Ići ću ja
PISE: Hurem Šahić
“Ići ću ja” čuo se glas pored mene.
Sjedili smo na klupi iza škole. Salih je bio na stalnoj vezi sa centrom veze na Žepskoj planini. Dugo smo raspravljali o novonastaloj situaciji. Prve linije odbrane su pale. Uspostavili smo nove linije odbrane. Narod i ranjenike smo prethodno sklonili u prostor koji još kontrolišemo sa namjerom povlačenja prema platou Žepske planine.
Ratno predsjedništvo i štab brigade razmatraju pitanje pregovora. Mladić direktno komunicira sa našim vezistom i uporno traži pregovore. Prijetio je “da nas mora uzeti do 21-g”…
Donijeli smo odluku, mada svjesni složenosti stanja u kojem se nalazimo, da ne pregovaramo, prvenstveno iz razloga što ne želimo nikoga žrtvovati. Znali smo kroz šta će sve proći taj pregovarač.
…
Držeći cigaru u ruci, ustao je sa klupe, najhrabriji od nas Hamdija Torlak. “Ja ću ići, ja sam predsjednik ove naše Vlade… To je moja dužnost a i nemam baš šta izgubiti.”
Ćutali smo.
On je malo prohodao i sjeo na klupu.
Opet smo svi ćutali.
…
Svi smo mi znali šta se dogodilo u Srebrenici. Naši životi više nisu bili ni bitni. Najveća naša briga bila je kako zaštititi porodice. Kako spasiti narod od fizičkog stradanja. Sa nevjericom pa i dozom podozrenja slušali smo priče iz Sarajeva.
Znali smo da nam niko neće pomoći. Znali smo da smo sami.
…
I otišao je. Prvo su ga pretresali, uzeli mu sve iz džepova i doveli pred Mladića.
Sve ostalo šta se dešavalo njemu i njegovom narodu morao je proživjeti kroz svjedočenja pred Haškim sudom pravde.
Da je natprosječno pametan, znao sam, ali sam impresioniran njegovom snagom i njegovim čojstvom da se u tim složenim sudskim procesima sa toliko iskrenosti i volje nosi.
…
Sa Hamdijom sam se posvađao u hotelu Holiday inn u Sarajevu ubjeđujući ga da se ne vraća u Žepu jer tamo nema nikoga a vjerenica mu sjedi pored njega. Rekao mi je “a Hureme šta će narod reći”. Opsovao sam i
izašao.
Hamdija je mogao kao i mnogi iz Žepe izaći autobusima. Čak bi to i Mladić želio, da ostanemo i bez predsjednika Vlade.
Hamdija je mogao izbjeći i Haški tribunal. Jednostavno mogao je reći “ne sjećam se”.
Mogao je svoju pamet i snagu koristiti za svoj posao koji je sa prijateljima razvijao.
Mogao je ali nije jer je on istinski bosanski gazija, istinski heroj Žepe koji je umjesto puške, veoma hrabro, neustrašivo, veoma rizično sa vjerom u pobjedu koristio pamet.
…
Molim Uzvišenog da umet uči da umjesto puške koriste pamet.