Sada već davne dvije hiljade i šeste godine, uoči ramazana, sam se zahodžio. U Žepi. Na Drini. Na Istočnom hududu Bosne.
Bez muke nema nauke – Bez hodžinskog iskustva po mjestima kakvo je Žepa nema hodže!
Tu, u tim i takvim mjestima naučiš se onome što nema ni u jednom ćitabu. Profesori te u mrdresanskim učionicama i sa fakultetskih katredri uče jedno, a kad dođeš među svijet, međ’ seoske akademike, ti vidiš da je realnost nešto sasvim drugo.
Ono malo “sretnika” međ hodžama što su, zahvaljujući svom porijeklu a ne sposobnosti, počeli i nastavili hodžinsku misiju po gradovima nikada do kraja neće razumjeti dušu našeg naroda! Jer, u gradovima nema duše. Barem ne one tipične dobre duše Bošnjaka. Bosanskog gorštaka. I majke Bošnjakinje! To ima samo po bosanskim selima. Ovo dobrog svijeta što možeš naći po našim gradovima tek su blijeda slika istinske dobrote našeg naroda po našim selima. Može ova istina mnogome izgledat nekorektna, podrugljiva ili ne znam ti kakva, ali ona ostaje istina! I nju, tu istinu, neće promijeniti ničije neslaganje s njom!
Tipičan primjer te i takve dobrote bio je moj prvi muezzin Mehmed i njegova rahmetli hanuma Stoboranka.
Kad sam došao u Žepu, za hodžu, bio sam momak. Sve od dunjaluka što sam mislio da imam stalo je u jednu omanju putničku torbu. Od toga su pola bili neki priručnici za hutbe i nešto malo knjiga što sam imao. Iz njih mi je valjalo vadit pamet koju bih pričao petkom sa hutbe. Žepljaci su me iz džamijskog prostora gledali k’o da im govorim Bog zna kakve mudrosti.
Nisu skidali pogled sa mene dok bih držao hutbu. A meni bilo drago što je to tako. To mi je davalo samopouzdanje. Kako je vrijeme odmicalo u mojim je hutbama bivalo sve manje tuđih, a sve više mojih riječi i rečenica. Sve manje tuđe, a sve više moje pameti.
Stariji Žepljaci su me prizivali, te na sijelo, te na ručak, te na večeru… Ja bio mlad i nisam volio, tačnije nisam znao, ništa vele pametno govorit. Oni bi me podstrekivali govoreći mi:- hajd’ nam ti efendija šta kaži. I ja bih tada započinjao govoriti. Započnem jednu, a završim sedamdeset i sedmu temu. Ni o čemu nisam znao vele, ali su me slušali. Nisu se viholjili.
Jedan od prvih Žepljaka kojeg sam upoznao bio je moj muezzin, Mehmed Devedžija. U džamiju je dolazio samo na podne-namaz. I uz ramazan na teraviju. Dođe u džamiju, odloži pištolj u minberi i zauči ezan. Imao je glasinu da mu nije trebalo ozvučenje. Kad bi zauči, onih truba na munari piska stoji.
Kad bi dolazi na podne, redovno mi je donosio friško pripremljenu hranu. I mlijeka. Uzvarenog, kiselog, sa kajmakom… Hrana je uvijek bila topla. Stoboranka bi to pripremi prije podne namaza i on bi mi to donosi.
Med je bio redovno na jelovniku. Mehmed rahmetli je imao čvele i meda u izobilju. Brinuo se on o čvelama, a one mu tu pažnju uzvraćale.
Pitam ga ja jednom zašto donosi pištolj u džamiju?
Žepljak bez ovog i bez noža ni tamo đe car ide pješke ne ide, veli.
Odem mu drugi put na seijelo. Pojeli meda koliko smo god mogli i dok jedemo med sa bijelom kahvom, priča on meni kako je sa svakom vlasti im’o belaja zbog pištolja.
“Je li ti ga nađe, odnese! Oni nosili, a ja nabavlj’o novi. Ne mogu oni nauzimati koliko ja mogu nabavit!”
“Nikad bez toga nisam bio! Nikad!” I stvarno nije. Imaš li šta veće? – pitam ga.
