Safet Zec: Ima nešto u tom Bošnjaku. Daleko smo najkvalitetniji, vrijedni, talentovani, ali neujedinjeni
Autor: Merima Čustović
Ljudska lica naborana, izmučena, ali i ozarena, skupljenih i otvorenih ruku, onako kako to religije podučavaju, pogleda uprtog ka Stvoritelju – dominiraju na slikarskim platnima ciklusa “Molitva” jednog od najvećih umjetnika Bosne i Hercegovine Safeta Zeca.
Izložba “Molitva” otvorena je krajem prošle godine u Europe House (Evropskoj kući) u zgradi Vječne vatre u srcu Sarajeva, a publika će je moći pogledati do kraja februara ove godine.
Kako je istaknuto na svečanom otvaranju, izložba promišlja “koncept molitve kao univerzalnog sredstva jačanja razumijevanja, empatije i suosjećanja, tema koje su oduvijek bile centralne u stvaralaštvu Safeta Zeca”. Ili kako je Safet poručio: “Molite se, kako god, ali se molite”.
No zašto je danas molitva važnija više nego ikada i je li nam samo ona ostala u svijetu punom ratova, destrukcije i razaranja, govorio je Safet u intervjuu za Faktor.
Govorio je i ko će prije, Sarajevo ili svijet, dobiti muzejski prostor u kojem će se publika svaki dan susretati sa njegovim djelima, zašto je važno da se oporavi Počitelj, kakvi smo ljudi postali, s posebnim osvrtom na Bošnjake, za koje Safet kaže da su vrijedni i talentovani, ali…
Simboličan naziv izložbe “Molitva” za simbolično mjesto Europe house. Ne želeći da zvučim sarkastično, ali zbog simbolike, postavit ću Vam pitanje – je li nama jedino molitva može pomoći da zvanično postanemo dio Evropske unije, s obzirom na to da u tome nisu uspjeli političari?
– Zapravo molitva je svima i na svakom mjestu potrebna. Dakle, ujutro kada se probudiš, lijepo je izgovoriti molitvu. Ona je nastavak te manifestacije ruku, dakle meni dragog objekta. Na kraju krajeva, a to sam rekao i studentima koji su me posjetili prije Vas, svaki jezik, pa i likovni jezik prije svega mora biti izazovna ljepota toga što ti, ta poruka koju si napravio, mora imati likovne spektakle, likovne vrijednosti, bez obzira na to koja je poruka i koji je motiv. To je osnova. E sada, jačinu poruke određuje vaša virtuznost, sposobnost, odnosno majstorstvo, a amaterska poruka, ona gubi na nivou. Dakle, poruka je, molite se, kako god, ali se molite.
Nakon ciklusa o stradanjima – od biblijskih tema, preko srebreničkog genocida, do migrantskih kriza, nastala je “Molitva”. Da li je to poruka nama, običnim ljudima, da nam je ostala samo molitva, s obzirom na to da smo zakazali u ljudskosti, posebno lideri?
– Već kada dođemo do molitve, došli smo do kraja, doslovno. Nekakva vrsta ljudi bezosjećajnih, vrsta ljudi užasnih. Pa naš rat je to pokazao da te komšija ubija, drug tvoj iz razreda te hapsi, u logor te vodi. Sve te manifestacije polučovjeka.
Poziv na molitvu mogao bi se shvatiti i kao poziv da se vratimo na “fabričke” postavke. Dakle, poziv ljudima da “ubiju” ego u sebi, koji je prouzrokovao mnoga zla, da bismo razumjeli kako mi nismo vladari svijetom, nego da je to vrhunska kreacija – Bog.
– Odlaze ljudi, bježe. Da prežive. Ratovi su. Nije lahko. Tako iz dana u dan. Zapravo na kraju shvatiš da ti ratovi su projektovani, oni trebaju tim velikim. Rat u Ukrajini je samo proba, poligon proba tih tenkova.
Mislite da trenutni ratovi, pored rata u Ukrajini, i ovaj u Palestini, mogu projektovati Treći svjetski rat ili je već u toku?
– Ne znam, što bi rekli, kada se ne bi bojali za svoju guzicu, možda bi i to bilo. Ovo dokle smo došli izlazi iz ljudskog razuma.
U takvom svijetu umjetnik ne može ići kistom protiv tenkova, ali može na slikarskom platnu prikazati patnje, kako ste Vi to uradili, ili slati poruke nade, mira, pozivati na molitvu…
– Imam dvije unuke. Sjećam se tog paradoksa jednog u ratu. To su Dani ili Bosna objavile Radovana Karadžića kako drži tu unuka ili unuku, sav ozaren, što je prirodno i lijepo, ali neprirodno je da isti on u tom svom sklopu je svjestan da stotine djece stradaju od jedne granate. Ode kuća, ode zgrada. Ginu mnogi. Dakle, onemogućava taj prirodni tok radosti sa jednim unukom. Prirodno je čovjeku dato da slijedi nastavak, gleda ga u svojim bližnjim. Užasno je, svaki trenutak spoznaje kidanja toga. Kršćanstvo je tu centralnu, temeljnu bol stavilo, da majka drži mrtvo dijete, jer to je ono najgore što čovjek može da doživi. Dakle u svemu tome taj poremećaj, rat je dakle totalni poraz svega.
