OVAKO NEKAKO ILI SLIČNO
Ćuprije moga djetinjstva
Nekako rijeka poludi, mutna, hitra, urliče lupajući o kamene zasjede. Ja prvačić. Treba otići u Gođenje u školu, a ne okliznuti se sa ona dva-tri brvna, budalaštinja za Nobelovu nagradu. Pa, ja sam bio dijete, a o čemu su odrasli razmišljali?!?
1972. ili 1973.hadži-Emin sa Repljana i hadži-Hasan iz Papratne Njive odlučiše da naprave ćupriju. Udarna, regionalna vijest. Voda splahla, dovlači se materijal i volovima i konjima. Nisam siguran, ali mi se čini da je Bego Čavčić Gradina bio glavni majstor.
Ozidaše “stope”, a mi kad se vratimo iz škole donosimo i istresamo kamenje iza ogromnih zidina. Uvijek dobijemo koju šećerku pa nam bude žao kada je nedjelja i ne idemo u školu. Navukoše šasiju od autobusa, betoniraše i ukrasiše oblim kamenjem. Ostaviše rupe za ogradu, ali ograda nije napravljena do dana današnjeg. Svanulo i insanu i hajvanu.
Nažalost, od proljeća 1995. nisam prešao preko ćuprije. Rijetko i neko drugi. Dobro došla zvjerinju i meni kao podsjetnik na davno zanimljivo druženje sa gođenjsko-purtićkom rijekom – bez ćuprije i sa ćuprijom.