Moj babo je duša moje duše!!!

Čisto srce Duše moje duše nije izdržalo.

Dragi prijatelji, moj babo vratio se svome Gospodaru. O terminu dženaze ću vas, ako Bog da, naknadno obavijestiti.

” A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!”

Tekst koji sam započeo pisati prije nekoliko mjeseci, a završio ga prije dva dana:

Moj babo je duša moje duše!!!

Pise: Sljivar Edin

Ima dugo kako pokušavam napisati riječ-dvije o babi. O duši moje duše.

Sve krenem, pa odustanem. Napišem pa obrišem… Odakle god da zakučim, učini mi se da nisam zabacio na pravo mjesto. Ha napišem dvije rečenice, nestane mi riječi. Posakrivaju se ko papir koji tražiš u nesređenoj latici.

I nije to zato što se nema šta napisati – daleko je to od toga, o njemu i njegovom životu moglo bi se napisati barem sedam romana i snimiti barem još toliko filmova- nego se radi o nedovoljno pročitanom da bi se moglo pisati o velikim temama. A pisati o mom babi je veliko! Veliko ko Busovačka planina.

Upravo tu, u srcu Busovačke planine, u planinskom selu Živčići, prije osamdeset i četiri godine Šabanova Rahima rodila je svog jedinca. I tu počinje životna priča moga babe Saliha.

Kao jedinac u majke i babe imao je privilegiju da se u njega gleda s posebnom pažnjom. Roditelji i sestre bdjeli su nad njim kao nad nekim posebno vrijednim blagom. Odrastao je u okruženju punom ljubavi i pažnje. Bio je inteligentan dječak. Kad je poslije Drugog svjetskog rata ponovo počela sa radom osnovna škola u Majdanu, u prvi je razred krenulo barem pet-šest različitih generacija. U četvrtom razredu neki su od njih bili momci na ženidbu. Među njima Šabanov Salih bio je najmlađi i najbolji učenik. Svi su, ukuljučujući i ulemansku djecu, zadaću prepisivali od Saliha. Partijski službenici odavno su ga bezecovali i u nekoliko su navrata dolazili Šabanu da s njim razgovaraju o tome da se Salih pošalje na daljenje školovanje. U svijet. Bilo je samo potrebno da Šaban pristane na učlanjenje u Komunističku partiju. Ostalo je sve do njih. Neke od tih razgovora Salih je presluškivao, nadajući se da će babo pristati. Ali, Šaban je bio čvršći od stijene. Nije dao govoriti o tome. Mnogo godina poslije, Salih će saznati da se Šaban nekoliko puta o toj temi, kao i o mnogo čemu drugom, savjetovao sa Šejhom i da taj njegov principijelni stav nije bila njegova, Šabanova, nego Šejhova pamet. Kao što će saznati i razlog takvog šejhovog savjeta. Naime, tamo gdje je Salih trebalo da ode, otišao je Šejhov bratić. On je, kao dijete iz ulemanske porodice, bio otporniji na komunističku ideologiju i nije bio podložan uticajima agresivnog ateizma. Tako su, naime, pravdali odlazak sopstvene djece u kaurske škole, u vrijeme u kojem su se javno zalagali za to da muslimanska djeca ne treba da idu u škole čiji je jedini cilj bio da ubijede djecu da nema Boga. Za Šabana je to bilo sasvim logično objašnjenje. I tako je Salih ostao u Živčićima, da u privilegovanom statusu sina jedinca odrasta, siguran od uticaja bilo kakve neželjene ideologije.

No, kako je vrijeme prolazilo privilegije su se polahko pretvarale u odgovornosti. Tako je još kao petnaestogodišnji momčuljak na svoja slabašna pleća počeo tovariti terete koji su bili preteški i za potpuno zrele ljude. Salih je već tada bio počeo shvatiti da je babo donio pogrešnu odluku, u vezi njegovog školovanja, ali je ona bila babina i nju se nije smjelo preispitivati. A od naknadne pameti ionako nije bilo nikakve koristi. Nego, valjalo se isprsiti pred životom i pred svim izazovima koje život sa sobom nosi. Druge nije bilo. I uradio je to. Goloruk i goloprs stao je pred siromaštvo, bijedu i beznađe koje je u to vrijeme haralo Bosnom, a posebno zabaćenim planinskim selima, čiji stanovnici su se znali roditi, odrasti, oženiti se, djecu izroditi, poudati, poženiti i umrijeti, a nikada ne otići u grad u čijem su se matičnom uredu vodili kao domicijalni stanovnici.

