TEKIJA GORI
vec 10 dana zatvoreni smo, nas nekih stotinjak gradjana u tim prvim danima krvavog bezumnog pohoda razuzdanih zvijeri, koje nemogu nazvati ljuskim bicima.
Nalazimo se u zgradi Srednjoskolskog centra u Rogarici.
Najednom se prolimi glas koji jeci :” Tekija i Gracanica gori’
Kao ptica uzletih stepenicama na zadnji sprat u ucionicu juznog krila zgrade, zbog boljeg pogleda, a noge vec olovno teske.
Drhteci se penjem na skolsku klupu sticanja znanja, sto sad obuce ruho pakla.
Pogled se ukoci. Dah od uzasa zasta, u grlu me steze, a suza nece. Ne nedam da mi zamagli taj prizor slike, sto se urezuje u mozak za vjecno pamcenje.
Prozimaju me bolni srsi kroz citavo drhtavo tijelo i dusu.
Gledam kuca mi gori. I ne samo moja. Sve kuce vriste u plamenu u mojoj rodnoj ulici.
U trenu, kao da krila dobih, poletjeh kao ptica, u mislima svojim, poletjeh samo kao spas, samo pogledom.
A koga sad da spasim.
Gledam, Tekija, Gracanica gori,. Pucnjava i metez onih starih, zena, majki, djece uz bolne krikove se razlijeze.
U tom bezumnom trku spasa, pogodjeni padaju, dok krv se ulicom siri uz miris smrti i paleza.
O!!!! Boze imajuli ovi duse?
Plamenovi se k’o u azdahe jezici vijaju, kuce jece pucaju, prolamaju se od boli, u zgariste svoje, dok dimnjaci prkosno stoje.
Tezak miris dima pomjesan sa izgorjjelim tijelima siri se sve vise i donas u ucionicu dodje.
Dusa me boli. Letim kao spas, a koga da sad spasim iz tih kanjdzi pakla. Boli me nemocnost.
Ja vec slomljenih krila.
Pogled mi se magli.
Nevidim vise ni komsije ni prijatelje, ni nase tople domove pune ljubavi.
I Bog posla kisu.
Kisu tako mocnu i jaku da azdaja povuce svoje jezike
Kisu da sapere mucenicke duse, sto se sa olaksanjem vinuse u nebo u ljepse utociste.
Najednom sve utihnu.
Ja vec slomljenih krila bolom okupana. Nemogodoh nikog da spasim.
Vec mokrih polomljenih krila, vratih se tu medju svoje, medju zive….
A u dusi mi odzvanja pjesma bola ” ne, ne lomite mi krila”…
Umjetnik i pjesnik
Kimeta Soso
Bosna I Hercegovina
Sarajevo, 16.06.1996.
Moj rad u akvarel tehnici predstavlja moju Tekiju pustu, bez domova, samo zgrada Osnovne skole stoji, kao svjedok tog zla.