R A T
(1941. – 1942. godina)
Odmah na početku rata jednog dana naišla velika vojna formacija jugoslovenske vojske koja je noćila u Žepi. Čule su se i priče da je sa tom vojskom bio i kralj.
Nove vlasti pozvale su narod da preda oružje, a naš dobri i pošteni Bošnjanin se odazvao tom pozivu i danima se čula pucnjava u Žepi-šenlučenje, jer su ljudi htjeli da ispucaju municiju i da tako predaju samo oružje. Željeli su da žive u miru.
Dok ovo pišem sjetih se jednog citata iz jedne knjige Meše Selimovića : “Muslimane je najlakše prevariti lijepim riječima; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjama, dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je šta se oko njih dešava, a onda odjednom, sve počinje da ih se tiče, sve prevrnu i okrenu naglavačke“. Da ovdje još dodam i one izjave Pavelića: „Muslimani su hrvatsko cvijeće“
Srbi iz okolnih mjesta ne samo da nisu predali oružje, nego su se još više naoružavali. Ubrzo se pojavila komita-četnici koji su napadali muslimanska sela, ubijali ljude i palili kuće i pljačkali. Žepljaci su se odmah organizovali i počeli držati straže. Pošto sad nije bilo oružja ljudi su nosili sjekire, vile, a bila je i poneka sablja i veoma rijetko neko vatreno oružje, pištolj i poneka lovačka puška. Brat Galib je imao sablju i očev gaser.
Mi djeca smo gledali kako se ljudi okupljaju i odlaze na položaje, još nas nije bilo strah.
Jedan Kulovac (mislim da mu je ime bilo Salih) mi je pričao da je tih dana dolazio neko od organizatora ustaškog pokreta iz Sarajeva i jednog petka poslije džume namaza pozivao narod u ustaše, našto je moj otac reagovao riječima : “Nemojte misliti da mi možemo pobiti sve Srbe niti oni nas, naš usud je zajednički život.“
Ubrzo su četnici napali Žepu. Žene i djeca su ostali po kućama, a muškarci su se sklonili u šume i pećine (poznata Asimova pećina). Moj otac je sa nekolicinom Žepljaka otišao za Ragaticu, a onda iz Rogatice za Goražde i dalje za Sarajevo. U Sarajevu je postavljen za skrbnika muhadžira koji su dolazili iz Istočne Bosne.
Mi djeca smo sa majkom ostali sami u Žepi. Nismo smjeli biti u našem stanu zbog četnika koji su sad često dolazili u Žepu i pljačkali. U početku smo se bili sklonili u kuću kod mlinara Selima, jer četnici nisu dirali mlinare pošto su morali kod njih da melju žito.
Jednog jutra sam pošao u stan da nešto donesem. Idući prema mektebu primijetio sam dvojicu četnika. Odmah sam skinuo neke stare cipele – kalavare koje sam bio obuo i potrčao nazad, a četnici su zavikali :“Stoj!“Oni su isto potrčali za mnom. Ja sam utrčao u kuću i sakrio se iza zemljane peći. Četnici su tražili od domaćice da me izvede. Ona je prvo izvela svoga sina, ali oni su joj rekli da nije to taj dječak, pa je onda morala izvesti mene. Kad sam izašao iza peći, oni su tražili da im dam vojničke cipele. Kad sam ja pokazao te kalavare, jedan četnik me ošamario i rekao da se spremam da idem sa njima u Mislovo. Dok su se oni sad raspravljali sa ženom koja je takođe tvrdila da ja nisam imao nikakve vojničke cipele, ja sam uspio da pobjegnem prema rijeci i da se sklonim pod jednu stijenu. Ubrzo su četnici galameći po selu odjurili psujući prema rijeci.
Dajdža Hasib je u Štitkov Dolu imao jednu manju kuću, pa smo se mi preselili u tu kuću. Nešto najnužnijih stvari majka je prebacila u tu kuću. Otac je imao veliku bogatu biblioteku (pun jedan dvokrilni orman). Majka je uspjela da iznese samo manji dio knjiga . Pošto je majka bila nepismena žena i nije poznavala vrijednost tih knjiga ona je uzela one najveće. Uglavnom su to bili razni kitabi i 5 poveza „Behara“, jer je otac bio pretplatnik na „Behar“ i na kraju svake godine bi iste uvezao u knjigoveznici. Knjige su smještene na jedan salaš. U toku rata knjige su dobro stradale od miševa, a Boga mi i od pušača jer je trebao papir za zamotavanje duvana.