Prije nego će otići u armiju, na odsluženje vojnog roka, se oženio. Oženio je svoju prvu komšinicu. Stasitu djevojku, planinsku vilu, lijepu Mustafinu Ćebiru. Tu vijest seljani su već odavno očekivali. Jer, to je bio logičan slijed događaja. Nit momak koji ima takvu djevojku u komšiluku ima potrebe gdje dalje ići, nit takva djevojka ima potrebe da rizikuje udajom za kakvog neznanca i odlaskom u neizvjesnost.

Još i prije ženidbe počeo je raditi. U šumarstvu, ja gdje bi drugo. I to kao pomoćni radnik. Kao potrćko. Dok je kao sedamnaestogodišnjak gazio duboke snjegove po šumama iznad Raštalice, razmišljao je o propuštenoj prilici za školovanje. Šabanu to nikada nije nabijao na nos, ali jeste o tome često dumao. I jest mu bilo krivo.

Jednog su decembarskog jutra radničke barake, u radničkom logoru iznad Raštalice, osvanule potpuno zametene snijegom. Nije bilo ni govora o bilo kakvom poslu. Od ranog jutra drvosječe su počeli napuštati logor. Prije podne i Salihovo društvo je bilo spremno da krene kući. Do daljnjeg. I on s njima.

Samo Dragi Bog zna kako su oni došli do Fojnice. Mećava je bila sve zamela. U Fojnicu su došli, a već je bio prošao akšam. I valjalo je sad u Živčiće! Sam, samcat. Na izlazu iz Fojnice, navrati u kafanu da se malo zgrije. Tamo, u kafani, neki piju, neki jedu, neki se krevelje, neki spavaju… a sve ih zajedno prekriva gusti dim što se puši iz čibuka što im vjese sa usana koje su naličile na hrastovu koru.

Priđe handžiji, uzme čaj i stane pored zemljene peći da se grije. Nije prošlo malo, a na vrata uđe Adem, milicajac iz Majdana. Ugledavši Saliha, uputi se k njemu. Dok prilazi, zove handžiju i poručuje jedno ljuto i daj Salihu šta on pije, veli. Priđe Adem, zagrli ga i veli: “Moj Salih, prijatelju moj! Pa odklen tebe u’va doba? Kako ćeš po ovoj mećavi u Živčiće? Zamešće te!”

Stane njemu Salih pričati sve po redu. Šta, kako i otkud on u Fojnici u ta doba. Nije bio ni u pola priče, a handžija donese ljuto i čaj. Adem srknu onu čašicu u jedan dušak, vrati handžiji čašicu i čvrsto uze Saliha za rame.

“Da si bio pametan, ko što nisi, danas si mog’o biti u uniformi. Vako ko ja. Šta ko ja, ti si mog’o do Sarajva stići! Do Beograda.” Do Beograda, ponavljao je Adem dok je nestajao u dimu…”

Salih se tada sjeti školskih dana. Dana u kojima Adem nije znao ni da prepiše školske zadatke koje je on sa lahkoćom radio. Sjeti se Salih kako ga je Adem prenosio preko nabujalog potoka. Adem momak, haman na ženidbu, a Salih nije imao ni punih osam godina. Sjeti se Salih da je Adem morao po svuzimu lopatat snijeg ispred škole da bi dobio dvicu. A vidi danas!!! Adem provodi zakone, a on se, mokar, grije nad zemljenom peći gradske birtije. I još mu po onoj mećavi valja do Živčića gurati metar snijega ispred sebe.

Sve to je bilo previše. Sljedeće čega se sjeća je da ga handžijin pastorak budi.

Rano ujutru krenuo je za Živčiće i gore je stigao nešto malo prije akšama.

Tu noć zaspao je s jacije. Majka i sestre su svunoć ložile vatru.

Sutradan popodne uzeo je bradvin i otišao u šumu, viš sela. Nije njemu bilo do šume i vlake, nego je Ćebirina kuća bila tik ispod šume. I trebalo je proći pored njene kuće i tako najaviti noćašnji dolazak na pendžer. I tako i bi… Noć je proveo drhtajući u dubokoj prtini pod Ćebirinim pendžerom. Ali ne žali. Jer, tu noć je pao dogovor o ženidbi. Kad se oženio sve je bilo lakše. Svaka muka bila je barem upola manja.

Prije nego će otići u armiju naći će se i dijete. Jedno, pa drugo… Zajedno će izroditi petnaestoro djece. Heej, nije šala, petnaestoro djece.

Kad je Šaban umro, Salih je bio u armiji. Nije stigao na dženazu svome babi. I danas kad o tome priča grlo mu se stegne, a u plućima ponestane have.