“Ustani odatle!” – veli mi. Ustanem sa kauča, on podiže, izvadi ispod kauča “prijateljicu”, otvori prozor, nahrani “prijateljicu” i veli: “Deri dok ima!
Saspem trideset komada.
“Hoćeš još?”
Ma jok velim, đaba trošimo grah.
“Nije đaba! Kakvo đaba! Plašimo divlju krmad. A i nek se čuje da smo živi.”
Kontam, rekoh.
Mehmed rahmetli je bio kratkog fitijeilja. Brzo bi ga huja ufati, a još brže bi ga prođi. Takvi su ljudi obično do kosti iskreni i pošteni. Takav bi zbog grama nepravde pred čitavu armiju stao. Goloruk i goloprs!
Znao se ponekad nahujat na mene, što me nije bilo na podne, što ovo, što ono, ali nikad mi nije radio o glavi. Sve što bi imao reći, rekao bi mi to nasamo. Otvoreno. I ja bih njemu. Ali, nikom nije dao na mene. “Ni riječi!”- reci bi svakome ko bi negdje isplazio jezik da šta ružno kaže o meni. Nije me dao.
Isto k’o moji hadži Abid i hadži Nusret. Njih trojica bili su ahbabi. Veliki ahbabi! Nisu dali na mene i kad sam kriv i kad nisam. A nije da nije bilo slučajeva kad jesam bio kriv. Oni su to znali, al’ jok! Nećeš na efendiju! Pa da si krilat!!!
Kad bi se kako mogla izmjeriti dobrota te trojice insana, siguran sam da bi na tasu pretegla sve planine i brda kojima su hodali.
A nije da nisu hodali!
Sinoć mi na ovom čudu iskoči fotografija mog rahmetli Mehmeda. Gledam sliku i pred oči mi iskoči scena kad sam ga uslikao kod tek zasađenog lješnjaka. U haremu džamije “Šehida Mehmed -ef. Hajrića” u Žepi.
“Deder me efendija škljocni i posemami naš narod u svijetu!” – veli.
“De ovdje kod lješnjaka! On tek zasađen, mlad, a ja ostario. Uskoro će i mene zasadit u zemlju.” Isto k’o da je čitao Ibn Arebijeve stihove u “Gazelu o smrti”, a nije, u kojima se taj evlijja pita: “Koje sjeme ne proklija kad ga Zemlja u se primi?”
Neće proći dugo, a moj rahmetli Mehmed će se razboljeti. Otići u Sarajevo dokturima i vratit se u Žepu sa kesom lijekova.
Ti su ga lijekovi hujali.
Još je neko kratko vrijeme poslije povratka od doktura dolazio u džamiju. Onda je počeo rjeđe dolazit. Sve rjeđe… Dok ga jednog dana nisu dovezli na tabutu pred džamiju. Obučenog u njegove ćegine, položenog na njegov tabut, spustili ga na kamen/mejtaš ispred džamije, sa kojeg je nebrojeno puta učio ezan. Kad nema struje.
Prema vjerodostojnim predajama, Panj sa kojeg je Poslanik a.s. držao hutbe u prvo vrijeme svog boravka u Medini je plakao kad su muslimani u Poslanikovoj džamiji napravili minber.
Vjerujem da je onog dana kad smo rahmetli Mehmedu klanjali dženazu kamen/mejtaš, na kojem je bilo položeno njegovo tijelo, plakao zbog rastanka sa Mehmedom. Mehmedom Devedžijom, čiji je karakter bio čvršći od kamena. Čija je duša bila čista poput bistre vode sa izbora Žepe koja je proticala ispod njegove kuće i pokretala kamen u njegovom mlinu. I skakutajući sa kamena na kamen odlazila u Drinu, da njenim koritom teče i priča vascijelom dunjaluku o dobroti Bošnjaka, Žepljaka čijim bi se karakterom mogla opisati zemlja Bosna. O dobroti Mehmeda rahmetli Devedžije.
Gospodaru, podari magfiret mom prvom muezzinu! Budi mu milostiv na danu suda i u džennete ga uvedi u društvu Poslanikovog a.s. muezzina Bilala r.a.!!!