Holanđani su gledali genocid u Srebrenici. Ne znam, puno je paradoksa, puno je nečega što ne razumiješ. Ali sve dok njemu ne zakuka majka, dok te granate ne počnu padati po Moskvi, neće stati. Užasno je, ali smo osjećali neku radost malu kada je na Beograd NATO počeo bombardovanje. Prvi refleks je: pa neka je, neka vide kako je biti tri i po godine pod opsadom, u ratu.
Sada istoj situaciji svjedočimo u Palestini, genocidu u kojem Izrael svaki dan ubija djecu, žene, muškarce. Svjetski lideri koji bi mogli to zaustaviti okreću glavu, pa čak i podržavaju, i zbog svega toga običan čovjek osjeća nemoć, gubi nadu da će ikada biti bolje. I tu se opet vraćamo molitvi koja nam je ostala. Zato ovaj Vaš ciklus ima univerzalnu vrijednost.
No moram podsjetiti i da se ispred Vaših djela, poput “Skidanja Isusa sa križa” iz centralne rimske isusovačke crkve “Della Passione”, ljudi mole.
– Moja pozicija u slikarstvu je kao pozicija pravog sportiste, gdje imamo uzore i ciljeve, do kojih ti gledaš kako da dospiješ, pa gledaš kako neko tu loptu vraća ili udara, kako pliva eto ta Pudar. I kada to postaviš, kao što sam ja postavio kao mlad, gledajući u velike stvaraoce, u velike crtače, kada je to tvoj cilj, onda dosegneš taj njihov likovni jezik.
Napraviti lik majke, žene. Sve to što je taj slikarski jezik jedno čudo stvaranja. Omogućava ti da se krećeš u jednom širokom prostoru, tako da je skidanje sa križa i niz biblijskih scena stradanja tog čovjeka porodilo najveća i najznačajnija djela, najveće “sportiste” u tom slikarstvu. To su morali biti, bili su i jesu moji uzori. Da u toj kapeli stoje i druga djela, a moje je bolje. Oni pripadaju nekim ranijim periodima. To je taj put koji kad ti osjećaš, probaš, vježbaš, ideš, gledaš, pa ponovo probaš. Dok ne uspiješ.
Da, za Vaš čudesni talenat ste dobili i mnogo vrijednih nagrada. Nedavno su stigle dvije značajne. Prva za životno djelo sedmičnika Stav, a druga je medaljon Bošnjačkog instituta.
– Meni je to jako značajno, ne što mene nagrađuju, nego što živimo u svijetu poremećenih vrijednosti. Ono što mene jako boli je da imamo jako mnogo anonimnih ljudi, divnih stvaralaca, izuzetnih, koji nemaju tu javnu promociju. A nemajući javnu promociju ti loše vaspitavaš tu djecu u školama, zato trče da budu pjevači, sportisti. Uvijek se smijem kada je prva strana u novinama “Džeko dao go”. Pa šta je to? To je isto kao kada bi meni rekli Safet naslikao sliku. Pa to mi je posao. Kao što je njemu da je dao go. Ali to fascinira te mlade u školama. Neće niko da bude inženjer, da bude hirurg, da sjedi godinama da bi došao do nekih prekrasnih ciljeva. Tako da, to su njihovi idoli. Pjevači i fudbaleri.
Ja ne slušam laku muziku. Postoje velike muzike, jednu Hendlovu ili Bahovu, svira stotine izvođača, to te razara kada slušaš zbog jačine, kvalitete, ljepote. Prema tome, to mi je drago da jednog slikara nagrađuju. Pa stotine njih izvodi balet, dramu, a naslov je mega Halid Bešlić, mega koncert. Prema tome, vrlo je važno za taj uzrast, kada počinju ta mlada bića otkrivati svijet, da im daš te velike stvaraoce, velike ljude, ciljeve, da im oni budu uzori.
Gdje će izložba “Molitva” biti izložena nakon Evropske kuće, imate li neke planove ili dogovore?