Kad se vratio iz armije bilo je jasno da mu najstarije dijete, naš Ćamil, ima problem sa lijevom nogom. Ženskinje je, izuzev Ćebire, bilo saglasno da je to njegova sudbina i da to treba ostaviti tako kako jeste. Pa šta Bog dadne! Salih je danima dumao šta i kako uraditi. Djetetu treba doktor, a kako? Nema se! Jednom, na polasku na desetodnevni teren naredio je Ćebiri da uzme sve što ima para u kući, uzme dijete i odevede doktoru u Fojnicu. Tako je i bilo.

U Fojnici se ništa nije moglo uraditi. Jedino ima negdje u Crnoj Gori specijalizirana bolnica za takva oboljenja, ali se nije znalo jel to skuplje ili dalje. Opet je ženskinje bilo saglasno da je hromost Ćamilova sudbina. Ćebira je čekala Saliha. A on nije imao nikakve dileme. Vodiće dijete doktoru, pa makar to bilo na kraj dunjaluka. Ponovo će Ćebira imati zadatak da pozavršava sve potrebne papire i odobrenja, a Salih će kad dođe s terena voditi Ćamila u Crnu Goru.

Kad je Ćebira bila kod referenta koji se pitao za ta odobrenja umalo nije ostala praznih ruku. Prvo su joj bili rekli da to što ona traži nije moguće, da je to preskupo, ali su je ipak poslali kod šefa, pa nek on dadne zadnju. Vidjevši slučaj na papirima, šefu je ime Ćamilovog babe zapelo za oko.

“Gdje mu je babo? Što on nije došao?”

“Na terenu, u šumi”, veli njemu Ćebira.

“Mali će ići u Koševo. Pa ako oni ne mognu ništa, oni će znati kud će s njim dalje. Evo ti ovaj papir i s tim se javi doktoru nek ti da uputnicu. I pozdravi mi Saliha! Reci mu nek mi se nekad navrati. I ako vam bude ikad išta još trebalo, samo meni dođite. Tvoj Salih je meni u životu valjo. Uradio mi je zadaća u osnovnoj školi, ni broja nema. Ko zna bil ja bio ovdje da mi nije bilo njega.”

Ćebira je bila ponosna što nakva čivija zna za njenog Saliha. Često je o tome pričala nama djeci. Nek znamo da imamo babu kojeg znaju važni ljudi.

Ćamilovo liječenje trajalo je mjesecima. Babo mi je pričao da je u jednom pravcu u to mjesto u Crnoj Gori, biće da se radi o Risanu, putovao po dva-tri dana. Pješke, pa autobus, pa vozom, pa brodom, pa opet autobusom, pa stigneš do tog Risana. Pa onda nazad. I sve tako pune dvije godine. Kaže mi jednom kad mi je to pričao da nikad u životu nije bio sretniji ko kad je otišao po Ćamila u Risan i kad ga je ugledo kako niz bolnički hodnik skakuče s noge na nogu, ko što nikad nije bio ponosniji na sebe ko kad ga je tada proveo kroz selo, a on ide normalno. Ne hrama.

Tih i takvih izazova sa djecom Salih je imao mnogo. Petnaestoro djece izrodit, trinaestero odgojit… Moj brate!!!

Ali, za sve nas je uvijek bio spreman žrtvovati sve što ima. Pa valjalo je samo najosnovnije životne namjernice obezbijediti! Gdje je odjeća, obuća, škola, udaje, ženidbe, prijatelji, prvine… Ondje umre, ovdje se rodi… I sve je to stizao, sa svojom Ćebirom.

Nikad se nije plašio promjene i rizika.

Tako bih volio da sam tu osobinu naslijedio od njega. Mnoge jesam, ali tu nisam. A da jesam, biće da bih odavno živio nekakvim drugačijim životom. S druge strane, možda je u tome hajr. Haj mu znaj! On je to dokazao u nekoliko navrata.

Šezdesetih godina prošlog vijeka kupio je imanje na Šahinovićima. Bio je to njegov i Ćebirin novi početak. Krajem sedamdesetih otišao je u Njemačku, da vidi nije li hljeb zarađen tamo berićtniji nego onaj što ga je donosio iz Kondžilskih šumskih odjela. Zatim se ponovo vratio u Kondžilo. I tu ostao do penzije.

Sjećam se kad bi u zimskim danima dolazi s posla. Dok dođe, već bude jacija. Dođe, sjede na stolicu kod šporeta i ja mu zguljujem zaleđene hlaće s njega. To bude potpuno ledeno. Držim ih u ruci u horizontalnom položaju, u zraku, a nogavice stoje pravo. Ko strijela. Led ledeni!!! Nikada mi neće biti jasno otkud mu tolika energija i volja za životom! Pa valjalo je u kuću nadomositi nafaku za toliku čeljad!

