao ali se malo i plašio da ga ne povrijedi ili iznevjeri nekim svojim postupkom ili „neuspjehom“ pa je to ostavljalo neku vrstu pritiska na Ruleta. Što se tiče djevojaka, bio je popularan, mada on to nikada nije htio prihvatiti niti uzeti zdravo za gotovo. O Ruletu se može napisati knjiga, ja ti ovdje napisah što mi trenutno pade na pamet a toliko je toga bilo, Prvi majevi u Kovanju, Nove godine u Kukavicama, izleti pored Rakitnice, košarka na igralištu, putovanja sa OK Mladost, MOSI igre, kupanja na Prači, korzo u Goraždu, kupovina po Sarajevu, bilijar i piće nakon fajronta „kod Žoleta“… Rule i ja smo zajedno radili kao konobari „kod Žoleta“ u Plavom Biseru.
Poslednji put sam ga vidio u maju ’92 na jednom od skupova na trgu. Pozvao sam ga da dođe kod mene u stan jer je izgledalo „sigurnije“ biti u zgradi zbog granatiranja, ali mi je rekao da je teta Majda slomila nogu, da je u gipsu i da je ne može ostaviti kući samu s Mehom.
Ruleta je znao cijeli grad, svi su ga respektovali kao divnu osobu i vrsnog sportistu. Imao je Rule svoju raju, nekoliko pravih prijatelja, i meni je privilegija što sam bio jedan od njih.“
Samir o Ruletu
Još jedan od njegov najboljih prijatelja, njegov Samir kaže sljedeće:
“Baš me obradova ******, i sa suzama u očima pročitah tvoju poruku. Šta ćeš, tako nas zapalo, dušmani nas pobiše, rastaviše (njega odvedoše sa Holuća zajedno sa mojim babom) Binu, Dinu, Memicu, Rikija, Denisa, Edu, Šekija ubiše nekako na početku, Paja u logoru zaglavi, Žiga ranjen, drugi raseljeni. Mogu ti samo reći da smo bili ko braća, družili se, planinarili, hodali po kafićima kod Šehe, Cole, Čiče, Sade, Plavog bisera, Žutog, Kamina, Ruže, Fiće…igrali odbojku, košarku, fudbal…
Rule je bio fenomen za sport. Odbojka mu je bila glavna, on tamo jednostavno dominira. Jednostavno bio je jedistven kao jaran i sportista. Teško mi je sve to opisati da šta ne bih izostavio. Znam isto i da ti je stari volio brata Ruleta u bezkraj. Pušio je Bijeli Lord (kaže ko puši Lord pa taj je i sam lord). Te bi cigare navečer često završile u mom džepu jer on nije smio nositi kući od Mehe, a ja nisam pušio pa ako majka nađe nije me ružila jer je vjerovala u mene.
Smiren, staložen, nikad frka a kad provali čitavu noć smijeh, “zajebancija”. A kad bismo sjeli u kafić on kaže tebi zelena a ja ću ovu bordo (pivkara).
Nikad niko od nas nije sikirao roditelje, išli smo jedni kod drugih, jeli, pili jedni sa drugima, nikada problema nije bilo nikakvih.
Otišao je na Holuć i odveden je zajedno sa mojim babom. Zadnji razgovor sa njima je bio negdje 04.05. Zadnji razgovor sa njima zovem ih :”hajte ba ovo nije šala, ja zamalo ne pogido’ na bosanskom šamcu”, kažu :”ma jok ba mi kod Žože evo sjedimo”,… Isto tako 05.05. je za mene uvijek u mislima, tad mu je bio rođendan…”
Još uvijek tražimo posmrtne ostatke mog amidže
Danas 05.05.2023. još uvijek nismo našli posmrtne ostatke mog amidže Kartal Rusmira Ruleta, barem da imamo mjesto gdje proučiti Fatihu, dovu. Još uvijek je pitanje zašto oni koji znaju ne kažu gdje su posmrtni ostaci naših najmilijih, jer nakon 30 godina od genocida ni porodicama žrtava više nije bitno hoće li neko odgovarati ili neće pred ovozemaljskim sudom već samo da dostojanstveno ukopamo naše najmilije.
Teško je zamisliti da osobe koje znaju mogu i dalje da žive na kostima naših Rogatičana, a svjesni su toga. Razne su mogućnosti prijave saznanja o kostima nestalih Rogatičana, Institut za nestale osobe ima opciju anonimne prijave i na mobilni broj i putem mail-a. Kupiti karticu broj, poslati poruku ili Institutu ili članovima porodica žrtava, bilo kome o mjestu kostiju naših najmilijih, a da niko to ne zna, neće biti izdajnici svog naroda ako kažu gdje su kosti nevino stradalih komšija.
Nama ostaje samo nada u nekog časnog komšiju da će do kraja svog života na bilo koji način reći lokaciju kostiju naših najmilijih kako bismo ih dostojanstveno ukopali i imali gdje da Fatihu proučimo.
Rahmet ti dobroj duši moj dragi amidža, mislimo na tebe, sjetimo se dovama i čuvamo ljubav prema tebi, tvoj brat – moj babo, i ja, i tvoja bratična, moja sestra koju isto nisi dočekao da vidiš i zove se isto kao i tvoja majka, tvoja snaha, svi tvoji drugovi Samir, Paja i svi koji su te poznavali takvog dobrog kakav i jesi bio.
Sjetimo se Fatihom dovom i svih ostalih naših nevino nastradalih Rogatičana.
AUTOR: Semir Kartal