– Na neki način mi smo kao porodica kao Fondacija Ivanka i Safet Zec napravili dvije velike stvari, našim novcima kupili smo kuću i odnijeli smo, napravili i otvorili depo. Ono što je u Sarajevu da nađe sigurnu kuću, da to bude čuvano. To sam isto uradio, tamo je još veća koncentracija, zatvorili smo taj venecijanski atelje, te slike smo premjestili u Udine, kupili smo depo. Naravno, podrazumijeva se da je sređeno sve i da je sve dokumentovano. Tu su Gorčin i Hana (sin i kćerka, op. a.) napravili veliki posao. Ovih par godina oko toga smo radili i došlo je na red da i to završimo. To me jako raduje. To je ono što mnogi nemaju sreće, onda se djela počinju da šetaju ili nestaju. Ono što država, kao što vidiš, nema ni snage, ni materijalne uvjete, da zaštiti, da deponuje, to smo mi kao porodica uradili.
Bivši gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka je bio pokrenuo tu priču o osnivanju muzejskog prostora gdje bi Sarajevo sa ponosom čuvalo Vaše dragocjene slike. Jesu li Vam nove političke strukture predlagale takav projekat?
– Sad je vrijeme, odnosno, to je naravno kada deponujete slike, sljedeći smisao. To mi je i želja, da zapravo te slike budu pokazane. Ja sam boraveći vani otvorio i neka vrata, susreo neke ljude, grupacije koje imaju te mogućnosti, neke ustanove ili društva koja to mogu čuvati. Tako da vjerujem da će u nekom sljedećem periodu biti pokazane.
Mislite u svijetu?
– Da u svijetu, volio bih i u Sarajevu. Teško je. Zato sam onu večer na otvaranju rekao od dva veselja ja ću potcrtati ovo prvo, momenat da jedan prostor, na ovako bitnom mjestu, i ovakvog kvaliteta postaje multimedijalni prostor, da je to veliki događaj za Sarajevo. Ta zgrada je jedna od najljepših i zaslužuje kulturne projekte, djelovanja za grad.
Na izložbi je spomneuto da ćete raditi radionice sa studentima. Ima li išta od te priče?
– Neće tog tipa biti. Imao sam već jednu klasu sa akademije u mom ateljeu. To rado radim i mimo izložbe. Koga god zanima moj rad i želi doći, rado primim. Prema tome, tu formu volim. Uvijek izostaju neke temeljne stvari. Budi ostrašćen, nemoj biti ravnodušan. Teži ako već, imaju najbolji, da budeš među njima.
To su savjeti koje im dajete?
– Pa da. Nemoj biti mlak. Kada sve poredaš, sve je to jedna težnja da postigneš, da dosegneš majstorstvo. Kako sam naveo u jednom tekstu kada sam Ismeta Mujezinovića gledao kako pjeva italijanske pjesme i radi. Zamisli, radi sa zadovoljstvom i pjeva. To mu je drago, lako, zna, ne muči se, posao mu nije muka, ne sakriva se. Biti majstor, to je zadovoljstvo.
Na početku smo 2024. godine, šta osim da se mole želite poručiti ili poželjeti našim čitaocima?
– Rastao sam se s familijom koja je užas prošla u tom Drugom svjetskom ratu. Pa želim da taj mir vlada, ono elementarno. Duboko se nadam ipak da će neki razum zavladati. Da će na toj vagi loših i dobrih prevagnuti dobri. Nema druge.
U Potočarima kada sam imao izložbu, pa kada vidiš to Mokro, Pale, Vlasenicu, mjesta koja su sada pripala njima, pa to je sada sve polunaseljeno, poneko vidiš da u toj kući ima, poneka krava, po tri ovce negdje. A to je raj. Šume, pašnjaci, vode. Kaže dođu tako samo ljeti malo da budu. Dakle, to je napušteno, a ti si razorio tu supstancu komšije. Zamisli kada su svi tu kako je to drugačije. U Počitelju mi je užasan mrak, upalim sva ta svjetla pa se nadam da će doživjeti neki boljitak. Ali bez ljudi teško.
Novčani dio nagrade sedmičnika Stav donirali ste za obnovu Šišman-Ibrahimove medrese u Počitelju, gradu u kojem živite i stvarate već decenijama. Nadat ćemo se da će se i drugi priključiti i pomoći da se ovaj biser vrati u punom kapacitetu.
– To je ironija da smo dotle došli. Ja sam dolje pedeset godina, da je taj reprezentativni Počitelj na to spao. Sa aspekta komercijalnog, svi bi mogli da žive od apartmana, od nekih usluga. Ali ne, oni žive najbjednije, fišek voća kojeg kupe prodaju. Užasno je tužno to da takvo mjesto, prvog reda, prva turistička destinacija da je ukliještena u nekoj nesreći. Međugorje, Čitluk sve su to gore sredili kao Las Vegas, ali eto taj muftija, oni se nešto bore da pravno to riješe. Za pedeset godina ja još nisam mogao ući u taj hamam. On je zaključan. To je jedna od najljepših stvari koju možeš pokazati tim ljudima koji dolaze dolje. A i medresa. Imaš ih nekoliko na Balkanu. Ima nešto u tom Bošnjaku. Daleko smo najkvalitetniji, vrijedni, talentovani, ali neujedinjeni.
faktor.ba