Ni u penziju mu se nije dalo otići kako bi trebalo. Kad je ganjao papire za penziju ispostavi se da mu neki dio staža nije uplaćivan, pa ga potrefi ona minimalna. Ništa ga, čini mi se, ne nervira ko to. A to je nepravda.

Sa svojom Ćebirom izrodio je petnaestoro djece. Kazao sam vam to već. Dvije seke su kao male umrle, a nas trinaestero je živo.

Za svako od nas zajedno su podnijeli ogromnu žrtvu. Znam da će se sestre i braća pomalo nervirati zbog ovoga, ali vam moram kazati da sam ja uvijek osjećao da mene voli najviše. I on i mama rahmetli. Vjerovatno i braća i sestre misle da su baš njih najviše voljeli. Ali ja znam šta je istina.

Vrijeme odbrane od oružane agresije proveo je tamo gdje je, u to vrijeme, i svaki drugi častan Bošnjak morao biti. U Armiji RBiH. Zajedno sa svoja dva najstarija sina. Doduše, godine mu tada nisu baš dozvoljavale da bude na prvim linijama, ali je bio dio te časne družine.

Vjera je u njegovom životu, otkad je uznao za sebe, bila na samom vrhu prioriteta. Moglo se desiti, kao što se i dešavalo, da djeca zapnu u školi, ali mekteb je bio svetinja. Pored toliko obaveza prema djeci, Salih je nalazio načina i mogućnosti da organizuje klanjanje teravije u selu. To mu je bio poseban ćejf. Uvijek je volio ulemu. Hodže, šejhove, hafize posebno… Možda je baš bereketom te njegove ljubavi određen moj i brata mi Šaban -ef. životni put. Allah najbolje zna!

U svoj svojoj životnoj muci, uvijek se znao našaliti. Prepričati raji neki smiješli doživljaj… Ponekad je znao biti surov, posebno prema nama djeci. Siguran sam da ga sada upitam koliko ima unučadi, da ne bi znao. Mnogo ih je. Ali, nekoliko njih posebno voli. Jedan od tih koje posebno voli je Naimov Muhamed. Možda i ponajviše od svih drugih. On mu je zadnjih godina tu, pri ruci, pa i ne čudi. A i dobar nam je Muhamed svakako.

Eh, da bi do kraja upoznali ličnost mog babe Saliha, ispričat ću vam jedan događaj koji ima veze sa Muhamedom.

Oženio se brat Naim i dobio sina, tog Muhameda. Proljeće je. Sradile se dnevne obaveze i sjedimo mi vani za stolom, pod jerbacnom. I šou je neki. To je vika, galama… Urnebes. U neka doba izlazi nevjesta na ulazna vrata kuće i govori nam da budemo tiši. Spava Muhamed, veli ona. A Salih puši Drinu, i onako pluglasno, haman samo za sebe govori:

“Eh, ona je izgleda pomiješala stvari. Jest on Muhamed, ali nije pegamber!”

Čuvši to, nevjesta se nasmija i ode u kuću, a mi granusmo u još veći smijeh.

Zajedno sa svojom Ćebirom odeverao je devera i preko svojih leđa preturio tereta što bi bilo mnogo za sedamdeset i sedam Saliha. Ali nikad se nije žalio. Uvijek je gledao naprijed. Bio je optimističan.

Suština njegovog karaktera možda je najvidljivija u primjeru koji se desio sinoć, u bolnici u Travniku. Taj mi je događaj dao odgovore na mnoga moja pitanja vezana za naš narod, a i za mog babu kao tipičan primjer starinskog insana, Bošnjaka.

Naime, često sam razmišljao o tome šta je to u našim ljudima što im je, kroz našu dugu i tešku povijest, omogućavalo da opstanu na ovoj svetoj bosanskoj zemlji?

Još sam češće mislio o tome, kako je moj babo, na svojim plećima, uspijevao nadonositi toliko nafake koliko je bilo potrebno da se podigne trinaestero evlada?

Sinoć sam to definitivno shvatio:

-Došao ja jučer svom babi, a on leži u bolničkom krevetu, pitam ga kako si mi?

U polusvjesnom stanju on meni kaže: “Elhamdu lillahi!”

-Hoće moj Abdusamed da mu da vode i dok mu prinosi flašicu sa Zemzem vodom usnama uči Bilmillu, a on otvara svoja mubarek usta i uči: “Euzubillahi i bismillahi!”

-U neka doba obraća mi se i kaže:”Daj bolan da i ja s vama idem kući! Ovdje samo đaba ležim! Ne valja bit iskolan!”

Eto odgovora na sva moja pitanja

Salihov i Ćebirin najmlađi evlad,

Edin Šljivar, Sarajevo, 07. februara 2024. godine.