Do danas su ipak sačuvana 2 poveza ovih Behara za 1932. i 1935., a 4 knjige (ćitabe) pošto su pisani na arapskom jeziku dao sam Muharem ef. Hasanbegoviću koji je tad bio imam u Goraždu (danas mislim da radi u IZ u Sarajevu). Sačuvali smo i Vasijetnamu – oporuku, koju je otac pisao 1936. godine i koja se nalazi kod mene.
Mi smo tad živjeli u Štitkov Dolu. Majka je sa sestrama ostala do kraja rata. Sjećam se svih tih ljudi-domaćina iz Štitkov Dola: Bećir, Ahmo, Alija-hodža, Šaćir, dajdža Hasib, Agonja, Štitkovac Hakija, a malo se sjećam i Hakijinog oca Ejuba. Bili su to izuzetno vrijedni ljudi koji su za selo doveli vodu drvenim crijevima sa Kudmera (oko 3 kilometra).Hakija je imao dosta koza i ovaca koje je čuvala, uglavnom, Ajna.
Teška su bile 1941. i 42. godina, glad, bez soli, odjeće. Jeli smo svašta; miješali mekinje, kočanjke, hljeb od suhih divljaka. Jednom prilikom u potrazi za hranom majka je uzela konja od Dajdže i otišla sa narodom u Bure (kraj oko Srebrenice) da kupi žita koje se moglo da kupi samo za haljine i zlato. Na povratku kući zaustavili su ih ustaše i svima onima koji su nosili žito na konjima oduzeli su, a one koji su nosili na sebi pustili su. Majka je bila sva očajna pošto su joj oduzeli žito. Znala je da je kod kuće ostalo brašna samo toliko da se može napraviti još dva hljeba. Tu noć, kad je došla kući, umro je njen dajdža (Čavčić). Majka je pomislila da će sigurno od nje tražiti jedan čaršaf za ćefine. I zaista odmah su došli i donijeli 50 kg kukuruza za jedan čaršaf. Bio je to spas u tom trenutku.
U sjećanju mi je ostalo stradanje našeg naroda negdje oko Božića 1942. godine. Četnici su rano došli u Žepu i počeli ubijati. Na Stopu u kući Muje Karića gdje se narod (žene i djeca) sklonio upali su i pobili sve koji su tu bili a poslije zapalili kuću. Spasila se samo jedna djevojčica koja je bila čak i ranjena i koja je došla do nas koji smo bili u Štitkov Dolu. Oko podne došla su dva dobro poznata četnika (Pero Planojević i Neđo Rosić) vjerovatno kao izvidnica. Pred njih je izašao Šaćir Žiga i zamolio ih da nas oni čuvaju, na što su oni tvrdili da se ništa ne bojimo i da nas niko neće dirati. Kad su oni otišli, moja tetka Tima Agić koja je izbjegla sa Stare Gore pozvala je narod da bježi, jer iz iskustva sa Stare Gore znala je da će se oni vratiti. Za tetkom smo i mi krenuli. Samo što smo došli do Počivala (interesantan toponim) četnici su stigli u Štitkov Do i počeli da razvaljuju vrata i da pljačkaju. Tu noć mi smo proveli na Kudmeru. Kuća Nurke, jedinog stanovnika na Kudmeru, bila je pretijesna da se mi svi smjestimo, a zima je bila žestoka. Mi djeca smo prenoćili na snijegu-majka nas je sve pokrila jednim jorganom. Snijeg se pod nama istopio. Tu noć zapaljen je mekteb. Pričalo se da su četnici bacali snijeg na džamiju da se ne zapali. Nešto kasnije džamija je ipak izgorjela, ali nepažnjom nekih naših ljudi. U tom zbjegu, sa nama je bila i ta djevojčica sa Stopa koja je uspjela pobjeći. Moja majka joj je dala haljine moje sestre Emine da se presvuče. Svoje krvave haljine ostavila je za jedan rog u kolibi na Čepelu. Mnogo godina kasnije sreo sam tu djevojčicu, sad udatu ženu koja je živjela u Goraždu. Ona mi je pričala da je poslije rata išla u tu kolibu na Čepelu i da je našla te svoje krvave haljine. Od te velike traume imala je dosta zdravstvenih problema.
