OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Piše: Seid Zimić
Džennet na Ramizovim leđima
Ne mogu da izbrišem iz sjećanja sklepanu kolibu na Borku – nit’ od vjetra, nit’ od sunca. Ratne devedesete; studen oduljila, dječurlija i gladna i bosa. Granate lepršaju. Eksplozije proviruju kroz UNICEF-staklo (armirani najlon). Prolaze dani, prolaze godine, prolaze životi …
Rukija na Ramizovim leđima. Prirasla kao bukova gljiva i ne popušta. Vjeruje Ramizu, a Ramiz ima iskren nijjet. I dobar kantar bi se zbunio – majka je majka, evlad je evlad.
Ovdje ću završiti, dalje ne mogu, možda je i bolje. Možda još uvijek u nekoj žepskoj pećini odjekuje Ramizovo i Rukijino nadmudrivanje.
– Sine, odmori! Je li vrijeme iftaru?
– Odmorit ćemo se i iftariti kad dođemo kući
u Gođenje, ako ikad dođemo . . .
