Kada je prije tri godine epska izložba „Exodus“, slikarski opus maestralnog Safeta Zeca, otvorena u potočarskoj fabrici akumulatora, mjestu gdje su se Srebreničani jula 1995. godine nadali spasu, a, umjesto nade, dobili suze, strah i smrt, svako djelo na platnu iznova je ostavljalo bez daha. Gotovo da su sav bol i užas bili opipljivi.
Ljudsko osvještavanje
Kao umjetnički odgovor na ljudsku tragediju i besmisao rata, opus „Exodus“ sastoji se i od dodatna tri ciklusa djela „Ruke na licu“, „Suze“ i „Zagrljaji“. Danas, na 28. godišnjicu genocida u Srebrenici, Zec je za „Dnevni avaz“ rekao da je te slike morao napraviti.
– To je moj jezik, sredstvo kojim se služim, vjerujući da sam na taj način dio velikog ljudskog osvještavanja užasa koji se, nažalost, i danas u savremenom svijetu dešavaju. Srebrenica je moj, naš bol. Moja i naša obaveza je da se sjećamo, da doprinesemo time da naša djela idu ka tome i apeliraju da se taj nevjerovatni užas nikada i nigdje više ne ponovi – rekao nam je Zec.
Dodao je da je izložba u Potočarima dio njegovog intimnog zadovoljstva.
– Taj opus je moj život, to mi je obaveza. To su djela koja i dalje postoje, koja će i dalje biti izlagana i govoriti istinu šta se tu dešavalo. A ja i dalje nastavljam s tim. Zapravo, svako moje djelo čini neki ljudski napor, likovni, da govorim o stvarima koje su naše. Ja ne mogu govoriti o drugima, mislim mogu, ali ako imate svoje bolove, svoju ranu, što bih sada govorio o drugima. Naravno, one su duboke. Predstavljaju opomenu i prilog o općem ljudskom, zapravo, bosanskom naporu da na toj vagi zlih i dobrih predstavljaju dobro – istakao je maestro Zec.
Vjeruje u snagu svojih djela.
Užas od zemlje
– Vidite koliko traje to osvještavanje. Mi nismo imali pravednog pobjednika u tom nesretnom ratu. Imali smo pravednog gubitnika, ali nije se desila ta smjena ljudi koji su duboko učestvovali u kreiranju tih ciljeva. Tako da, mi, evo, više od 30 godina na razne načine pokušavamo reći istinu. A istina postoji, ona je jedna. Ne mogu postojati dvije. Ali barem do jednog dijela ovih naroda ta istina nije još doprla. Ne žele je prihvatiti vjerujući propagandi da to nije bio genocid, da to nisu ti brojevi… Kada vidite te bijele nišane… Boli! Ne može to biti nečija igra dekoracija, nečija laž… Ne može, kako to da bude – vrlo emotivno je poručio Zec.
Naglašava da niko ne zna šta nas čeka, ali…
– Čovjek i u miru ima svoje svakodnevne probleme, živjeti život nije lako i kada je sve uredu, a ne kad te potrese, kad sve izgori, kad te poubija, kad ti od zemlje napravi užas… Kome i čemu to? Ne znam, ne mogu da shvatim ovu zemlju, civilizaciju i ljude danas. To je za mene kontinuirani poraz dobrih nad zlim, koji se nadjačavaju – zaključio je Zec.
Pridobiti na stranu zla
– Užasno je da postoje generacije koje nisu bile ni rođene tada, a već su uspjeli da ih pridobiju na stranu zla, na stranu greške onih koji su sve to počinili. To je nešto nevjerovatno, ti mladi ljudi koji vladaju elektronskim informacijama, koji su u stanju da jednim klikom saznaju sve. Nevjerovatno je da imamo pogrešno informirane i odgojene mlade generacije koje bi trebale da preuzmu ulogu novog doba – rekao je Zec.
Piše: Nerma Ajnadžić