Poslije ovog stradanja nevinog naroda, a i činjenice da mi u Žepi nismo imali nikakve zemlje, a sad ni stana koji je izgorio zajedno sa stvarima, nama je ostala jedina nada da idemo u Sarajevo do oca.
Ostali smo nekoliko dana u Dajdžinoj kolibi na planini, a onda smo jednog dana krenuli preko Kruševkog dola za Luku. U Luci smo se smjestili kod Mula-Nazifa Begića. Cilj nam je bila Srebrenica da dođemo do Šaban ef. Begića i da nas on onda prebaci u Sarajevo do oca. Jedan mula-Nazifov sin, mislim da se zvao Vejsil nas je poveo dalje preko Vukoljin Stana za Srebrenicu. Dok smo prolazili kroz Vukoljin stan pojavila su se dva vuka koji su dugo pratili kolinu. Međutim u Podravanju je bilo dosta četnika i mi nismo mogli proći i vratitli smo se u Žepu.
U proljeće 1942. godine pokušali smo ponovo da se izvučemo iz Žepe. Ovog puta smo krenuli za Han-Pijesak. U Rijekama kod tetaka Kreštelica Saliha i Muje smo noćili i sutra na veče trebali smo da krenemo za Han-Pijesak, svakako po noći. Trebao je da nas provede Mehmedalija Kreštelica. Dok smo u šumi iznad Kreštelica kuća čekali vodiča napali su nas četnici koji su zapucali i rasturili ovaj zbjeg. Tom prilikom odnijeli su sva dokumenta i slike koje je majka nosila u jednoj jastučnici – izuzetno vrijedne dragocjenosti. Ipak smo drugu noć uspjeli doći do Han-Pijeska. U Pijesku su bile ustaše koji su nas smjestili da prespavamo u školi, a ujutro su nas kamionom prebacili u Vlasenicu. U Vlasenici smo ostali oko 15 dana. Hranili smo se na ustaškom kazanu i skoro svi dobili dizenteriju. Dok smo bili u Vlasenicama saznali smo za smrt oca. To je bio i kraj našeg puta, našeg nadanja. Vratili smo se u Žepu u Štitkov Do.
Ipak za Sarajevo smo otišli samo ja i mlađi brat sa svatovima Ahme Gušića koji je došao sa oružanom pratnjom po svoju djevojku Zulu, inače moju tetku.
Sredinom 1942. godine napala je neka vojska na Žepu. Oni su pozivali narod da ne bježi govoreći da oni nisu četnici nego da su partizani. Narod nije znao šta su partizani i nije ni vjerovao i sklonio se po šumama. Mi iz Štitkova Dola smo se takođe sklonili u šumu.U kući u bešici je ostala zaboravljena mala beba od tetke Time koja je bila negdje odsutna. Partizani su bili tri dana u Žepi i otišli. Pošto je vojska otišla mi smo se vratili i gle čuda, dijete u bešici živo, čak ima i cuclu napravljenu od krpe u kojoj je bilo šečera. Od tada narod više nije bježao od partizana.
Pošto sam dosta rano otišao iz Žepe,a kasnije se i rijetko navraćao u Žepu zaboravio sam i moje drugove iz škole i mekteba. Malo se sjećam Bajić Reufa, zatim jednog sina od Muje Karića. Ćešće kontakte sam održavao samo sa bližom rodbinom. Jednom prilikom smo u Rijekama 1984. godine imali sastanak svih rođaka po majčinoj lozi (Žiga). Na sastanku je bilo prisutno 180 rođaka. Interesantna je bila ideja i organizacija ovog sastanka.
KRAJ