OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Župkina droba
1970. godina. Munira, Fikret i ja prvačići. Drugo polugodište. Nidžina mala raja. Jesu Gođenji uprenase, ali daleko. Kako god okreneš mora se insan spustiti u rijeku, a onda uzbrdo. Ubardali smo svaki „sto“ za prelaz preko žičane ograde, a bilo ih je – što jeste jeste. Nema plaho pametovanja, s koje god strane Hrida okreneš mora se udariti na „Pitu“. Žuti cuko iskoči ispod verande i spodbije nas gotovo do škole. Zato nismo kasnili na prvi čas. Četiri ubojite godine smo se na prstima provlačili pokraj Pite i nadali da neće označi uzbunu.
Kad smo se vraćali kući, bilo je lakše. Sa nama Hidajeta, Sabaheta, Ismeta, Nevzeta i Safa – one se nisu plašile i nije lajao na njih. Nas iz Purtića je mrzio, ali smo i mi njega. Često se dešavalo, kada naiđemo kraj Safine kuće, da nas njena majka Župka (tako smo je svi zvali) svrati da nešto prozalogajimo. Nas petero opkoli poveliku bijelu ćasu sa plavim tufnicama nepravilno raspoređenim i, kao da nismo jeli tri dana, opucamo kukuruzom zadrobljeno mlijeko. Amma, i vuci siti i ovce na broju. Kao da je sad slušam: „Sad pravo kući, sve ću vas pratiti dok ne zamaknete u rijeku. Ako budete švrljali, sve ću učitelju kazati.“
Nisam otišao u Gođenje preko rijeke od proljeća ’95. Svoj stid branim činjenicama: nema Župke i njene ćase sa mlijekom, nema Pite da mi napravi zasjedu, nema raje iz prvoga razreda, nema …, nema …! Samo je ostalo pregršt uspomena i Gođenji uprenase kada gledam od Šahinog oraha.