● OTRGNUTO OD ZABORAVA, PROŠLO 27 GODINA ●
Nekoliko dana do Nove ’96/’97. godine i trebalo bi sa momcima da sviram u restoranu od respekta, ali bubnjar nema bubnjeve. Digli se telali na sve strane svijeta – bezuspješno. Drugorazredni orkestri angažovani, a elitni boluju od kompleksa više vrijednosti …
No, ničija nafaka nije pobjegla. Dobih haber da Vlado ima bubnjeve. Odmah na kućnu adresu. Tako i tako? Bez pola riječi – obeća. Naredi momčićima da iznesu bubnjeve. Gotovo novi, tamnoplavi. “Čuvaj i koristi dok sebi ne nabaviš!” Nekako me stid, ali primjećujem da mu je naredba iskrena.
184 dana su bili pod mojim palicama. Kupio sam sebi bubnjeve, a Vladine lijepo očistio i spakovao, te ih odvukao da razdužim. Nije ih ni pogledao, naredi dječacima da ih vrate gdje su i bili. Mene odvede na kafu, na terasu kafanice kod “elektrodistribucije”. Dosta “mudrih” mi je razastro po stolu. Dobro se sjećam njegove rečenice kad sam ga priupitao za novčanu nadoknadu: “Dijete, nemoj da me vrijeđaš, već navrati s vremena na vrijeme da tabirimo – kuda idu ljudi kao mi!”
Često sam išao na “gornju džadu”. Dugo besjedio sa Vladimirom Vladom Premčeskim, ali, nažalost, nikad nismo odgonetnuli – kuda idu ljudi kao mi. /szž/
SEID ZIMIC