31. godišnjica zločina nad civilima Rogatice
Ne smijemo šutiti o mučkim ubistvima Bošnjaka
AUTOR: Džemal Smajić
Danas sam prisustvovao obilježavanju 31. godišnjice stradanja Bošnjaka Rogatice. Organizatori skupa su bili članovi porodica i prijatelji ubijenih Bošnjaka Rogatice okupljeni u Udruženje “Suza”, Medžlis Islamske zajednice Rogatica i Goraždansko muftijstvo.
Okupljanje je počelo posjetom masovnoj grobnici u selu Rakitnica.
Prilikom obraćanja u selu Rakitnica sam između ostalog rekao:
„Sebi na neki način dajem za pravo da kažem nekoliko riječi, jer sam rođen i živio ovdje, te dočekao početak rata. Dobro znam šta se dešavalo na prostoru Rogatice. Bošnjaci su ovdje bili zastupljeni sa 63 posto populacije. To je narod koji je bio miroljubiv koji je uvažavao i poštovao druge i drugačije. Odgovorno tvrdim da niko nije imao razloga da mrzi Bošnjake jer su uvijek bili dobronamjerni prema drugima i nisu nikada sijali mržnju niti prezir. Zapitajmo se šta je to nagnalo komšije Srbe i agresore iz Srbije da krenu sa svim tim mučkim progonima, zvjerstvima, ubijanjima takvog miroljubivog bošnjačkog naroda?!
Zbog svih žrtava koje su mučki ubijene ne smije se šutiti o zločinima na području Rogatice, ali i cijele Bosne i Hercegovine.
Stvari se moraju nazivati pravim imenom. Ti ljudi nisu stradali, oni su ubijeni mučki od agresora iz Srbije koji je došao ovdje, ubijeni su od komšija Srba i to treba reći. Imam osjećaj kako u posljednje vrijeme Bošnjaci sve više šute o tome, ne pričaju, ustručavaju se. Neću da kažem, ali kao da se i stide da pričaju o tome. Mi moramo pričati da su u Rogatici mučki ubijali, silovali, da su čak silovali i dječake i djevojčice. Mi o tome moramo javno govoriti.
Porodice koje su se vratile na svoja prijeratna mjesta prebivališta, danas u manjem bh. entitetu nemaju nikakva prava, trpe diskriminaciju, čak i zlostavljanja uprkos svim pravima koja su im Dejtonskim mirovnim sporazumom i Aneksom 7 zagarantovana.
U Aneksu 7 u Članu 1., tačka 2., stoji ‘da povratnici imaju pravo na bezbijednost, da ne budu diskriminirani ni po kom osnovu, ne smiju biti zastrašivani, kao i da imaju pravo na život i integraciju’. Na žalost, oni koji su zaduženi za civilno nadgledanje i provođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma ne rade svoj posao. Ovdje prije svega mislim na Visokog predstavnika Šmita (Christian Schmidt op.a.) jer se oglušio o Aneks 7. Žao mi je što on danas nije ovdje, jer je zadužen od međunarodne zajednice, od 55 članica PIC-a, da nadgleda Dejtonski mirovni sporazum i Aneks 7 koji upravo govori o tome.
Visoki predstavnik radi i djeluje samo tamo gdje su Bošnjaci u većini, u jednom dijelu Federacije, i ne u cijeloj Federaciji BiH.
Pitam se sada ovdje: ‘Zašto on ima potrebu da samo tamo djeluje jer tamo nema diskriminacije kao u Rogatici, kao u manjem bh.entitetu’? Dođite u Sarjaevo i vidjet ćete koji je to procenat Srba koji dolaze na posao sa Pala, iz Lukavice i drugih okolnih mjesta. S druge strane, pogledajmo koliko danas radi naših povratnika u Rogatici, Višegradu, Foči i drugim gradovima u manjem bh. entitetu. To je eklatantno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i od strane visokog predstavnika koji je nadležan i zadužen da povratnici ne smiju biti diskriminisani ni po kom osnovu.
Bošnjaci u manjem bh.entitetu su diskriminisani po etničkom, vjerskom, pa čak i političkom osnovu.
Svjedočimo zastrašivanjima Bošnjaka i raznim drugim stvarima. Da podsjetim, imali smo nedavno slučaj brutalno pretučene porodice Memišević u Višegradu. Do danas se ne zna ko je počinioc, mada mi to svi znamo. Znamo iz koje grupe to dolazi, iz kog naroda. Dva puta sam pozivao do sada Državnu agenciju za istrage i zaštitu, SIPA-u, da se uključi u taj slučaj, da istraže da bi oni koji su to uradili bili privedeni i da bi se vama koji živite ovdje donekle vratila vjera u pravo i pravdu. Ali, pravda ne dolazi sama, ona se mora tražiti.
Zločini koji su se desili ne smiju se zaboraviti, nego se o tome mora govoriti i posjećivati stratišta.